Duša šampiona, užasan stadion i navijači kojima je klub važniji i od porodice · Riječ, dvije...

Silom prilika, primorani smo da se satima vozimo da bismo gledali "ozbiljne" mečeve, bez obzira o kojem sportu se radilo. Kada govorimo isključivo o fudbalu, toj čarobnoj stvari, najboljoj na svijetu, ovisno o geografskom položaju i mjestu iz kojeg dolazite, za nekoliko sati možete otputovati na utakmicu Lige prvaka i gledati velikane kao što su Chelsea ili Milan. Konkretno, u slučaju autora ovog teksta, bilo je dovoljno malo više od dva sata da se nađe u hrvatskoj prijestolnici i da počne dvodnevnu avanturu.

Tamo smo nas trojica, po ranijem dogovoru, ugošćeni od strane grupe mladića, zaljubljenika u fudbal, strastvenih navijača Dinama. Njima je Dinamo sve. Osjeti se to odmah. "Stari moj, dobili smo Chelsea, pa i Milan ćemo. Oršića ne mogu zaustavit", prve su najave evidentno raspoloženog domaćina, kojeg je Dinamo pretvorio u superoptimističnog navijača pružajući nevjerovatne partije posljednjih godina. I dok mi u BiH i dalje strepimo od izuzetno slabijih i manjih rivala, unaprijed čestitajući iole jačim rivalima, nadajući se čudima i plasmanima barem blizu grupne faze nekog evropskog takmičenja, u našoj susjednoj državi pričaju o nokaut fazi, o pobjeđivanju Milana, o najvećim dometima. I s potpunim pravom, bez obzira što je Dinamo dobio grupu sa superjakim Chelseajem, oživjelim velikanom Milanom i talentovanim Salzburgom koji je postao fabrika za proizvodnju ponajboljih svjetskih igrača.

Razgovori s nekim pripadnicima Dinamove navijačke grupe Bad Blue Boys trajali su satima, mnogo prije nego ćemo se svi skupa zaputiti prema Maksimiru. Tema je prvo Dinamo, a gdje je Dinamo tu je i Zdravko Mamić, koliko god to ne žele priznati.

"Eto ga vama, sada je vaš, vi se s njime pozabavite", kroz smije dobacuju, uvjeravajući nas da je Mamić zaista donio dobre stvari Dinamu, ali da "takav ne može biti predsjednik ove svetinje".

"Cirkusant, ne priliči jednom Dinamu takav čovjek, ali istina da, stvorio je od kluba regionalnog giganta i zahvaljujući njemu tu smo gdje smo, ali radije bismo da nije u klubu jer nas sramoti", kaže nam Ivan (33), navijač Dinama, koji je na utakmicama Modrih koliko god mu to vrijeme dozvoli.

Pitamo ga i za Maksimir... "Stadion nam je katastrofa, bili ste tamo već? Sve ste vidjeli. Čudno je, Grad ništa ne poduzima, a trebao bi... I klub i Grad imaju mogućnost da naprave neki novi stadion ili barem ovaj da srede, ali niko ništa ne poduzima i to je žalosno", dodaje i ističe da postoji "milion razloga zašto je tako kako je".

Priča nas vodi do pojedinih igrača iz BiH koji su ili igrali ili igraju još uvijek za Dinamo. Gojak, Menalo...

"Hodžić? Je l' se on tako preziva? E da, taj (Armin op.a) je bio vrhunski talent, nevjerovatno da nije uspio, šteta...", veli nam Ivan. Njegov prijatelj, Dino, slaže se da su Bosanci oduvijek bili važni za Dinamo, kroz njegovu historiju.

Obojica su dobro upućeni u prilike bh. fudbala. Pitaju za Sarajevo i za Želju, zanima ih u čemu se ti klubovi razlikuju, kakva im je historija i kakav je odnos između njih. I tu se dobrih sat vremena potrošilo. Nažalost, govore nam ono što mi odavno znamo: "BiH ima talente, ima dobre igrače, ali tu mnogo stvari ne funkcioniše i nažalost teško ćemo neki od vaših klubova dočekati da budu na ovom nivou Dinama ili Zvezde", složni su. Jedan u šali dobacuje: "Ne zezaj ih, pa prije će neko od njih nego Hajduk u Ligu prvaka".

Robert Prosinečki i karte

Odlazimo nakon toga do centra u kojem se igra padel, najbrže rastući sport u svijetu. Ispred legendarni Robert Prosinečki, nekadašnji selektor BiH, koji u najopuštenijoj mogućoj varijanti igra karte sa društvom.

"Nemoj me je*at, još ćeš i pobijediti", vikao je Robi na jednog od svojih prijatelja koji su sjedili mirno za stolom i tu i tamo bi se nasmijali zbog Robijevih reakcija koje su izgledale kao da se radi o turnirima čiji nagradni fondovi iznose u najmanju ruku miliona eura.

