Nudili mu bogatstvo, spas, ali uzalud: "Možda niste čuli za ovaj klub, ali ja ovdje umirem"

Georgi Asparukhov nosio je nadimak Gundi, bio je Bugarin. Napadač. Poznat po svojoj sjajnoj završnici, tehnici i sjajnom udarcu glavom. Ali i po velikom srcu koje je kucalo samo za jedan klub - samo za Levski.

Kada su mu iz velikog italijanskog Milana pokucali na vrata prije utakmice Kupa pobjednika kupova, ponudili su mu tada vrtoglavih 500.000 dolara samo za potpis ugovora, pomoć pri bijegu iz siromašne i opasne zemlje i zaradu na razini najvećih zvijezda svjetskog nogometa, ali je Gundi odbio Rossonere riječima:

"Postoji takva zemlja - Bugarska. Postoji klub u ovoj zemlji - Levski, možda niste čuli za njega. U ovom klubu sam rođen i u njemu ću umrijeti".

Njegova priča može se započeti riječima trenera Levskog iz Sofije: "Ne možemo ga ništa naučiti. Ovaj dječak je rođen kao nogometaš". Imao je tada samo 16 godina, a osim njuha za nogomet imao je i talenta za odbojku. Iako su ga htjeli i u odbojkaškoj reprezentaciji, prevagnula je ogromna želja za nogometnom loptom.

Svoju avanturu profesionalnog nogometa započeo je u Levskom 1960. godine, kada je kao 17-godišnjak debitovao u utakmici protiv Boteva iz Plovdiva na poziciji defanzivca, a tek kasnije će se pretvoriti u vrhunskog napadača.

Zbog regrutacije u vojsku morao je napustiti voljeni Levski i Sofiju, u kojoj je proveo cijeli život, pa je otišao u postrojbu u Plovdiv. Kako su mu vlasti dopustile bavljenje sportom, dodijelili su mu da igra za žuto-crni Botev. Igrao je samo da ne propadne i jer je morao, ali čekao je povratak u Levski.

Dolazak talentovanog nogometaša bio je spasonosan za klub koji je decenijama prije ovih događaja osvojio svoje jedino nacionalno prvenstvo (1929.) i rezultirao osvajanjem bugarskog kupa (1962.) i viceprvakom sezonu kasnije. Georgi je redovno zabijao golove. Zahvaljujući sjajnom nastupu u timu koji je usko povezan s vojskom, Asparukhov je pozvan da predstavlja svoju zemlju na Svjetskom prvenstvu održanom u Čileu. Tamo je igrao u dvije utakmice u grupi protiv Mađarske (razbili su bugarske "Lavove" 6:1, a pogodak za Bugare zabio je junak teksta) i Engleske (0:0).

U prvom porazu protiv Argentine nije igrao. S jednim bodom na kontu i omjerom golova 1:7, Georgi i njegove kolege morali su kući prije vremena, a cijeli turnir osvojio je fenomenalni Brazil s Garrinchom i Peleom u sastavu.

Nakon odsluženja vojnog roka vraća se kući i započinje njegov put u povijest i bogoslužje. Zabijajući gol za golom za klub i reprezentaciju, konačno se sučelio s portugalskom Crnom panterom i velikim Eusebijom u kvalifikacijskom krugu za drugi turnir Evropskog prvenstva.

Georgi Asparukhov je očarao. Bio je tip dvorskog gospodina i umjetnika. Njegove finte znali su svi defanzivci, ali rijetko ko im se mogao suprotstaviti. Tako su više puta posezali za vrlo brutalnim startovima, zahvaljujući kojima je kroz karijeru imao problema s povredama. 

1965. godina bila je iznimno sretna i važna u životu Gundija. U pet premijernih utakmica sezone zabio je čak devet golova i pridonio da Levski zasjedne na čelnu poziciju, tu je tim i ostao te nakon 20 godina stigao do titule. S 27 golova je naš junak izabran za nogometaša godine u Bugarskoj, a postigao je pobjednički pogodak u odlučujućem okršaju za plasman na Svjetsko prvenstvo u Englesku.

Sve je to pridonijelo nominaciji na plebiscitu za "Zlatnu loptu". Na kraju je zauzeo osmu poziciju s legendarnim Sandrom Mazzolom i igračem Torpeda iz Moskve - Valerijem Voroninom. Okolina ga je cijenila, o čemu svjedoči i činjenica da je bio ispred, između ostalih, Ferenca Puskasa, Denisa Lawa, Leva Jashina i Franza Beckenbauera.

U karijeri je zabio više od 200 golova, bio je jedan od onih igrača čija je prisutnost na travnjaku bila inspiracija saigračima, a uvijek se posvetio općem dobru. To je jedan od razloga zašto je na svoje posljednje prvenstvo 1970. otišao s povredom.

Na turniru u Meksiku bio je sjena samog sebe, a Bugarska ponovo nije uspjela proći, ovoga puta iz relativno lake grupe. Osim remija s Marokom, izgubila je i protiv Perua i Zapadne Njemačke. Posljednje Svjetsko prvenstvo u njegovom životu pokazalo se kao neuspjeh.

Nažalost poginuo je 30. juna 1971. godine. Bež Alfa Romeo jurila je zavojitim planinskim putem 140 km/h. Vozač i junak teksta u mislima je imao razne stvari, nije bio fokusiran na vožnju, nije uočio znak "STOP" i zaleito se ravno u cisternu. Nekoliko trenutaka kasnije je automobil izgorio do temelja. Tako je umro bugarski princ i prvi veliki nogometaš te zemlje. Čak pola miliona Bugara bilo je na njegovom ispraćaju. Po mnogima je tog ljetnog dana otišao najbolji bugarski igrač svih vremena. 

Hristo Stoičkov, bivši igrač Parme i Barcelone, Zlatna kopačka 1990. i Zlatna lopta 1994. (godina u kojoj je doveo Bugarsku do povijesnog četvrtog mjesta na američkom Svjetskom prvenstvu na kojem je bio i najbolji strijelac) nedvojbeno je nogometaš najpoznatiji bugarski ikad. Ipak ne najjači. Barem ne prema njegovim sunarodnjacima, za koje je najveći bugarski nogometaš svih vremena bio Georgi Asparuhov.