Od sjaja do očaja: Jose Mourinho i prohujali s vihorom · Kolumna

Ne bi međutim snosio on nikakve posljedice zbog toga, jer je naprosto takav frajer - ultrainteligentan, promućuran, oštrouman, vispren. Nešto bi "izmajmunisao".

Jose Mourinho je jedan od onih ljudi koji se vrzmaju, nisu potkovani nikakvom konkretnom naobrazbom, ali se motaju i uvijek su tu negdje, sa svima dobri i - prate. Upijaju, upijaju i samo kroz izvjesno vrijeme ili su u fondovima, čudesima jer su iskoristili poznanstvo za koje nikome nije jasno kako je moguće, ili su otvorili firmu jer su gledajući ispekli zanat, kapitalizirali sirovu intelegenciju.

Znate već takve ljude, u Sarajevu, a ni ostala mjesta nisu zapostavljena, uvijek postoji neko "dobar sa svima" za koje ne možeš da vjeruješ šta on u svim tim društvima radi i predstavlja. To se zove pragmatičnost.

Jose Mourinho simbol je korporativnog kapitalizma i njemu imanentnog bezobrazluka, bezosjećajnosti prema realnosti. Nije on đubre, daleko od toga. Kao vrstan poznavalac psihologije zna on dobro manipulirati emocijama, nije jedan njegov igrač rekao da je imao s trenerom divan odnos i da Mourinho uspostavi takvu relaciju da bi se igrači za njega bacali na glavu.

Mourinho je zapravo klasični ego-triper (za razliku od Kierana Trippiera) što je ustvari preduslov da se bude uspješan na globalnom nivou. Nije on vlasnik piljare ili benzinske pumpe, za to može biti dovoljno samo da ste poduzetni, ali čim Vaše ambicije sežu do planetarnih visina znači da imate visoko o sebi mišljenje. A ne zaboravimo da je bio "obični" prevodilac.

Šta je problem sa Joseom Mourinhom, šampionom bezobrazluka i svrsishodnosti? Do prije sedam, osam godina, zadnji put zapravo kada se s Guardiolom naduravao kako bi spriječio Barcelonu da osvoji sve što se igdje može osvojiti, mnogi su cijenili njegovu pragmatičnost, mangupluk, ustrajnost i na kraju krajeva - rezultat. Uključujući o ovoga što ovo piše.

Rezultat je, zar ne, jedino mjerilo, pa makar odisao ružnoćom i rogobatnošću. Uspio je Mou u poružnoj utakmici finala osvojiti Kup Španije kad se ono četiri puta sastadoše Barcelona i Real u samo sedam-osam dana, do deset u vrh glave. Pa je sljedeće godine osvojio i titulu sve sa Ozilom i Di Mariom.

Koga bi Mourinho prije zapazio da valja i koga je doveo ili pokušao dovesti za tog se znalo da valja. Do Mourinha niko nije Luku Modrića ozbiljno shvatao... Pa i kada bi angažirao svojevremeno Drogbu u Chelsea to je bilo za svaku vrstu pohvale. Naprosto osvježavajuće jer je mogao dovesti mnogo zvučnije igrače od napadača Olimpique Marseilla u godinama. Doveo je Robbena, Kežmana, a nisu to tad bile najveće svjetske zvijezde. I kad dovede De Bruynea, pa ga otjera, treba vjerovati da je De Bruyne dobar.

U međuvremenu nešto se s Mourinhom desilo, rekli bi mnogi. No nije se s njim ništa desilo i to jeste najveći problem. Mourinho je ostao onaj stari, a promijenilo se vrijeme, običaji u fudbalu, kretanja i tokovi. Dok je Special One živio na lovorikama i ubjeđivao poput derišta ostalu djecu kako on ima više titula nego svi oni zajedno. Kako on ima zaboga dvije titule Lige prvaka s dva različita kluba i to s klubovima koji tada nisu bili ni treći razred evropskog fudbala. Dok je svijet fudbala počeo upoznavati Jurgena Kloppa, Mauricia Pochetina, Massimilliana Allegrija, Mourinho je deklamovao epopeje o svojoj savršenosti, radeći zapravo najbolje šta zna.

Svađao se s novinarima i svojim opservacijama vezao im ruke da oni stvarno nemaju prostora da mu energično išta odgovore. Sve što Mourinho kaže su činjenice, ne može mu niko ništa osporiti, ali kada uporediš stvari koje on priča, one iako istinite ipak se ne podudaraju s realnošću.

Teško je to uopće postići, ali majstorima mahinacije to je najmanji problem. Šta su uostalom političari najbolje savladali? Da ti ispričaju vrhunsku priču, da se povinuješ svemu što oni tako lakonski predstave kao istinu, a zapravo uopće ne pričaju o realnosti, već prodaju maglu. Pričaju o stvarima koje ne trebaju da nas dotiču i dijele samo trunku zajedničkog imenitelja.

Vješto je sve ove godine, makar tri otkako je grohnuo i vjerovatno spoznao da njegove dotadašnje metode ne piju više vode, Mourinho skrivao tajnu svog talenta, no sinoć se nije mogao othrvati provokativnim novinarima (koji sve ovo vrijeme propituju realnost, lagano bišću, što i jeste njihova uloga).

Bilo je 3:0 za Tottenham. Tri. Tačno onoliko titula koliko sam ja osvojio u Premiershipu, više od ostalih 19 trenera zajedno, koji su osvojili dvije titule. Tim je riječima zaključio konferenciju za novinare Special One. Tih nekoliko rečenica moglo bi se uvrstiti u sve moguće udžbenike ublehe i na ovim i na svim mogućim prostorima i univerzitetima.

Prohujali s vihorom ništa slagao nije ističući da je osvojio tri titule i da je to više od bilo koga - asocijativno razmišljajući (odlika inteligentnih) i majstorski povezavši tri gola Tottenhama s brojem svojih titula. To kada ih je osvojio i da više nikada vjerovatno nijednu neće osvojiti nije bitno. Nije bitan ni uvjerljiv poraz. Važan je samo u kontesktu da nečim pokazuje da Mouriunho ima tri titule.

Ističući svoju superiornost nad čitavih 19 menadžera u Engleskoj u trenucima kada mu ekipa prima po tri komada (to je nekad za Mourinhove ekipe bilo nezamislivo), Mourinho je razotkrio svu svoju frustraciju, bespomoćnost i jad. Najhvalisaviji ljudi, razni "Special Oneovi", su zapravo najbijedniji ljudi kojima nije nimalo lako. Zapamtite to.