“Dvije milijarde ljudi je gledalo kako propadam, zbog toga sam noću sam trčao kroz šumu"

Kahn je godinama važio za najboljeg golmana na svijetu. Bio je poštovan, bojali su ga se na terenu, na trenutke je bio "lud", ali na nekim stadionima su mu bacali banane i dočekivan je majmunskim povicima. Bio je čas junak, čas tragičar, čas na nebu, čas na dnu. 

Legendarni čuvar mreže Bayerna imao je velike momente u karijeri, ali i one koji su ga bacali na dno. Bio je nesretan protiv Brazila 2002. godine u finalu Svjetskog prvenstva u Japanu na golu Njemačke. Nijemci su izgubili s 2:0 od Brazila, uz onu pogrešku Kahna nakon udarca Rivalda u 67. minuti, kada je doslovno asistirao Ronaldu za gol.

Na kraju utakmice Kahn je sjedio leđima nagnut na stativu svog gola. U 33. godini se osjećao kao najveći gubitnik. Prolazio je kroz teške faze, a tek sada govori o depresiji.

"Dvije milijarde ljudi je gledalo kako ne uspijevam i kako propadam", rekao je Kahn.

Ovo nije prvi put da Kahn govori o ovim osjećajima. Njegova upornost i njegove greške odvele bi ga u mračni tunel. Kahn govori o "izgaranju" i "iscrpljenosti". Bilo je trenutaka kada se kod kuće jedva penjao uz stepenice.

Bivši golman Bayerna uspio se izvući iz ponora samo uz pomoć minhenskog profesora medicine Holsboera. Kahn također govori o majmunskoj buci i bananama koje su mu protivnički fanovi otežavali život. Smatrao je to "ponižavajućim".

Kahn je priznao da je odustajanje bila zadnja stvar. Želio je ostati u nogometu unatoč svemu. Prebrodio je sve i danas igra važnu ulogu u svjetskom nogometu kao izvršni direktor Bayerna.

Danas slavni golman, rođen u Karlsruheu, želi ohrabriti pogođene da potraže stručnu pomoć. On to radi sa Florianom Holsboerom od kasnih 1990-ih. Poznati profesor medicine bio je na čelu Minhenskog instituta za psihijatriju Maks Plank do 2014. godine.

Kahn nije bio jedini bavarski pacijent, izvještava istraživač depresije Holsboer u podcastu svoje fondacije, u kojem novinarka Ina Tenz intervjuira njega i Kahna na temu depresije i destigmatizacije mentalnih bolesti.

Holsboer se sjeća svog pacijenta Sebastiana Deislera. "Basti Fantasti" je trebalo da bude nova zvezda Bayerna i samo je pao u depresiju. Tadašnji menadžer Bayerna Uli Hoeneß je bio ispred svog vremena, molio ga je: „Nije me briga šta govore i pišu napolju. Dječak bi trebao ponovo ozdraviti!”

Bayern, najuspješnija zajednica u njemačkom nogometu, rano je prepoznala i liječila mentalne bolesti. Bilo da je uspješan trener Ottmar Hitzfeld ili nedavno defanzivac Benjamin Pavard, tim iz Minhena se trudio da pruži podršku svojim članovima.

"Uvijek imam neki simptom ovo izgaranje, za sve je trebalo puno snage", govori Kahn, koji se prisjeća teških trenutaka kao što je spomenuto finale SP-a, onaj težak poraz u finalu Lige prvaka od Manchester Uniteda...

Samo uz pomoć Holsboera naučio je da se bolje nosi s tim. Za razliku od drugih, on nije rekao "saberi se", već je slušao i razvio plan sa Kahnom. Rad na sebi, mijenjanje perspektive, to su bile prekretnice koje su od Kahna prvo učinile uravnoteženijim golmanom, a zatim i osobom.

To je postalo očigledno tokom Svjetskog prvenstva 2006., kada je Kahn morao biti na klupi, ali je demonstrativno podržao svog reprezentativca i rivala Jensa Lehmanna na golu. To bi bilo nezamislivo za onog starog Kahna.

Kahn je naučio drugačije klasificirati stvari. Ali nije želio da odustane od nogometa. "Želio sam da promenim stvari, svoju osobu u svom poslu, nisam želio da pobjegnem".

Za Kahna, jedna od preporuka iz njegovog sopstvenog slučaja je da razvije ovu otpornost u stresnom profesionalnom okruženju uz stručnu pomoć.

U to vrijeme, međutim, razgovor o depresiji mogao je značiti kraj karijere. "Zaboga! To ni pod kojim uslovima ne treba iznositi u javnost". To je bio stav prije 15, 20 godina. Ne samo da je to danas drugačije. On također smatra da se "ponižavajuća" buka majmuna i banane danas ne tolerišu na stadionima.

Njegova nova uloga Bayernovog zvaničnika pomaže mu da promijeni svoju ličnost, kao i njegovo iskustvo kao igrača. "Kada smo eliminisani od Villarreala u Ligi prvaka, ostao sam miran. Nije uvijek dobro prihvaćeno".

Generalno, trebalo mu je dosta vremena da se distancira od nogometa: "U početku sam bio jako nemiran u devet sati uveče kada bi počela Liga prvaka. Čak sam i noću trčao po šumi da bih sebi skrenuo pažnju."

Stari Kahn je sada prošlost, sada postoji potpuno nova, mirna i sretna osoba koja svejedno radi velike i ozbiljne stvari, ali zna kako da se nosi sa pritiskom svijeta oko sebe koji često zna da bude surov kada stvari ne idu po planu.