"Pelakov ugovor sam skoro pocijepao, Škoru odveo u Marseille, a Rahimić se tresao od straha..." · Intervju

Kako je trenutno fudbal zaustavljen u svim zemljama zbog epidemije koronavirusa, odlučili smo malo zagrebati ispod površne i provjeriti šta se tačno događa u dinamičnom svijetu fudbalskih menadžera koji se također pribojavaju kako će izlgedati njihov posao kada se stvari vrate u normalu.

Ta profesija je postala izuzetno važna u fudbalskom svijetu, sve je više onih koji se bave tim poslom, a potvrđuje to i činjenica da je danas teško naći i 15-godišnjaka, malo talentovanijeg, koji već nema menadžera.

O tom poslu i svim izazovima koje nosi sa sobom razgovarali smo sa Rašom Bebićem, 'impresarijem' evropskih vrijednosti koji je dosad kroz karijeru odradio više od 150 transfera, a neki od njegovih klijenata bili su Miroslav Đukić, Elvir Rahimić, Alen Škoro...

Stresan je to posao, kaže nam odmah na početku Bebić, koji je svojevremeno branio za FK Sarajevo.

"Taj posao nosi dosta stresa jer, sve dok igrač ne stavi potpis na ugovor s klubom, ne možete biti sigurni da je posao završen. A do toga je dug put", kaže Bebić za SportSport.ba

Koliko će sve ovo promijeniti stanje u fudbalu?

“Stanje u fudbalu već je promijenjeno, a koliki će biti razmjeri ove krize, tek ćemo vidjeti. Sve je stalo. Niko ne zna do kada će ovo sve trajati. Prema nekoj logici i transferi u svijetu bi trebali biti manji jer priljev novca, koji je bio usmjeren u fudbal, sada će biti usmjeren u važnije stvari. Ali, daj Bože da mi iz ovoga svega izvučemo neku pouku. Neće nam biti bolje sve dok se ne vratimo Bogu, običajima, da cijenimo jedni druge. Ovaj svijet se pretvorio u otimačinu, blud, pedofiliju… Po meni je to uzrok svega.”

Kako gledate na priče o smanjenju ugovora i plaća?

“Ne znam šta da kažem. Šta više da se smanjuje? U Srbiji, u klubovima pored Crvene zvezde i Partizana, igrači prosječno zarađuju oko 1000 eura, neki i duplo manje. I kada ti na takvom igraču režeš troškove, šta će njemu ostati, od čega će on izdržavati porodicu? Neka smanjuju plaće Ronaldo i Messi koji imaju milione na računu.”

Možete li nam rasvijetliti svijet fudbalskih menadžera? Kako ste uopšte postali to?

“Kada sam završio s fudbalskom karijerom otvorio sam neku piceriju u Španiji, ali kroz neko vrijeme video sam da jednostavno to nije za mene i od 1990. godine krenuo sam polako da ‘menadžerišem’. Krenulo je polako, odveo sam Edina Ćurića iz Željezničara u Las Palmas, pa je došao drugi igrač, treći… Tada je bilo lakše raditi, nije bilo puno menadžera, a dobrih fudbalera je bilo na izvoz, što se kaže. Do danas sam odradio oko 160 transfera i u svemu tome drago mi je da sam sa većinom tih fudbalera u jako dobrim odnosima. Danas se sve to promijenilo, skoro svako je menadžer, a što je najgore niko ne bi da ulaže ništa nego – ako prođe, prođe. Moj savjet roditeljima je da, ako već daju dijete nekome, da taj neko vodi računa o njemu kada se povrijedi, da kupuje vitamine, kopačke...”

Vaš omiljeni ‘bazen’ bilo je područje BiH. Mnoge fudbalere ste vodili…

“Da, bilo je dosta fudbalera s kojima sam sarađivao, a ono što želim istaknuti da ni sa jednim nisam imao problem. Baš nikakav. Sve je bilo korektno, tebi tvoje, meni moje. Ali, nije bilo lako. Znate, poslije rata je postojao veliki strah među ljudima, a ni meni kao Srbinu nije bilo lako da u to vrijeme, kada ima puno nacionalista, preko granice vodim muslimane.”

Tako ste jedne prilike bili primorani da i brata uključite u posao.

“Bilo je riskantno s muslimanima stalno prelaziti granicu, pa sam, da bih skrenuo pažnju sa sebe, poslao brata da ide u Banoviće po Munevera Rizvića koji je tada igrao za Budućnost. Ni danas ne zaboravljam njegovu reakciju kada se vratio. Znate, rat je tek prošao, ljudi su bili u strahu, a tako i Rizvićeva porodica koja se bojala da će se njemu dogoditi nešto u Rusiji. Pred sami put cijela porodica se skupila, klanjali su i govorili: ‘Ako mu se nešto desi loše, dabogda ti se vratilo’. Razumijem ih, nije bilo lako, ipak je Rusija pravoslavna zemlja. No, desilo se to da su Munevera na kraju svi voljeli u Moskvi i da je u klubu za koji je igrao bio i kapiten.”

U to vrijeme puno manji novac se zarađivao u fudbalu.

