Nema nam spasa, propasti nećemo · Kolumna

Dobar je to napadač, solidan bolje rečeno, godinama igra u Premijer ligi, nazabijao se golova, no u slučajevima kada bi otišao u pečalbu nešto bi ga stalo. Dazna, samo ga ćene, kazali bi na šatrovačkom.

Malo prije toga, a nakon što je osvojio trofej Superkupa u Turskoj Safet Sušić lakonski je zaključio da u bh. Premijer ligi igra samo onaj ko nije dorastao da igra bilo gdje drugo.

Uzvodno hronologiji, prije nego što će Pape osvojiti svoj prvi evropski trofej, ponajbolji igrač Želje iz prošle sezone Daniel Graovac ostvario je zanimljiv ujedno i nezamisliv transfer u - Vojvodinu.

Riječi Papetove, potkrijepljene empirijskim primjerom Graovčevim stoga treba uzeti kao definiciju, a iz igračke jednačine sa sve ijednom poznatom isto se može aplicirati i u sferu klupskog fudbala.

Kakvo društvo, kakvi bakrači

Bosansko-hercegovačko društvo je raspadajuće, pa iako ni u Hrvatskoj i Srbiji situacija nije vajna, sličnim su generalnim problemima opterećeni i ojađeni i jedni i drugi, veliko je pitanje da li će ijedan bh. klub fudbalski ikada biti u stanju doći na nivo Crvene zvezde ili Dinama. Ili barem Rijeke, jer ako ne u drugu švicarsku, eventualno drugu njemačku ligu, naši najbolji igrači idu upravo tamo, Dinamo, Rijeka, Partizan...

Tretirali smo u jednom od nedavnih tekstova problematiku neukih sportskih direktora i skromnog skautinga u našim minijaturnim okvirima, potencirajući to kao jedan od razloga futavosti, ali ostavimo sada to postrani.

BiH vjerovatno nikada neće imati predstavnika u Ligi prvaka ili, evo, barem ekipu koja će kada ode na gostovanje u Gabelu ili Doboj kod Kaknja, pobjeđivati glat, bez srkleta. Ekipu kojoj neće biti upitno hoće li dobiti.

Dinamo u Hrvatskoj ili Zvezda i Partizan u Srbiji jednom od stotinu puta će sebi dozvoliti kiks, pa je u Srbiji obično razlika između šampiona i drugoplasiranog najviše onoliko bodova koliko prvi drugom čvakne u međusobnim okršajima. Nešto kao u mađaraskom rukometu. Prvaka odluči direktni sraz dva najljuća rivala, sve ostalo je da se ni ne napate dva tima, rutina.

Elem, osim što ovdje ne postoje Zdravko Mamić ili u Zvezdinom slučaju čovjek od čijeg je dolaska Zvezda konvertrirala iz faze raspadanja u najozbiljni sportski kolektiv u Srbiji, Zvezdan Terzić, mi ovdje imamo unutrašnju klimu koja ne dozvoljava nikakvim investicijama bilo kakav prodor na bh. tržište. Nepotizam, korupcija, uskogrudost i gramzivost svojstveni samo nama glavni su razlog pesimizma i skepse.

(Para)normalne aktivnosti

Šta bi se moralo desiti da recimo Željezničar ili Sarajevo dođu na nivo Zvezde? Na posljednjih njihovih nekoliko utakmica okupilo se manje ljudi nego kada na ulici nekoga udari auto. Pretpostavka je da ne bi mnogo više ljudi dolazilo protiv neatraktivnih bh. imena sve da u timovima igraju istinski virtuozi. Uostalom, ni na utakmicama Dinama, Zvezde i Partizana nema mnogo gledalaca kada igraju protiv Mačve ili Intera iz Zaprešića.

Razlika je jedino u tome što onaj ko ode na utakmicu protiv Mačve i Intera može na toj utakmici češće vidjeti nešto zanimljivo, nego na meču Sarajeva i Radnika. Može vidjeti recimo škarice Armina Hodžića, sada možda neki marifetluk Seada Hajrovića, ranije Soudanijev...

Bolji su igrači u najboljim klubovima regiona, a za bolje igrače treba više novca. Eto prvi razlog.

Drugi: I da ima novca, da dođe sada neki baja i iskešira milione, da dovede čovjeka od povjerenja koji se sa mešetarenjem u putu nije sreo, i da postoji klub gdje će ljudi raditi isključivo za zajedničku dobrobit i razvijanje biznisa, za stvaranje dodatne vrijednosti umjesto punjenja vlastitih džepova i pranja novca, ljudi u BiH nisu bogati da bi se prema nekakvim tamo fudbalerima odnosili sa poštovanjem. Golem bi to nesrazmjer bio.

U prijevodu, da bi doveo igrača s kojim bi bio u stanju upustiti se u pohod na Ligu prvaka trebaš ga platiti 20-tak hiljada eura mjesečno i opet ne možeš biti siguran hoće li se isplatiti ili ne.

E sad zamisli običnog čovjeka-navijača, recimo penzionera sa njegovih zagarantovanih 360 KM, šta bi mislio o nekom bh. Ričmondu Boaćiju ili Izetu Hajroviću.

Pusti, bježi

Tamo jedne godine trofejni trener Želje od kojeg se osipaju i mnogi koji su ga donedavno voljeli, da ne govorimo o ovima što ga smisliti ne mogu, želio je platiti 100 hiljada KM Slaviji za Vlastimira Jovanovića, ali je ubrzo odustao. Ako mi ovoliko psuju i negoduju kada podbaci igrač kojeg dovedem džaba, šta bi tek bilo da se ovaj ne snađe koji put, smatrao je Željin trener-menadžer.

Posustalo se tada i propustila se prilika da se postave temelji za neku ljepšu budućnost, propustio je isti taj Željo priliku, zapravo nije bilo sabura da se dočeka prilika da se prođe prva prepreka. Poslije toga bi olakšao sebi da prođe drugu, vezalo bi jedno drugo, ali u nekoj normalnijoj državi, gradu u kojem je moguće ne gledati one koje ne želite da gledate, poput Beograda ili Zagreba. Tamo gdje onima koji hoće da se ugrade, želje ne bivaju ispunjene.

Suština svega ovoga što imamo priliku gledati u Premijer ligi i nakon nje u kvalifikacijama za Ligu prvaka i Evropsku ligu presipanje iz šupljeg u prazno. Zrinjski je tri godine prvak i još ne uspijeva olakšati sebi i drugima sve prolaskom ijednog pretkola Lige prvaka. A ovi iz regiona po šest sedam razlike gube u grupnoj fazi. Sad se onda dobro zamislimo sami nad sobom, gdje smo i šta smo.

Ne sekirajte se, uglavnom, para nema, nema nam spasa. Propasti nećemo