Neka nova Engleska · Kolumna

Gareth Southgate, selektor Engleske, krajem prošle godine odlučio je promijeniti sistem igre reprezentacije i sa 4-2-3-1 preći na 3-4-3, kako bi izvukao maksimum iz veoma mlade reprezentacije. Mnogi su sumnjali u uspjeh ovog eksperimenta, jer Engleska i nema stopere svjetske kvalitete od trenutka kad su Rio Ferdinand i John Terry odlučili reći zbogom reprezentaciji. Southgate se nije prepao i nije odustao od svojih zamisli, a njegova odluka da jednog od tri stopera igra bočni igrač, Kyle Walker, bila je i više nego dobra taktička zamisao (na trenutak zaboravite njegovu reakciju nakon koje je dosuđen penal za Tunis).

Walker je po dolasku u Manchester City na čijem je kormilu Pep Guardiola, često znao ući u sredinu i tako otvoriti prostor svojim saigračima, a defanzivu je uvijek obavljao i više nego korektno, najviše zahvaljujući brzini. U zadnjoj liniji Engleske, društvo mu pravi još jedan igrač Cityja, John Stones, dok je treći stoper odlični defanzivac Leicestera, Harry Maguire. Stones je još u Evertonu pokazao da posjeduje zavidnu tehniku za jednog stopera, no njegovi problemi uvijek su bili psihičke prirode – ukoliko utakmicu otvori greškom, ista ga proganja do posljednjeg zvižduka i veoma često ide iz greške u grešku. Southgate vjeruje kako je Maguireovo i Walkerovo prisustvo dovoljno da Stones “ne živi u prošlosti” i da grešku (ukoliko dođe do iste) zaboravi već u narednom kontaktu s loptom.

Šta je ostalo od Hodgsonovog tima

Engleska je na svako veliko takmičenje dolazila pod etiketom favorita. Ne zbog igre, ne zbog trenerskih imena koja su ih vodila, nego zbog igrača koji su bili vođe svojih timova s kojim su osvajali sve moguće klupske trofeje. Naravno, ulogu u tome igrali su i otočki mediji, koji po nekom nepisanom pravilu, na svoje igrače gledaju kao na najbolje na svijetu, stvaravši im ogroman pritisak.
Ipak, tim koji je na Svjetskom prvenstvu u Brazilu vodio Roy Hodgson, nije imao ulogu favorita, čak ni onog iz sjene. Od 23 igrača koja su otputovala u Brazil, samo su Steven Gerrard, Frank Lampard i Wayne Rooney bili zvijezde, mada su i njihovi najbolji igrački dani bili davno iza njih. Reprezentacija je doživjela fijasko, ispavši već u grupnoj fazi takmičenja. U tri odigrana meča, Engleska je upisala samo jedan bod, postigavši dva pogotka (Rooney i Sturridge). Igre i timskog duha nije bilo, ali uprkos tome Roy Hodgson je dobio dodatne dvije godine da popravi stanje. Iako je podmladio tim i zahvalio se starosjediocima, Hodgson ni na Evropskom prvenstvu u Francuskoj nije napravio dobar rezultat. Naprotiv. Engleska je ispala u osmini finala od iznenađenja prvenstva, Islanda. Igre opet nije bilo. Hodgson je često izgledao kao da ne zna šta radi. Uostalom, na tom prvenstvu je Harry Kane bio zadužen za sve prekide (osim penala).

Njihov najbolji napadač izvodio je kornere, slobodne udarce, a od njega se očekivalo i da bude najbolji strijelac. Ukoliko vas zanima kako je to izgledalo, na youtubeu imate kompilaciju sa Kaneovim prekidima (ne traje dugo, svega pola minute).

U današnjoj reprezentaciji igraju petorica igrača koja su nastupila za Englesku na Svjetskom prvenstvu u Brazilu. To su: Jordan Henderson, Gary Cahill, Phil Jones, Danny Welbeck i Raheem Sterling. Smjena generacija u pravom smislu te riječi. Hodgson je imao dobrih odluka (istina, odlasci u penziju pojedinih igrača olakšali su mu posao, jer nije morao zvati određene igrače zbog starih zasluga), ali tim nije imao identitet. Iz fudbalskog saveza su to očajnički željeli promijeniti. Vjerovat ćemo im na riječ, iako su za Hodgsonovog nasljednika uzeli Sama Allardycea, kojeg su smijenili nakon velikog skandala koji je podigao cijelu Englesku na noge. Ne želeći napraviti sličnu grešku, odlučili su ponuditi posao bivšem selektoru mlade reprezentacije, Garethu Southgateu, u kojem su vidjeli kakvu-takvu nadu za spas engleskog reprezentativnog fudbala. Southgate je znao s kakvim će se problemima susresti, ali i kako reagovati na iste.

