Mourinho vs Guardiola: Kad znanci postanu "neprijatelji"

U svijetu sporta imamo mnoge “ili – ili” situacije. Messi ili Ronaldo ? Maradona ili Pele ? No, u sportu je (ipak) malo lakše argumentovati određeni izbor. Da li ćemo gledati kroz prizmu umjetničkog dojma, dugovječnosti, konzistentnosti ili proste statistike, manje je bitno. Uvijek možemo pronaći kakve-takve argumente koji bi nam išli na ruku. Uvijek.

Postoji mogućnost da ću nekad morati (evo, čak i glavni urednik klimnu glavom) napisati kolumnu o rivalstvu između Messija i Ronalda, tako da ćete danas biti pošteđeni moje subjektivnosti objektivnosti. Ali evo, kad sam se već dotakao ove teme, mišljenja sam da je Messi bolji igrač.

Poznanstvo iz Barcelone

U nedjelju je praznik za sve ljubitelje fudbala, jer ćemo imati priliku odgledati gradski derbi između Manchester Uniteda i Manchester Cityja. Old Trafford će biti ispunjen do posljednjeg mjesta, a mi ćemo, nadam se, uživati u dobrom fudbalu, jer smo konačno zaslužili da odgledamo pravi engleski derbi u kome će obje strane igrati fudbal, a ne isključivo čuvati rezultat. Da me ne biste pogrešno razumjeli, naravno da su rezultati ti koji se pamte i da su osvojeni bodovi najbitniji. Ali, prokletstvo, poželio sam pravu utakmicu u kojoj će obje strane pokazati želju da nadigraju svog protivnika i da se neće oslanjati isključivo na greške protivnika. Očekujem li previše?

Na klupama dvaju prvoplasiranih klubova Premiershipa, sjede dva (po)najbolja trenera današnjice – Pep Guardiola i Jose Mourinho. Dvije suprotnosti. Dva različita svijeta. Dvije potpuno različite fudbalske ideologije. Upravo će njih dvojica, ma koliko to zvučalo izlizano, biti glavni junaci nedjeljnog derbija. Svi ostali su u drugom planu, jer su u ovom šahovsko-fudbalskom meču, Guardiola i Mourinho velemajstori koji će pomjerati figure u nadi da će upravo ti potezi donijeti željeni rezultat.

Guardiola i Mourinho se znaju još od Guardiolinih igračkih dana. Bilo je to u trenucima kad je Pep nastupao za Barcelonu koju je vodio pokojni sir Bobby Robson, a jedan od članova Robsonovog tima bio je upravo Mourinho. Robson i Mourinho su u Barcelonu došli davne 1996. godine. Već tad, Mourinho je pokazivao dozu arogancije koja je i dan danas njegov zaštitni znak. Na gostovanju u Bilbau, “jezičina” tadašnjeg trenera Baskijaca, Luisa Fernandeza, bila je možda preoštra za Robsona, ali ne i za Mourinha koji je pokazao kako sa njim nema šale i kako neće trpjeti tuđa sranja. Anonimac koji sjedi pored Robsona drznuo se i pokazao zube Luisu Fernandezu?! Otkud mu pravo?! Nakon što su Mourinha okružili igrači Atletica, u njegovu odbranu stao je Guardiola. Pritrčao je, stao ispred igrača Atletica i samo ih pogledao. To je bilo dovoljno da ga poslušaju. Kapiten Barcelone je pogledom rješavao takve situacije. Pogledom i stavom.

