Otac na službenom putu · Komentar

Likovalo se. Jedan od tadašnjih glavnih operativaca ustvrdio je da je trebalo bit 7:1 i da od datuma tog pa još zadugo Željezničar neće moći primirisati timu s Koševa. Nipočemu.

Interesantno, bio je to prvi trijumf Sarajeva u derbijima nakon 2009. Istina, vrlo zaslužen. Mogao je Duljević zabiti još dva-tri gola (zbog čega su razmišljali da ga "kazne"), no ta priča o višegodišnjoj dominaciji temeljila se na vrućoj glavi i proključalim emocijama, a tada, to znamo, nema puno pameti. Danas se ona čini potpuno neosnovanom, pa i besmislenom.

Te godine, 2014., Sarajevo je osvojilo Kup BiH, 23. maja bilo je punih sedam godina od posljednjeg podignutog pehara, devet od posljednjeg osvojenog Kupa. Od zadnjeg trofeja do tog osvojenog Kupa, desilo se svašta, bilo je dubioza, otkaza, dolazaka i odlazaka. Grešaka i dobrih poteza.

U tom sušnom međuperiodu, desilo se ono najbitnije, došao je Amidža Tan! Upumpao je Malezijac nekoliko miliona eura u Sarajevo, vraćeni su dugovi, krenulo se u realizaciju jednog od najvećih projekata - formiranja Akademije. Činilo se da je Sarajevo na dobrom putu i da će preuzeti dominaciju u bh. fudbalu te da ih niko ne može zaustaviti na tom putu.  

Osvojilo je Sarajevo poslije Tanovog preuzimanja Kup, pa titulu, igralo je i play-off Evropske lige, bordo dres počele su oblačiti "zvjerke" za naše uslove, poput Mate Jajala, Leona Benke, Mateja Delača.  Bordo je u tim momentima bilo u modi, no kako to biva u većini zemalja nastalih raspadom bivše Jugoslavije, u kratkom vremenskom periodu Sarajevo je sa vrha stiglo do nivoa prosječnosti.

Zašto? Ko je kriv? Šta je krenulo po zlu? Teško je reći, ali i pored svih turbulencija na početku Tanove vladavine stvari su izgledale mnogo bolje nego danas, no ni tada se nekima nije sviđalo kako klub funkcioniše.

(Da ne spominjemo kako su se slale protestne note i pisala pisma "namjere" kolumnisti Borisu Dežuloviću kada je prognozirao crne dane s Tanom. Dežulović je inače veliki "bordo" prijatelj Benjamina Isovića, tvorca himne "Mi smo divovi".)

U prvoj velikoj krizi ceh je platio tadašnji sportski direktor Abdulah Ibraković. Nakon velikih pritisaka podnio je ostavku, a da nije, vjerovatno bi bio smijenjen. Očekivanja su nakon toga ostala velika, no ispostavilo se da su bila neopravdana. Ibrakovića je naslijedio "niko", veoma važna pozicija u funkcionisanju jednog kluba ostala je upražnjena. Nakon Ibrakovića klub je napustila gotovo cijela prva Tanova postava (Selimović, Kusturica, Hujić...), a da li je Sarajevo sada loše jer se tada radilo nesavjesno i plaćao račun bez krčmara, ne znamo, no vrijeme će biti najbolji sudija.

Mišljenja su i oko toga podijeljena, no oko nekih stvari ne bi trebala biti: a to je da Sarajevo danas nema ama baš nikakvu viziju za razliku od prije samo par godina kada je imalo trofeje, dobre igrače i publiku na stadionu.

Vizija ne postoji, transfer politika nikad gora

Dobar dio ljudi iz samog rukovodstva kluba nije tu. Ne u Titovoj, ne u gradu, često nisu u državi... Ljudi nisu na istom kontinentu, a koliko su kulturološki udaljeni, komotno se može reći da nisu ni na istoj planeti. Nalaze se daleko od Sarajeva i da stvar bude gora po navijače bordo tima, za najbliže saradnike su izabrali ljude koji sa sportom veze nemaju i koji su se Sarajevom kao klubom upoznali prije "par mjeseci".  Na taj način klub se ne može voditi, i o tome smo pisali već nekoliko puta, no očito je da u Sarajevu kao i u svakom drugom bh. klubu, opravdane kritike shvataju kao napade na nekog i nešto.

Igrači koji dođu sa strane osjećaju se kao da su došli u klub imaginarnih čelnika, kao da vrh i ovi dole na terenu nisu jedno tijelo. Teško je adaptirati se. Direktorica je u kriznim momentima na službenom putu, predsjednik razmišlja kako povećati cijenu plina, vlasnik je na (više)godišnjem odmoru, a navijači iz sedmice u sedmicu grizu nokte.

Dalje, ko uopće dovodi igrače u Sarajevo? Je li to trener? Ako jeste onda bi trebao debelo nekome odgovarati. Kuloari tvrde da Musemić nije nikoga posebno želio ove zime, ali da mu je ponuđeno pregršt, tonu igrača, pa je izabrao ove koje je izabrao. Očito da je pogriješio i da je njegova odgovornost u trenutnom rezultatskomn fijasku velika, možda i najveća. Šta su to oni donijeli Sarajevu? Crepulja, Altiparmakovski, Šofranac i Halilović. Jedini koji se pokazao iole igračem je ovaj posljednji.

Ko je taj ko je načinio groteskni zaokret, prodao najbolje juniore da bi u Krupi u prvom timu zaigrala tri - juniora? Praviš, kao, igrače, a onda se njima i ne okoristiš uvrštavanjem u prvi tim nego ih prodaš čim iko išta za njih ponudi. 

Ko se otarasio "četiri" mlada napadača, kakva god da su, da bi doveo Altiparmakovskog da bude treći napadač? Gdje je nestao Elvedin Herić? Standardni omladinski reprezentativac, dojučerašnji kapiten juniorske reprezentacije i igrač od kojeg su na Koševu očekivali mnogo. Odjednom ga nema nigdje i nije on jedini.

Pitanja je mnogo, a odgovora nema. I da stvar bude gora, čini se da trenutno rukovodstvo na čelu sa predsjednikom Valentinom Ilijevskim i direktoricom Sabrinom Buljubašić ne mari za posrtaj "bordo diva". Kao da se ništa ne dešava. A, možda se u njihovom poimanju sporta i ne dešava. Možda i doista misle da je sve u najboljem redu, te da treba nastaviti utabanim stazama revolucije. Ko će ga znati?

Navijačko nezadovoljstvo i razočaranost svih onih kojima Sarajevo nešto znači, bivših igrača, ljudi koji pamte ljepše vrijeme... usmjereno je koliko na trome i inertne igrače, toliko i na vodstvo kluba koje kao da je u ilegali, kao da nastupa i djeluje iz nekog tajnog skrovišta. A Bogami malo ko tu ima veze uopće s fudbalom.

Imalo je Sarajevo priliku napraviti iskorak, činilo se da je na dobrom putu, no danas stvari izgledaju dijametralno drugačije. Sarajevo sve više pada u prosječnost iz koje će se teško izvući ukoliko već danas ne dođe do promjena. Ne kozmetičkih, nego suštinskih.