Moj prvi susret sa simulacijama fudbalskog menadžera datira još iz perioda kad sam bio osnovnoškolac. Ne sjećam se na koji način sam došao do CD-a na kojem je bio snimljen Championship Manager 01/02, ali znam da je ta igrica ubrzo postala dio moje svakodnevnice.
Naravno, neću vas lagati pričom kako sam odmah znao šta i kako treba raditi, da sam taktički ponizio sve svoje protivnike i da sam odmah počeo sa osvajanjem svih mogućih trofeja. Nema smisla da idem tim pravcom.
Kao i svaki zaljubljenik u otočki fudbal, morao sam uzeti ekipu koja je igrala u Premiershipu. Newcastle je bio prvi pik (Shearer, Dyer, Given, Robert, Ameobi, Solano, Acuna, Speed, Distin, Basedass), ali s obzirom na moje poznavanje taktike i činjenice da sam sve karte uvijek bacao na napad, često sam iznerviran napuštao igricu, brisao je, a zatim ponovno instalirao. Vidno nervozan, uzimao sam jače ekipe kako bih iskalio bijes i svetio se Charltonu zbog teško nanesenog poraza na St. James' Parku. Nelogično, priznajem. No, shvatite me, bijah 14 godina star.
Bez obzira da li vodio Newcastle United, Arsenal, Leeds, Manchester ili neku petu ekipu, uvijek se nekoliko imena nalazilo na listi najboljih strijelaca ili asistenata i važili su za velike prospekte, te su, ukoliko ih ja ne dovedem, odlazili u velike klubove gdje su nastavili sa dobrim igrama. Uglavnom su to igrači West Hama poput Joe Colea, Jermain Defoea ili Michael Carricka (gle slučajnosti, prva kolumna koju napisah bila je posvećena upravo njemu), ali nalazio se tu i jedan bivši igrač West Hama koji je svoj fudbalski put nastavio u gradskom rivalu, Chelseaju. Pogađate, riječ je o Franku Lampardu, vjerovatno najboljem igraču Chelseaja svih vremena. Preformulisat ću prethodnu rečenicu, riječ je o Franku Lampardu, najboljem igraču Chelseaja svih vremena.
Frank Lampard je prošao dobro poznatu West Hamovu akademiju (osim već spomenutih Defoea, Carricka i Colea, ova akademija je iznjedrila i mnoge druge velike igrače poput Incea, Ferdinanda, Terryja, Johnsona), a premijerligaški debi je imao u januaru 1996. godine. Te sezone odigrao je dva meča za West Ham, no fudbalska javnost je uporno gurala priču da je Lampard igrao upravo zbog svog oca, Franka Lamparda Seniora, koji je u to vrijeme radio u klubu. Tada nije pomagala ni činjenica što je trener West Hama bio Harry Redknapp, Lampardov tetak. Sljedeće sezone, Lampard je upisao 13 nastupa u Premier ligi, a svojim igrama je polako utišavao priče o nepotizmu u West Hamu.
U sezoni 1998/99, odigrao je svih 38 ligaških utakmica, postigavši pet pogodaka te tako pomogavši West Hamu da dođe do petog mjesta. Tada je i nevjernim tomama bilo kristalno jasno da će Frank Lampard biti odličan igrač. Na kraju će se ispostaviti da je i etiketa “odličan” u stvari nedovoljna da bismo opisali Lamparda.
U West Hamu je ostao još dvije sezone, postigao 14 golova, a onda je uslijedila ponuda Chelseaja i Lampard se odlučio za promjenu sredine. Kako se na kraju ispostavilo, to je bio najbolji mogući potez.
Chelsea je tad imao respektabilnu ekipu sa Zolom, Desaillyjem, Hasselbainkom, Gallasom, Le Sauxom, Petitom, Zendenom, a sa klupe ih je vodio sadašnji trener Leicestera, Claudio Ranieri. Lampard se nametnuo već u prvoj sezoni odigravši ubjedljivo najviše utakmica (čak 53), a zahvaljujući njemu, njegovim asistencijama i kontrolom cijelog veznog reda, Gudjohnsen i Hasselbaink su kombinovani postigli čak 52 pogotka. No, Plavci su na kraju ostali kratkih rukava kad je u pitanju igranje u Ligi Prvaka, jer su ligu završili na (tek) šestom mjestu i morali su se zadovoljiti tadašnjim UEFA kupom.