U četiri godine koliko je proveo u Barceloni (sir Bobby Robson dobio je otkaz nakon samo jedne sezone, njegov nasljednik, Louis van Gaal ostavlja Mourinha kao asistenta, jer mu se dopao Mourinhov ratnički duh), Mourinho nije razvio prijateljski odnos sa Guardiolom.
Provodili su vrijeme zajedno, uvažavali su se i imali striktno profesionalan odnos. Van Gaal je sve više primjećivao Mourinhove kvalitete te mu je 2000. godine prepustio vođenje utakmice Katalonskog kupa. Nije se miješao ni u njegov govor u svlačionici. Jednostavno, prepustio mu je pripremu i vođenje te utakmice koju je Barcelona na kraju dobila. Van Gaal i Mourinho su napustili Barcelonu u maju 2000. godine, nakon što je Barcelona ispala od Valencije u polufinalu Lige prvaka. Doduše, tom odlasku kumovao je i Deportivo La Coruna koji je te godine uzeo ligašku titulu. Dok je Guardiola igračku karijeru nastavio van Barcelone (Brescia, Roma, Al-Ahli i Dorados), Mourinho si je krčio trenerski put preko Benfice i Leirije, da bi u Portu, a zatim u Chelseaju pokazao koliko vrijedi i zašto nosi nadimak Posebni.

Osveta zbog udara na njegov ego

Ako iko zna kako udariti na muškarčev ego, onda je to žena. Jednostavno, žena zna šta i kad reći kako bi spustila muškarca. S druge strane, mi jednostavno ne dozvoljavamo da neko udara na naš ego. Ne dozvoljavamo.

Kad je Barcelona otpustila Rijkaarda 2008. godine, javnost je nestrpljivo osluškivala ko bi ga mogao naslijediti. Mourinho je bio glavni favorit. Jedna osoba, jedan od najvećih fudbalskih revolucionara, Johan Cruyff, nije bio uvjeren da je Mourinho pravi izbor. Mourinha to, na prvu, nije pokolebalo i u Lisabonu je napravio prezentaciju koju je pomno slušao Barcelonin potpredsjednik, Marc Ingla. Na 27 stranica, Mourinho je objasnio kako vidi Barcelonu, oko koga bi gradio ekipu, ko bi sve bio u njegovom stručnom štabu i da bi taktički prilagodio 4-3 -3 formaciju. Iako ih je kupio prezentacijom, Mourinhov ego mu nije dozvolio da preuzme Barcelonu, jer nije želio ni popričati sa Cruyffom. Laporta je to shvatio kao upozorenje da bi zatim donio odluku koja će u potpunosti promijeniti fudbal. Za glavnog trenera izabrao je Guaradiolu, koji je imao samo jednu trenersku sezonu iza sebe i to vodeći Barcelonin drugi tim. Mourinho nikad nije prešao preko toga. Od tog dana, Guardiola i Barcelona postali su njegovi neprijatelji koje je on morao uništiti.

Mourinho protiv Guardiole... I cijelog svijeta

Kad su se u sezoni 2009/10 Barcelona i Inter susreli u grupnoj fazi Lige prvaka, Mourinho je dobio priliku da se osveti Guardioli i Laporti. Barcelona je prošla grupu bez puno problema, a u prvom (naglašavam) dvomeču sa Interom, mreža Guardiolinog tima se nije nijednom zatresla. Na Meazzi je bilo 0:0, dok je Blaugrana na Camp Nou stadionu dobila sa 2:0. Mourinho je nakon tog poraza izjavio kako ima ekipu koja se može “pobiti” sa Barcelonom i da se nada kako će to i pokazati. Sudbina mu je pružila još jednu šansu. U polufinalu Lige prvaka, Inter i Barcelona ponovno su ukrstili koplja. Mourinho protiv Guardiole. Sve drugo bilo je u drugom planu. Nebitno. Inter je na domaćem terenu slavio sa 3:1, da bi u uzvratu uspio sačuvati prednost iako su igrali sa igračem manje više od sat vremena. Defanziva je pobijedila. Mourinho je likovao, skakao od sreće nakon posljednjeg zvižduka, visoko digao prst i potrčao prema navijačima Intera kako bi s njima proslavio prolaz u finale. Usput je raspizdio sve navijače (i igrače) Barcelone. Navukao je toliki bijes na sebe, a rezultat toga bilo je paljenje pedesetak vodenih prskalica kako bi se prekinuo Mourinhov pobjednički ples. Portugalcu to nije smetalo. Štaviše, uživao je u svemu tome. Uživao je izbacivši Laportinu i Guardiolinu Barcelonu i ne dozvolivši im da igraju drugo uzastopno finale Lige prvaka.

