Ni Ronaldo, ni Pjanić: Juventusov genij je uvijek u drugom planu · Kolumna

Get ready for comeback, parola je kojom su prizivali veličanstvenu noć, a ona se mogla desiti samo u okolnostima potpune ubijeđenosti da je moguće nadoknaditi 0:2 protiv vjerovatno "odbrambeno najubojitije" ekipe u Evropi od 2011. kada ih preuzeo suludi Cholo Simeone - Atletico Madrida.

Slavan je Juventus iz istog razloga zbog čega je i napaćen. Zbog historije tokom koje je osvojio ubjedljivo najviše trofeja u Italiji, zbog navijačkog comunityja najrasprostranjenijeg u Italiji i najbrojnijeg u svijetu kada su italijanski klubovi u pitanju. Te zbog svih osvojenih Zlatnih lopti, Omara Sivorija, Michaela Platinija, Roberta Baggija, Pavela Nedveda, Zinedinea Zidanea...

Malo ko se može pohvaliti osim Barcelone i Reala tolikim brojem igrača koji su dobivali Zlatnu loptu. Da ne govorimo o ovima koji nisu dobivali, Scirea, Tardeli, Bettega, Cabrini, Viali, Del Piero, Tevez...

Sedam finala - na srcu leži rana

Napaćen je Juventus jer se izvještio tokom godina da gubi finala evropskih takmičenja. Tu je rekorder. Neslavan. Sedam finala Lige/Kupa šampiona izgubio niko drugi nije. Dva u posljednje četire godine, od 2015. U oba ih vodio trener koji se dojučer naprasno borio s najvećim teretom špekulacija hoće li mu dati otkaz.

Navodno, prijetilo je ako Juventus ne nadoknadi 0:2, da će to značiti kraj za Masimilliana Allegrija i jedne ere u kojoj su osvojene četiri duple krune. Zamislite samo taj podatak - četiri titule i četiri kupa zaredom. Pa u petoj sezoni vjerovatnoća da će se to ponoviti ako ne iznosi samo promil, onda je za pretpostaviti da Juventus s klupe vodi Veličanstveni, onaj odozgo.

A špekulacije su krenule od momenta kada je Atalanta ubila doslovno Juventus 3:0 i izbacila ga iz konkurencije za novo osvajanje Kupa. U prvenstvu, sve je super i sve je za pet, ne može ih stići Ato Boldon na LSD-u, ali izgubio si Kup, ne prođeš li osminu finala Lige prvaka, onda si ti tu za badava. Pa što smo dovodili onda Cristiana Ronalda...

Teško da su tako postavili stvari moćnici Juventusa, špekulacije su uvijek u domenu ljudi koji se ne pitaju previše, ali i da jeste, prevelik je zalogaj Allegri da bi dozvolio da ga se tek tako sažvaće.

"Aha, jel' mi zavisi sve od ove jedne utakmice? E, pa dobro", mogao je razmišljati Max.

Do dolaska Massimilliana Allegrija titule prvaka Evrope sa Juventusom osvojili su Giovanni Trapattoni i Marcelo Lippi. Da se naježiš kada čuješ njihova imena. Posljednja finala, njih pet izgubili su Lippi 97, Ancellotti 98, pa opet Lippi 2003. i onda Allegri 2015. i 2017.

Od svih trenera današnjice, mogao bi još možda od Mourinha očekivati da te dovede do finala, eventualno Guardiole i svakako Zidanea. I od Allegrija. Od četiri trenera u Evropi, eventualno još Kloppa, ti već imaš jednog i ne možeš dovesti nijednog drugog od ta četiri.

Pa i da nije Juventus sinoć ponovio jednu od najveličanstvenijih noći u historiji, poput one kada je u polufinalu 2003. savladan Real iz Madrida 3:1 u meču u kojem je viđeno sve, Allegri bi bio trenerski velikan i historijska ličnost Stare dame. Prevelik da bi ga se tek tako otpustilo.

Ne greškama se uči

Naprosto, Allegri je taktički genijalac za revanš mečeve! Kada bi čovjek u životu postupao kao Allegri u uzvratnim kup-utakmicama, bio bi pogrešiv ali samo nakratko i sve bi na kraju ispadalo divno i krasno. Kada bi čovjek imao uvijek dvije šanse i kada bi bio poput Allegrija, za njega, čovjeka, ne bi bilo zime.

Igraš s Dortmundom koji je u naponu snage, jedva nekako dobiješ 2:1, ali uvidiš greške i dobiješ u gostima 3:0. Patrice Evra koji je pričao o Allegriju na odlasku iz Juventusa kazao je kako nije mogao da vjeruje koliko je čovjek bio ubijeđen da Juventus ne treba brinuti za prolaz, bez obzira što su mnogi bili zabrinuti, pa čak i igrači.

Sljedeće sezone njegov tim je ispao. Da nije vjerovatno bi osvojio titulu jer je to možda najposloženiji Juventus u zadnjih godina. Ispao je od Bayerna, ali kako? Tako što je kući jedva izvukao 2:2, a onda očitao takvu lekciju Bavarcima u revanšu, da je naprosto bilo žalosno kako su ispustili 2:0. A moglo je biti tri, četiri, pet nula.

Prošle godine u prvom meču zaglibiš protiv Tottenhama kući, a onda u revanšu potpuni masterclass. Pa onda krahiraš kući protiv Real Madrida, 0:3, ljudi te ismiju, zabiju škaricama, Isco ne pogriješi dodavanje... Ti onda na isti način uzvratiš u gostima, ali šta ćeš, penal, malo nepromišljeni Benatia, malo nepogrešivi Ronaldo i ispadneš.

A onda uslijedi Atletico, tim kojem su tri i više golova uspijevali dati Real Madrid i Borussija Dortmund. U sedam godina od rijetko koga su primili dva gola, a da barem nisu dali jedan. I ti suvereno dobiješ, nevjerovatnom mudrošću, pronicljivošću, taktičkom ingenioznošću.

Cristiano Ronaldo treba za ovakve utakmice, no ne bi bio u stanju da skoči onoliko bez lijepog centaršuta Bernardeschia. Haj skontaj Bernu. Učini od Miralema Pjanića da samo jednom pogrešno doda, istrči maraton, da mu je distrubucija lopti nestvarno laka... Izmisli Spinazzolu i pritisni toliko agresivno da si sve vrijeme opasan, a dole siguran. E to je genijalnost!

Uvijek se može desiti svašta, ali nažalost po Juventus i po Allegrija finala se igraju na jednu utakmicu.