U julu 2003. godine, Roman Abramovich, ruski milijarder, kupuje Chelsea i u klub upumpava toliko novca da je Ranieri u tom trenutku bio poput djeteta sa cheatovima za neku igricu. Imao je sve. Dovoljno je bilo samo da pokaže na nekog igrača, sutradan je već poslata ponuda, a u tog istog dana se transfer završavao i igrač je sa osmijehom od uha do uha potpisivao ugovor i fotografisao se u novom dresu. Tako su u toj sezoni došli Crespo, Mutu, Veron, Makelele, Duff, Cole, Johnson, Geremi, Bridge, a nešto kasnije i velika nada engleskog fudbala, Scott Parker. Lampard je, naravno, preživio sve ove transfere, jer je bilo jasno da se ekipa gradi oko dva igrača – Terryja i Lamparda. No, za razliku od Lamparda, Ranieri nije preživio, a Abramovich je pronašao njegovu zamjenu u liku Josea Mourinha, tada najperspektivnijeg trenera na svijetu. Za Chelsea, ali i za Lamparda, to je bila dobitna kombinacija.
Već u prvoj sezoni, Mourinho osvaja ligu, a Lampard postaje najbolji strijelac Chelseaja sa 19 postignutih golova (13 ligaških). Iza sebe je ostavio Drogbu i Gudjohnsena (zanimljivost vezana za Islanđanina je da je uspio preživjeti dolazak svih zvijezda i zvjezdica, te da je kod Mourinha imao poseban tretman, jer je od klasičnog napadača bio prekomandovan i u samo srce veznog reda), dok je ekipa Chelseaja iza sebe ostavila ekipe Arsenala, Manchester Uniteda i Evertona. Mourinho je toliko ojačao defanzivu, da je Chelsea te sezone primio svega 15 golova (poređenja radi, United je primio 26).
Naredne sezone, Lampard postiže 20 golova (16 ligaških) i opet sezonu završava kao najbolji strijelac Chelseaja, te osvaja još jedno prvenstvo. Ovo je sezona kada su mu leđa čuvali Makelele i Essien, a to je najbolje koristio upravo Lampard. Tokom cijele karijere, Lampard je pokazao koliko dobro čita prazan prostor i kako to koristiti ubacivanjima iz drugog plana. Jednostavno, Frank je imao nevjerovatan osjećaj za gol, uvijek je u gol-šansi i ukoliko dođe do nekog odbitka, znali ste ko je na toj lopti – Lampard.
U sezoni 2007/08, igrao je prvo finale Lige Prvaka. Chelsea je tada igrao protiv najbolje engleske ekipe, Manchester Uniteda. Londonci nisu imali sreće, a Terryja i dan danas ismijavaju zbog užasno izvedenog jedanaesterca koji je koštao titule ekipu Chelseaja. Mourinho i Chelsea su se još ranije razišli (u septembru 2007.), a Plavce je do kraja sezone vodio Avram Grant. Upravo je Lampard bio strijelac u tom finalu. To ne treba nikad zaboraviti. On sigurno neće.
Menadžeri su dolazili i odlazili, ali Lampard je i dalje bio najvažnija karika Chelseaja. Scolari, Hiddink, Ancelotti, Andre Vilas-Boas, Di Matteo. Lampard ih je “preživio”. Kako i ne bi? Već tada je postao besmrtnik i legenda kluba, trenerova produžena ruka na terenu, osoba koja odrađuje posao bez ikakvog pitanja. San svakog trenera. Zbog te svoje predanosti je i trajao toliko dugo.
Jednu anegdotu moram spomenuti. Gle čuda, u nju je upleten i Joey Barton. Naime, on je prije 10 godina izjavio kako se Lampard ne trudi dovoljno. Kako ne trenira dovoljno. Barton je prozvao Lamparda kako mu je bitnije da piše knjige, od ranog ustajanja i treniranja u 6 ujutru. Lampard nije odgovarao na ovo. Ili bolje rečeno, nije se doveo do toga da mora verbalno odgovoriti Bartonu. Odgovorio mu je na terenu. To su bili Lampardovi najveći i najupečatljiviji govori. Teren. Lampardov prirodni biotop, sa samo jednim vladarom – Frankom.
Brojevi sve govore
O Lampardovim dostignućima možemo danima pisati. Izdvojit ću najzanimljivije, jer, za razliku od Lampardove karijere, ova kolumna ipak ima mnogo ograničeniji rok trajanja.
