"Ova uprava Veleža je najbolja poslije rata, a najbolji tim je onaj iz 1952." · Intervju

"Zovem ja tebe za pet minuta, sutra nema šanse. Ja sutra odoh na Rujište, ja sam srčani bolesnik, gore mi odgovara. Ne javljam se sutra nikome", kazao je Vukotić i stvarno nazvao za pet minuta.

Enes je autor knjige “Legendarni FK Velež Mostar, 1952.-1992.” S njim se može pričati o Veležu jedno dva dana neprestano, ali nismo ga htjeli zamarati s idealnih 11. To ga kaže mnogi pitaju, a to je gotovo nemoguće odrediti.

"Mogu reći jedino koja mi je generacija najbolja. Po mom subjektivnom dojmu to je ona koja je prvi put izborila nastup u Prvoj saveznoj ligi Jugoslavije. To je bilo 1952. Tada, u to vrijeme, sedam godina nakon rata iz jednog malog Mostara ući među 12 najboljih klubova bivše zajedničke države je podvig kakav je danas neopisiv riječima. Ne znam sa čim bi to uporedio. Mostar je i danas mali grad, a kamoli tada... Ta je ekipa doduše odmah ispala iz lige, dvije godine je onda ponovo igrala u nižem rangu, da bi se 1955. vratila u elitni rang. Te godine jedan, smatralo ga se amaterskim klubom "pocijepao" je zagrebački Dinamo sa 6:1...

A legendarni BMV ništa?

To je poslije ovih iz 1952. najbolja generacija. Ta je najprepoznatljivija, takav trojac malo je ko imao u bivšoj državi, oni su igrali najljepši fudbal definitivno.

Veležova ste enciklopedija, koliko Vas danas zbog te činjenice poštuju u Mostaru?

Pošteno, i ne cijene mnogo. Mnogo ljudi koju su me znali je pomrlo, dolaze mlađi, a dosta je starih navijača Veleža otišlo vani. Često međutim odem u kafanu jednu na Korzu, tamo su normalni ljudi, ne gleda niko kakve je ko nacionalnosti i otprilike tu je moja raja. Onda ljudi kada me tamo zateknu vole popričati o starom Veležu, te ko je bio kakav, ko je najbolji, ko je kada igrao...

Jeste li ikada tokom tridesetogodišnjeg rada u Veležu razmišljali da objavite knjigu u kojoj je arhiviran neviđen ogroman materijal na ovim prostorima ili ste to radili iz hobija?

Znate koliko ja imam arhive, to nije normalno. Žena mi često kaže 'pa šta radiš više'. To su hiljade i hiljade podataka. Deset godina sam radio na sakupljanju materijala za knjigu i onda sam morao čekati dozvolu iz Sarajeva od nekakve agencije, nečega pa da ode knjiga u štampu. Pomogao mi je finansijski jedan prijatelj, Veležov navijač iz inostranstva. Žena koja je radila u štampariji nazvala me jednom prilikom i rekla da nikada u životu nije vidjela ništa slično, a na tone knjiga se otštampalo. Na 1.100 stranica ima oko 600 slika, 40 godina svaka utakmica, novinski izvještaji, razgovori, intervjui, statistika...

Mnogi se ne sjećaju Muhameda Mujića, ali Vi bi trebali. Je li zaista bio najbolji igrač Veleža svih vremena.

Hamić je bio istinski velikan. Kao igrača ga se sjećam malo jer sam bio dijete, no kao čovjeka sve najbolje sam doživio i proživio sa njim. Malo je poznata anegdota da smo zajedno dežurali na stadionu 1980. nakon Titove smrti. Bilo je naređenje, mi smo čitavu noć probdjeli.

Ilijas Pašić je prvi igrač iz BiH koji je zaigrao u dresu reprezentacije Jugoslavije, a Mujić drugi. Biti u to vrijeme kapiten Jugoslavije o njemu najbolje govori, jednom Šoškiću, Jerkoviću, Skoblaru, Šekularcu... Uzeo je srebro na Olimpijadi 1958, a nakon četvrtog mjesta u Čileu 1962. se oprostio. Odigrao je 33 utakmice i zabio 17 golova što je poduhvat kakav ni današnji veliki napadači ne mogu ostvariti. Postoji priča da je iz reprezentacije maknut jer je slomio nogu jednom igraču Sovjetskog saveza. Iako je on insistirao da više ne igra, možda ima u tome i istine jer mu je to bila posljednja utakmica, a u to vrijeme trajao je sukob Tito-Staljin. Ko će više znati, ali da je Mujić bio grub igrač to definitivno nije. Tako se jednostavno desilo...

Nedavno ste se za Aljazeeru prisjetili i selektora Hrvatske Zlatka Dalića koji se doima inteligentnim i nenametljivim čovjekom.