Southgateove metode

Southgate je, za razliku od njegovih prethodnika, shvatio koliko je fudbal napredovao i kako je pod moranjem prilagoditi se novim stilovima igre. Uradio je obrnutu stvar od Brexita; dok je Velika Britanija izlazila iz Evropske Unije, Gareth Southgate je polako uzimao neke stvari koje su bile karakteristične za, recimo, fudbalsku reprezentaciju Njemačke. Jednostavno, od Engleske je počeo praviti reprezentaciju koja podsjeća na zapadnoevropski tim. Nakon što je Pep Guardiola stavio Harta na “stub srama”, Southgate se također odlučio za golmana koji je mnogo bolji u pas igri – Jordana Pickforda. Uz već navedeni trojac u odbrani, želio je i golmana koji je jak na lopti i koji može biti igrač više u trenucima kad se gradi napad. Na bočnim pozicijama su igrači koji pokrivaju veliki dio terena (Kieran Trippier na desnom boku, a Ashley Young (ili Danny Rose) na lijevom).

Znajući kako Engleska više nema igrača poput Stevena Gerrarda, Southgate se i u tom segmentu prilagodio – odlučio je koristiti Jordana Hendersona kao pivota, a Delea Allija i Jesseja Lingaarda kao dvije “osmice” koje nevjerovatno dobro čitaju protivničke kretnje, otvaraju prostor i odlično se ubacuju iz drugog plana. Southgate od svojih igrača traži da prave presing i da na taj način onemoguće protivnika da napadne (to smo mogli vidjeti i u meču protiv Tunisa).

No, Southgateove metode nisu samo vezane za taktički dio. Otočki mediji su često znali “natjerati” njegove prethodnike da motivišu reprezentativce u svojevrsnom patriotskom tonu. Taj pritisak ih je koštao u mnogo navrata. Želeći dati sve od sebe, igrači su pucali pod pritiskom i često odigrali debelo ispod svojih mogućnosti. U tim slučajevima ih je ta ista otočka javnost dočekivala na nož. Kod Southgatea je taj pristup drugačiji. Umjesto patriotskog “nabrijavanja”, Gareth je svojim igračima znao reći samo jednu riječ – uživajte. Riječ koju prethodnici nisu mogli, niti smjeli upotrijebiti. Riječ koja je u engleskom fudbalu odavno prekrižena.

Sve je na Kaneovim leđima

Southgate je usadio timski duh, promijenio stil igre i način pripreme za veliko takmičenje. Iako će selektor Engleske (s pravom) govoriti o timskoj igri, sve oči gledat će isključivo Harryja Kanea, najboljeg engleskog igrača. Tottenhamov napadač igra fenomenalno (prije dvije sedmice produžio je ugovor sa londonskim klubom) i stoga ne čudi što cijela nacija na njega gleda kao na spasitelja. Za razliku od Tottenhama, Kane u Engleskoj nema igrača koji mu može podvaliti loptu poput Eriksena. Ne. No, imaju igrače koji trkom, kretanjima i mišićima mogu pomoći Kaneu da se nađe u stopostotnoj šansi. Southgate ga je nagradio i kapitenskom trakom; trakom kojom zapravo pokazuje koliko je Kane važan u timu. Osima Kanea, mnogo se očekuje i od “osmica” Alija i Lingarda, ali i od Raheema Sterlinga, koji bi zahvaljujući svojoj brzini mogao iskoristiti činjenicu da će protivnička odbrana najviše obraćati pažnju upravo na Kanea.

Ukoliko Kane i Sterling prenesu formu iz klubova u reprezentaciju, možda će mnogo više od 7% engleskih navijača vjerovati u titulu. Engleska na papiru nema jaku reprezentaciju, ali nakon toliko vremena imaju tim. Koliko može ovaj tim, vidjet ćemo u preostala dva meča grupne faze. Utakmica protiv Tunisa možda nije mjerilo, ali dala je odgovore barem na jedno pitanje – kakva je reprezentacija Engleske pod pritiskom. Dovoljno dobra. Sa Kaneom koji je postigao 15 pogodaka na 25 nastupa za reprezentaciju, ništa nije nemoguće. No, ovo je Southgateov početak; početak pravljenja složnog tima koji će u budućnosti biti u mogućnosti boriti se za najveće domete. Trenutno, teško da mogu više od četvrtfinala. Sve preko toga predstavljat će veliko iznenađenje, bez obzira što govorimo o Engleskoj.