Od Brazila do Brazila za 64 godine

Međutim, ne smijemo nikako zaboraviti ni sve one igrače koji su na prethodnih 19 Mundijala upisali svoje ime među besmrtnike noseći dres bivše Jugoslavije, a kasnije i novonastalih reprezentacija raspadom nekadašnje zemlje. Preko 30 naših igrača igralo je prvenstvima od Brazila 1950. do Italije 1990. godine. 

Među ovim igračima ima onih koji su rođeni i izgradili karijeru u bh. klubovima, ima i onih koji su ovdje rođeni, ali su kao djeca otišli u klubove u Srbiji i Hrvatskoj gdje su postali veliki igrači, a ima i onih koji su rođeni u nekoj od susjednih država, ali su kao djeca stigli u našu zemlju i postali igrači u našim klubovima. 

Reprezentacija Jugoslavije je učestvovala na prvom SP u Urugvaju 1930. godine, ali situacija u zemlji je bila takva da su u Montevideo išli samo igrači iz Srbije. Na sljedeći nastup Jugoslavija je čekala punih 20 godina, do Brazila 1950. kada su Plavi imali odličan tim. Među putnicima u Brazil bila su i dva igrača iz naše zemlje. Rođene Sarajlije Branko Stanković i Predrag Đajić, koji su prošli fudbalsku školu Slavije, bili su standardni igrači reprezentacije i odigrali su sve utakmice u Brazilu. Jugoslavija je sa dvije pobjede protiv Meksika i Švicarske i porazom od Brazila ispala u prvom krugu, jer je tada samo prvoplasirana selekcija prolazila dalje. 

Prvi bh. fudbaleri koji su nastupili na SP zaigrali su u Brazilu, a sudbina je tako htjela da se reprezentacija naše zemlje prvi put plasirala na Mundijal koji će se igrati upravo u Brazilu. Ne bi imali ništa protiv kada bi Miske, Spaha, Džeko, Vedo i ostali u grupi ostvarili dvije pobjede i poraz kao što su to učinili Branko i Đaja. 

Četiri godine kasnije u Švicarskoj Jugoslavija je izborila plasman u četvrtfinale gdje je ispala od prvaka Zapadne Njemačke, a ponovo su u sastavu bila dva Bosanca. Pored Stankovića, koji je igrao svoje drugo SP, u sastavu je bio još jedan Sarajlija. Lev Mantula četiri godine je nosio dres Sarajeva, a dvije godine prije prvenstva prešao je u zagrebački Dinamo. Na prvenstvu je bio na klupi i nije ulazio u igru. 

U Švedskoj 1958. godine Jugoslavija je opet stigla do četvrtfinala, a u sastavu je bio samo lijevokrilni igrač Željezničara Ilijas Pašić, ali nije odigrao ni minute. Iako je rođen u Herceg Novom, Pašić je kao dječak stigao u našu zemlju, počeo je karijeru u paljanskoj Romaniji, a kasnije je postao vrhunski igrač Želje i Dinama. Sa 104 gola u zvaničnim utakmicama, preko 200 ako dodamo i golove u prijateljskim mečevima, Pašić je jedan od najboljih strijelaca u klupskoj historiji kluba sa Grbavice. 

U Čileu 1962. godine Jugoslavija je nastupila četvrti put zaredom na najvećoj svjetskoj smotri fudbala. U osvajanju odličnog četvrtog mjesta učestvovala su i petorica bh. fudbalera. Vlatko Marković, Milan Galić, Muhamed Mujić, Andrija Anković i Nikola Stipić bili su dio tima koji je ostvario najveći uspjeh u historiji Jugo fudbala, a nastup jedino nije imao Bišćanin Nikola Stipić, koji je igrao u Crvenoj zvezdi. 

Bivši predsjednik HNS-a Vlatko Marković, rođeni Bugojanac i igrač Iskre i Čelika, igrao je u svih šest utakmica na prvenstvu. Kapiten i najbolji igrač te reprezentacije bio je legendarni igrač Partizana Milan Galić, rođen u Bosanskom Grahovu. Najbolji sportista godine u Jugoslaviji za 1962. bio je strijelac tri gola, dva protiv Kolumbije i jedan protiv Urugvaja. Jedan od najvećih Veležovih fudbalera svih vremena Muhamed Mujić u prvoj utakmici protiv SSSR-a bio je kapiten našeg tima, ali nakon grubog starta na jednom protivničkom igraču FSJ ga je izbacio zi tima i vratio kući iako je od strane sudije ostao nekažnjen. Andrija Anković iz Gabele, veliki igrač splitskog Hajduka igrao je samo u utakmici protiv Kolumbije. 