"On je u Velež došao u junu 1989. i nije mnogo igrao, do rata praktično. Ipak skupio je 49 utakmica. Nije se nešto isticao, ali nije bio ni loš igrač, bek, half. Onako samozataj što bi se reklo, povučen bio je međutim ljudima drag i mio, pa mnogi zbog njega navijaju za Hrvatsku. U kontaktu sam sa njim i preko Anela Karabega koji je njegov prijatelj.

Idete li danas na utakmice Veleža, imate li ikakav odnos prema klubu? Iz Uprave su obećali da idu na Premijer ligu.

Ne mogu na svaku utakmicu ići jer sam kažem srčani bolesnik, ali me zanima šta se dešava i kako igra ekipa. Nije to danas neki aman fudbal, nema se mnogo šta vidjeti, ali raduje me što ova Uprava radi sve da postavi Velež na stabilne noge. Bespogovorno ova sadašnja Uprava najbolja je poslije rata naovamo. Navijači traže da dovedu dobre igrače, da se igra poboljša, no ljudi koji vode klub međutim žele prvo stvoriti infrastrukturu i preduslove da kada se ekipa vrati u elitni rang tamo ostane i da Velež bude opet onaj kao nekada. 

Vrlo je teško danas voditi Velež jer ne postoje sredstva, prije su mnoge velike firme procenat uplaćivale za klub, čitave Hercegovina stajala je iza kluba, napajala ga. Danas ja ne znam kako ovi ljudi uopće išta skupe, svaka im čast zaista. Daj Bože samo da nastave ovako.

Kako objasniti zapravo da se svi ujedine oko Veleža onda kada mu ne ide najbolje?

Ne znam zaista, znam samo da je Velež klub iz BiH s najvećom bazom navijača širom svijeta. Pa pogledajte samo kada se organizira Veležova noć ko tu sve bude, odakle sve ljudi dođu i svi su spremni pomoći. Po tome je Velež iznad svih u BiH i to je ono po čemu je poseban. Velež je bio klub raje koji je mnogima dao mnogo u životu, i šta god pričali neki koji sada navijaju za Zrinjski ili rade u Zrinjskom, ne mogu reći da mrze Velež. Znam mnoge Hrvate koji vole Velež, ali neće to javno reći. Nemoguće je nemati nikakvu pozitivnu emociju prema klubu, ako ništa zbog mladosti provedene tu. A siguran sam isto da na našim gostovanjima danas ima više navijača nego što pojedine ekipe u Premijer ligi imaju na domaćem terenu.

Imate li kontakt i sa kim ko je "prešao" na stranu Zrinjskog?

Ma, naravno. Mnogi od tih ljudi su dobri ljudi. Pa Franjo Džidić, koji je bio jedini Hrvat koji se vratio sa posljednje utakmice iz Subotice, dolazio je na utakmice Veleža. Meni nije bitno uopće ko je Srbin, Hrvat, Musliman, a ni ostaloj normalnoj, starijoj raji. Ljudi nsu zamjerili Baki što je rekao da navija za Zrinjski, a šta će reći neće reći da navija za Velež. Baka je naša legenda, kancelarija njegovog oca bila je odmah do moje, zajedno smo radili...

Spomenuli ste taj povratak iz Subotice kada su vratili samo fudbaleri Muslimani. Nemoguće da niko nije osjetio šta se sprema...

"Ekipa je otišla u Suboticu čarter letom armije, jer je to tada bila praksa, ali kada se trebala vratiti nije bilo šanse. Rekli su nam 'jeste li ludi, samo što se nije zaratilo'. Igračima je bilo ponuđeno da ih autobus 'trzne' do tadašnjeg Titograda danas Podgorice, a otamo neka se snađu kako znaju i umiju. Rezervisti su već bili ušli. Dragan Okuka je bio direktor i skupili smo četiri auta i krenuli po igrače. Ja mislim da smo prošli jedno pet do sedam kontrolnih punktova, nikome nije bilo jasno šta radimo uopće, morali smo objašnjavati. Igrači srpske nacionalnosti ostali su u Nevesinju, a od nemuslimana s ekipom su se ratili Franjo Džidić koji je bio trener i Jadranko Prlić koji je bio u Beogradu na nekakvom sastanku, nečemu, pa je iskoristio da se vrati s igračima.

Možemo li očekivati nekada Vašu proširenu monografiju, za period od 1992. do danas?

Ako bude života i zdravlja planiram da za četiri godine kada bude 100 godina Veleža izdam kao neki almanah. Ja još skupljam materijal, nadam se da postoji arhiva negdje u klubu iz ovoga poslijeratnog perioda. Ovo do rata shvatam da ne postoji, mnogo toga je uništeno, ali taj period je obuhvaćen. Vidjet ću s ljudima iz ove Uprave i prijateljima da obezbijedimo novac da barem proširimo ovu knjigu pa da imamo svu historiju na jednom mjestu.