Robi je legenda Dinama, reprezentacije Hrvatske, obožavaju ga, ali zanimljivo, a to smo odmah primijetili, izgledao je samo kao jedan od njih, bez da mu se neko posebno divio ili mu trčao u zagrljaj tražeći autogram ili sliku.

Padel je, inače, postao hit na ovim prostorima, u Zagrebu se prvi počeo igrati u regionu i tamo stotine Zagrepčana svakodnevno odlazi da se opusti na sat-dva. Nije jeftino, ali zarazno je i izuzetno korisno za opuštanje, pa i za održavanje fizičke kondicije.

Evropski parlamentarac u drugom planu

Na Maksimir krećemo oko 18 sati. Prije stadiona, uobičajeno - kafići. Veliki broj Dinamovih navijača i navijačica popunilo je sve moguće površine na barem kilometar i pol oko stadiona. Saobraćaj je otežan, još veću zbrku pravi i raniji dolazak nekog visokog evropskog parlamentarca na pregovore u Zagrebu, no malo koga je to zanimalo pored Dinama i njegove utakmice s Milanom.

Baklje, pjesma, velike količine alkohola i ostalih dozvoljenih i manje dozvoljenih supstanci, a onda put prema stadionu. Na kapijama ogromne gužve, ali uz pomoć prijatelja Boysa nalazimo lakši način da uđemo na stadion. Sakrivamo upaljače u tenisice i redarima iz džepova vadimo samo cigarete.

"Ček, imaš cigarete, a ne i upaljač?", pitat će zbunjeno redar, ali već su nam objasnili da je to jedini način da na tribine uz cigare unesemo i upaljač, a pritom su nam sastavili i par glupih izgovora za pojašnjenje redaru: "Bacio sam ga, pa nisam lud, znam da se ne smije unositi na stadion".

Mora se priznati da je jako zahtjevno popeti se na sami vrh sjeverne tribine, posebno za one s manjom fizičkom spremom. Mjesta na dvije otvorene tribine (jedna je odavno izvan funkcije, još od protesta) skoro da više nema. Na ulaznicama su naznačena mjesta, ali toga se niko ne pridržava. Pronađi mjesto i ne mrdaj.

Niko ne sjedi, pomalo je i teško gledati utakmicu, naročito s te "navijačke perspektive" (iza gola), ali sam ambijent je savršen. Za neke koji su bili malkice više naklonjeni Milanu noć je bila savršena, pošto su Rossoneri isuviše lako zabijali golove, jurili prema nokaut fazi, a Dinamo ni sjena tima od nekih ranijih utakmica u Ligi prvaka.

[streamable]https://streamable.com/cuqkvt[/streamable]

Bosanca je lako prepoznati

Jedan od navijača Dinama, Mislav (25), na sjevernoj tribini odmah nas je skužio, pa dobacio: "Bosanci, zar ne?". Koliko je stigao, rekao nam je da nas obožava, da često dolazi u BiH i da je imao priliku da gleda sarajevski derbi, ali jednom prilikom i reprezentaciju BiH.

Njemu je Dinamo naravno više od života, skoro da je plakao nakon svakog gola Milana, ali kao i većina iskrenih i pravih navijača zagrebačkog ponosa, ostaje na ogradi dobrih pola sata, pa i više nakon što je sudija odsvirao kraj. Igrači Dinama redom stižu pred sjever, navijači ih ne vrijeđaju, štaviše, skandiraji im i svi zajedno u glas pjevaju: "Dinamo šampion".

I Dinamo će vjerovatno još dugo biti šampion, bez obzira na sve, igrat će grupne faze evropskih takmičenja, prodavat će igrače za desetke miliona eura, a jedino mu ostaje da izgradi stadion koji će sve to upotpuniti, mada smo zaključili da su skoro svi navijači zabrinuti da će Maksimir jednog dana nestati. Oni bi isti taj, samo bolji, ako je to moguće.

Dok napuštamo okruženje Maksimira i selimo u lokalni birc za "treće poluvrijeme", susrećemo stare, mlade, muškarce i žene, sve u dresovima Oršića i Petkovića, pale se i baklje, pjesma ne prestaje. Čovjek ima osjećaj da nije prestala ni u 6 ujutro. Pitamo se samo šta bi bilo da je Dinamo te večeri pobijedio?

[streamable]https://streamable.com/0xxovo[/streamable]

No, imati u svom gradu Ligu prvaka je najveća pobjeda. Shvatili su to čak i oni najveći anti-Mamićevci, barem sada kada su Zdravko i njegov brat Zoran makar fizički daleko od Dinama.

Što se nas tiče, ne bismo imali ništa protiv da imamo jednog Mamića u svakom od bh. klubova, samo da čujemo tu himnu Lige prvaka, da gledamo na našim terenima igrače poput Sterlinga, Girouda ili Leaa i da druge, kada nam dođu samo zbog takvih utakmica, tješimo da će i oni to jednog dana doživjeti.

A sve su eto prilike da možda nikada neće... Dinamo je ipak klub sa dušom šampiona i odanim navijačima, ali nažalost i za užasnim stadionom čije vrijeme je davno otkucalo.