Nakon što je sa Interom osvojio sve, uslijedio je poziv koji se ne odbija. Poziv madridskog Reala. Prilika da (opet) pokaže Barceloni kako je on taj koji će zakucati posljednji ekser u kovčeg u kome će biti sahranjena Barcelona. U prvom El Clasicu, Guardiolina Barcelona očitala je pravu fudbalsku lekciju Mourinhovom Realu. Bio je to Mourinhov najveći poraz. Poraz koji će pamtiti do kraja života. Barcelona je uništila Real sa 5:0, a sam Guardiola je izjavio kako je ovo bila pobjeda fudbala. Mourinho, pak, je pokušao ugasiti požar izjavom kako bi radije izgubio jedan meč sa 5:0, nego pet mečeva sa 1:0. Bio je to bezuspješan pokušaj.

Tenzije su rasle. Konferencije za štampu bile su u rangu Top liste nadrealista. Mourinho bi više pažnje posvećivao Guardioli, gledao je da podbode i da na neki način isprovocira Guardiolu. Na kraju je i uspio. Pep je, prije polufinala Lige prvaka između Reala i Barcelone, odgovorio Joseu. Nazvao ga je je*enim gazdom prostorija u kojima se održavaju konferencije za štampu. Pobjednikom van terena, ali ne i na terenu. Odgovor nije mogao biti bolji, jer je Barcelona prošla u finale Lige prvaka i na kraju se okitila titulom prvaka Evrope. Real nije igrao tako lijep fudbal kao Barcelona. Ruku na srce, nije niko. Mourinho je imao ratničku ekipu, Guardiolin fudbal više je bio umjetničkog karaktera. Dvije suštinske suprotnosti.

Ono što je obilježavalo duele Mourinhovih i Guardiolinih mečeva su crveni kartoni. Obično su Mourinhovi igrači (zasluženo) dobijali crvene kartone, a Portugalac je to vješto pretvarao u svojevrsnu teoriju zavjere protiv njega. I, opet je gledao da podbode Guardiolu. Jednostavno, to je bilo jače od njeg. Mourinho je šou pravio (skoro) uvijek. Dovoljno je samo pogledati prisluškivanje Guardiolinih savjeta upućenih Ibrahimoviću. To je Mourinho.

Mourinhova misija bila je kristalno jasna – pobijediti Barcelonu. Vodeći se makijavelističkom teorijom da cilj opravdava sredstvo, doveo je do toga da je najglamurozniji meč na svijetu postao negledljiv, jer je tu bilo sve manje fudbala, a sve više nesportskih poteza. Mourinho je u meču Superkupa, pokojnog Tita Vilanovu ubo u oko, redovno je tražio krticu u svlačionici, te se zgrožavao na prijateljstva između igrača Reala i Barcelone. Ipak, ta sezona donijela je Mourinhu i ligašku titulu. Real Madrid je čak nanio i prvi poraz Barceloni na Camp Nou stadionu i to nakon 55 utakmica. Nakon te sezone, Guardiola je podnio ostavku, otišao na zasluženi odmor sve dok nije preuzeo ekipu Bayerna. Mourinho i Guardiola bili su još jednom na suprotnim stranama i to u finalu UEFA-inog Super Cupa. Guardiolin Bayern izvojevao je pobjedu nakon boljeg izvođenja jedanaesteraca.

Novo “mjesto zločina” - Premiership

Nakon što se saznalo da će klubove iz Manchestera voditi Jose Mourinho i Guardiola, otočki mediji zadovoljno su trljali ruke znajući da će konferencije za štampu biti nevjerovatne. Ni navijači nisu bili nezadovoljni. Plavi dio Manchestera dobio je trenera koji forsira napadački fudbal, a crveni dio Manchestera trenera koji je rođeni pobjednik i koji obavezno donosi rezultate.