Osvojio je tri ligaške titule sa Chelseajem, Ligu Prvaka, četiri FA Cupa, dva Liga kupa i Evropsku ligu. U Chelseaju je proveo 13 nezaboravnih sezona, odigrao 648 utakmica, postigao 211 golova. Držao je rekord i po broju uzastopnih startova za igrače (golmane ne računamo) u Premiershipu (uspio je uvezati čak 164 takve utakmice), postigao je 43 gola sa penala (samo je Shearer postigao više), uspio je postići pogotke protiv čak 39 različitih timova (Aston Villi je postigao čak 13 golova), jedan je od osmorice igrača koji su u barem dva navrata postigli po četiri gola u Premier Ligi, a drži i rekord po broju pogođenih penala i za reprezentaciju Engleske (devet puta je pogodio).
Ryan Giggs i Gareth Barry jedini imaju više nastupa u Premier Ligi od njega. Giggs ima 632, Barry 615, dok je Lampard ostao na 609. Postigao je 177 ligaških golova, što ga stavlja na visoko četvrto mjesto. Znate li koji igrači su ispred njega? Pomoći ću vam: Shearer, Rooney i Andy Cole, a od tih 177 golova, čak 41 je postigao udarcima van kaznenog prostora (tu je ubjedljivo prvi). Na sve ovo, dodao je i 102 asistencije. Jedan od tri igrača koji su uspjeli postići više od 100 golova i upisati više od 100 asistencija u Premier ligi. Preostala dva igrača su, pogađate, Ryan Giggs i Wayne Rooney.
Za reprezentaciju Engleske upisao je 106 nastupa i postigao respektabilnih 29 golova. Pamtimo jedan nepriznat – onaj protiv reprezentacije Njemačke na Svjetskom prvenstvu u Južnoafričkoj republici. Upravo zbog tog gola, počelo se sve više i više pričati o gol-tehnologiji koja je bila prijeko potrebna fudbalu. Iako je igrao sa Beckhamom, Gerrardom, Scholesom, Coleom, Carrickom, ipak nije učinio ništa značajno sa reprezentacijom. Toj generaciji to jednostavno nije bilo suđeno. Klupski uspjesi jesu, ali reprezentativni nisu. Istina, dio krivice ide na igrače, no Engleska ima nekih drugih problema kad je reprezentacija u pitanju. Te probleme ni dan danas nisu uspjeli savladati.
U novembru 2005. godine, svijet je sve više počeo cijeniti ono što Lampard radi na terenu. Zašto? Pa tada je bio drugi najbolji igrač na svijetu, iza velikog Ronaldinha.
Chelsea je napustio nakon sezone 2013/14. Možda je mogao odigrati barem još jednu sezonu na visokom nivou. Sreću je pronašao preko bare. Potpisao je za New York City, ali je narednu sezonu igrao u Premiershipu – i to za ekipu Manchester Cityja. Uradio je ono što se ne radi. Postigao je gol drugoj najvećoj ljubavi na svijetu, postigao je gol Chelseaju. Nije ga slavio. Nije ni pomišljao na to. Ispraćen je aplauzima kako to legende i zaslužuju. Poslije je i za New York City zaigrao kako smo to navikli od njega. U 29 nastupa uspio je pogoditi čak 15 puta. Više od pola gola po utakmici. Ponavljam, riječ je o veznom igraču.
Lampard je imao ponudu da ovu sezonu provede u Swanseaju. Nije je prihvatio. Znao je da je kraj i da je vrijeme da se povuče. Jučer je objavio kraj karijere. Interesantno, učinio je to na suprugin rođendan. To je bio poklon isključivo za nju. Do jučer je poklone dijelio navijačima klubova za koje je igrao – ti pokloni su bili u vidu nevjerovatnih partija, golova i asistencija. Sada ima mnogo više slobodnog vremena da radi na knjigama za djecu. Uspješan je i na tom planu. Jedno je sigurno, ukoliko se Lampard primi nekog posla, znajte da će to biti veoma uspješno. Zbog toga ćemo s nestrpljenjem čekati kad će izaći u javnost vijest da upravo Lampard postaje trener nekog fudbalskog kluba. Vjerujem da na tu vijest nećemo dugo čekati. Nema smisla.
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora/ica, a ne nužno i stavove portala SportSport.ba te portal ne može i neće odgovarati za sadržaj tih kometara. Komentari koji sadrže vrijeđanja, psovanja i vulgaran riječnik mogu biti uklonjeni bez najave i objašnjenja, ali to ne obavezuje SportSport.ba da obriše sve komentare koji krše pravila. Čitanjem prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim uvjerenjima.