Nakon neuspješnih kvalifikacija za dva SP, Jugoslavija se nakon 12 godina uspjela plasirati na Mundijal u Njemačkoj 1974. i to golom Željine legende Josipa Katalinskog u baražu protiv Španije. Pored Katalinskog u sastavu Jugoslavije igralo je još pet naših igrača. Prvi golman je bio Mostarac Enver Marić, Željina legenda Enver Hadžiabdić je izabran u najbolji tim prvenstva, Duško Bajević je postigao tri gola protiv Zaira u pobjedi od 9:0, dok Franjo Vladić i rezervni golman Rizah Mešković nisu ulazili u igru. Jedan pogodak protiv Zaira postigao je i Škija Katalinski. 

Argentinu 1978. smo preskočili, a na SP se vratili ponovo u Španiji 1982. Ponovo je nekoliko odličnih igrača iz naše zemlje činilo jednog od favorita na prvenstvu, ali Jugoslavija je sve razočarala i ispala u prvom krugu. Sve tri utakmice odigrali su Safet Sušić i Edhem Šljivo, dva velika igrača Sarajeva. U sastavu su bili Vahid Halilhodžić i Predrag Pašić, ali nisu ulazili u igru. Sve utakmice odigrao je i rođeni Sarajlija, živa legenda Hajduka Zlatko Vujović, dok njegov brat Zoran nije ulazio u igru. Baš kao i sjajni veznjak Miloš Šesti. Fudbalski boem zbog kojeg se išlo na utakmice rođen je u Milosavcima pored Banja Luke, ali je igračku slavu stekao u Zvezdi, Vojvodini i Olympiacosu. 

Tradicija preskakanja jednog prvenstva nastavila se i 1986. godine, a onda je Jugoslavija na svom posljednjem prvenstvu kao cjelovita zemlja predvođena našim selektorom Ivicom Osimom u Italiji 1990. godine stigla do četvrtfinala gdje je ispala od Argentine nakon penala. Svih pet utakmica odigrali su Safet Sušić, Faruk Hadžibegić i Davor Jozić, dok je Željina legenda Mirsad Baljić igrao samo u prvoj utakmici i porazu od Njemačke 4:1. Sušić je bio strijelac u pobjedi protiv Emirata 4:1, dok je Konjičanin i igrač Sarajeva Jozić u pobjedi protiv Kolumbije 1:0 postigao jedan od najbljepših golova na prvenstvu. 

Zlatko Vujović je također igrao u svim utakmicama, a legendarni golman Partizana Fahrudin Omerović je bio rezervni golman. Refik Šabanadžović je rođen u Crnoj Gori, ali je igračko ime izgradio u Želji, pa i njega možemo smatrati našim igračem. On je preskočio samo prvu utakmicu, a kasniej je odigrao sve četiri. Godinu dana kasnije počeo je raspad države, a godinu dana kasnije raspala se i reprezentacija Jugoslavije. 

Nakon raspada SFRJ naši igrači su igrali za druge države, pa je tako na SP u Francuskoj 1998. za SR Jugoslaviju (Srbija i Crna Gora) igrao Savo Milošević, a za Belgiju Sarajlija i Željino dijete Gordan Vidović. Reprezentacija Hrvatske koja je bila prepuna naših igrača osvojila je odlično treće mjesto. Bosanac Ćiro Blažević je u svom timu imao Marija Stanića, Gorana Jurića, Krunoslava Jurčića, a porijeklom iz BiH su još i Vladimir Vasilj i Davor Šuker, koji je bio i najbolji strijelac prvenstva. 

U Japanu i Koreji 2002. godine pored Hrvatske igrala je i Slovenija, koja je također u svojim redovima imala dvojicu bh. igrača Muamera Vugdalića i Amira Karića. Boje Švedske branio je Zlatan Ibrahimović, a Hrvatske Stjepan Tomas, Boris Živković, Mario Stanić, te opet Vasilj i Šuker. 

Zlatan Ibrahimović je igrao za Švedsku i 2006. u Njemačkoj, dok su standardni članovi zajednice Srbija i Crna Gora bili Savo Milošević, Ognjen Koroman i Zeničan Mladen Krstajić. Hrvatska je opet bila sa Tomasom, Ivanom Klasnićem, Ivanom Bošnjakom, Marijom Tokićem, te braćom Nikom i Robertom Kovačem koji su porijeklom iz Livna. 

Na posljednjem Mundijalu u Južnoj Africi u dresu Slovenije igrali su braća Handanović, Samir i Jasmin, zatim Suad Fileković i Zlatko Dedić. Dres Srbije nosio je Neven Subotić. Nakon toliko godina čekanja i nadanja, napokon smo dočekali da najbolji bh. fudbaleri na SP igraju u dresu svoje domovine, ali biće sigurno i dalje onih kojima je draža susjedna zemlja od vlastite.