U prvom meču između Uniteda i Cityja, uspješniji su bili Guardiolini momci, slavivši na Old Traffordu sa 2:1. City je dominirao u prvom poluvremenu, Guardiola je taktički nadmudrio Mourinha, koji nije imao rješenja za bekove Cityja. Napadački fudbal opet je pobijedio, a Mourinho je (opet) krivca našao u sudiji (inače, meč je sudio Clattenburg). U drugom dijelu sezone, Mourinho je defanzivom umrtvio Guardiolinu ekipu i izvukao remi bez golova. Negledljiva utakmica.

Ovaj nedjeljni meč bit će 20. meč između Guardiole i Mourinha. Na prethodnih 19, Guardiola je upisao devet pobjeda, a Mourinho četiri. Kad govorimo o efikasnosti, Guardioline ekipe postigle su 30, a Mourinhove 18 golova, a u strijelce (kad igraju Guardiolini i Mourinhovi timovi) upisivalo se čak 29 igrača.

Šta možemo očekivati u nedjelju?

Guardioline ekipe poznate su po posjedu i to se ne mijenja bez obzira na to ko je protivnik i gdje se igra utakmica. Tako će biti i u nedjelju. Guardiola je protiv Chelseaja nadmudrio Contea sa Walkerovim ulascima u sredinu, što je ostavljalo dosta prostora De Bruyneu da radi ono što najbolje zna – da bude je*eni Kevin De Bruyne. Belgijanac je nedvojbeno najbolji igrač lige i to upravo zahvaljujući Guardioli koji mu je dao svu slobodu u igri. Sterling igra u nevjerovatnoj formi i postao je pravi “clutch” igrač. Ako ne vjerujete meni, pogledajte utakmice protiv Evertona, Southamptona i Huddersfielda. City ima najbolji napad lige, koriste sve greške protivnika strpljivo gradeći igru. Znaju da protivnička odbrana mora kad-tad pući.

Mourinho će, naravno, prepustiti inicijativu Cityja (doduše, tu se on neće ništa ni pitati). Igrat će na kontranapade, a sigurno da će najveći problem biti izostanak Pogbe koji je zbog glupog starta zaradio crveni karton protiv Arsenala. Interesantno, u trenucima kad je Pogba bio van terena ove sezone, Fellaini je postao najvažniji igrač Uniteda. Lukaku jeste isporučivao golove, ali presudna je bila Fellainijeva uloga. Vjerovatno će Mourinho narediti svojim igračima da visoko napadaju stopere Cityja (pogledati utakmicu protiv Arsenala) u nadi da će tako na najbolji način zaustaviti napade Cityja, jer su upravo tu najranjiviji. Kako će to izgledati bez Pogbe?

Guardiola je drugačiji tip trenera od Mourinha. Španac hoće da njegova ekipa igra savršen fudbal. Fudbal kakav on sam želi da igraju. Sa puno dodira, kretanja, kreiranih šansi i izluđivanja protivničkih defanzivaca. Posjedom, presingom i postavljanjem igraju defanzivu. Umjetnost.

S druge strane Portugalac je mnogo više okrenut defanzivi. Umjetnički dojam ostavlja nekim drugim sportovima. Njemu je bitan isključivo rezultat, tako da ne iznenađuje kad u prvih 11 izvede šest defanzivaca i kad se odluči za nepopularno “bunarenje”. Možemo i to nazvati umjetnošću i nećemo pogriješiti.

Čija filozofija će na kraju biti ona prava?! Hoćemo li gledati “važno je ne izgubiti” utakmicu? Da je neko drugi na klupi Cityja, rekao bih da je to moguće. Ovako – ne. Guardiolina ekipa će igrati fudbal, željeti upisati još jednu pobjedu, dok je pred Mourinhom težak zadatak.

Utakmica koja može odlučiti prvaka. Utakmica koja može značiti da je druga Mourinhova sezona samo mit. Utakmica koja može ući u historiju. Nadajmo se da ćemo i gledati jednu historijsku utakmicu. Zaslužili smo to.