“Ja sam uvijek radio na količinu, da prodam, recimo, 15 fudbalera godišnje. Nije mi bio cilj vezati se za jednog i crpiti ga do kraja karijere. Samo iz BiH sam imao njih jedno 30. U to vrijeme kada dobiješ 200.000 godišnje, to je bilo odlično, jer si uz to imao i premije dobre. Kada je Rahimić bio u Anžiju došao sam jedne prilike kod njega, a on leži na krevetu i drži gomilu novca na stomaku, mislim da je bilo oko 70.000 dolara. To je bilo samo od premija. Svaki igrač s kojim sam radio može potvrditi da nikada nikome nisam uzimao 10 odsto i slično. Dobro, nisam sad ni sv. Majka Tereza, ali gledao sam da zaradim na osnovu papira. Ako mogu tako, mogu, ako ne mogu nimalo, neću ništa. Sačekam jednostavno da se igrač dodatno razvije.”

Spomenuli ste Rahimića. Godinama ste sarađivali s njim.

“E, on je posebna priča. Vi ga danas svi znate kao legendu, zvijezdu, ali s njim sam prošao sve i svašta na tom putu. Na samom početku karijere ponudio sam mu tako opciju da ide u Španiju, u klub Merida koji se takmičio u 2. ligi i on je bio zainteresovan za to. Otputovali smo tamo, trebao je potpisati ugovor, no komplikacije su nastale zbog agenta s kojim je on ugovorom bio vezan. Španci nisu htjeli da idu preko nekih stvari koje se tiču finansija, na čemu je ovaj insistirao, pa je tako sve to propalo. Elvir nije smio ništa bez njega. Koliko ga se bojao vidio sam kada je ležao na krevetu i doslovno se tresao. Pokušao sam onda da ga odvedem u Atletico Madrid, ali kako je i to propalo, spakujem ga i odvedem kod sebe u Novi Sad.”

Onda je krenulo – čeličenje.

“Pripremao sam ga na jednom pomoćnom terenu, snijeg je bio do koljena, a on ni u jednom momentu nije prigovorio ili rekao da mu je teško. Žarko je želio da uspije. I jedan dan, priđem mu i kažem: ‘Pakuj se, idemo u Rusiju’. Potpisao je za Anži, riješio se tog agenta i postao Bog među Čečenima. Ostalo je historija. On je meni danas kao drugo dijete.”

Na listi Vaših klijenata, između ostalog, bio je i Albin Pelak. Fudbaler poznat po transferu iz Sarajeva u Željezničar.

“Imao sam s njim potpisan ugovor, koji je, u to vrijeme, imao veliki značaj. Nisi smio raditi šta hoćeš. Jedne prilike kod mene na vratima pojavili su se njegovi roditelji, predstavili su se, objasnili da dolaze iz Sarajeva, i to kako bi – raskinuli ugovor. Razlog je bila ponuda iz Japana. Ja ih gledam i ne mogu da dođem sebi od čuđenja. ‘Došli ste iz Sarajeva samo da bi tražili raskid’, kažem im, a oni u čudu, prestrašeni. Nije problem rek’o nikakav, možemo ga odmah pocijepati, a vrlo lako sam mogao postupiti i drugačije. Da sam rekao donesite mi 50 ili 100.000 dolara, morali bi, ugovor je ugovor. Siguran sam da su mi i danas zahvalni, a drago mi je i što je Albin nešto zaradio od tog transfera”, kaže Bebić, raspitujući se usput gdje je i šta danas radi Pelak.

Učestvovali ste i u transferu Alena Škore u veliki Marseille.

“Taj transfer smo odradili preko španske linije, tačnije menadžera Juana Vergare koji je na Veledrome doveo i tadašnjeg trenera Javiera Celementea. Bilo je i tu svakakvih komplikacija, ali da ne dužimo sad… Šta mu je nedostajalo? Moja baba je često znala reći: ‘Bijesan konj vuče kola’. Škori je nedostajalo tog bijesa. On je bio više mrtav, imao je tehniku, sve je to lijepo, ali nedostajalo je ono ključno za veći uspjeh.”

I danas u Premijer ligi BiH ima fudbalera s kojima ste sarađivali. Jedan od njih je Miljan Govedarica.

“Miljana sam odveo u Donji Srem, jako je puno obećavao, bio je čak i veći talenat od Radeta Krunića koji je zajedno s njim bio u klubu. Bio je djetinjast, nije volio raditi i trenirati, dok je ovaj radio sve suprotno i na kraju došao do velikog Milana. Šteta da je Miljan tek sad proigrao, mogao je on puno, puno više.”

Kroz fudbalsku i menadžersku karijeru stekli ste brojne prijatelje. Jedan od njih bio je i Johan Cruijff.

“Igrali smo zajedno u Levanteu, bili smo veliki prijatelji, često smo se čuli i nakon karijere. U Levanteu je bio i Sarajlija Murat Šaran. Mislim da danas na Ilidži ima kafić koji se zove Levante.”

Kako smo već spomenuli, svojevremeno ste branili za FK Sarajevo.

“U Sarajevo me je doveo pokojni Svetozar Vujović. Koliko se sjećam, došao sam kao zamjena za Dautbegovića i svi u klubu su me baš dobro prihvatili, ali nažalost nisam se najbolje uklopio. Moj najveći ‘grijeh’ je bio što nisam dobro branio, naročito u početku, pa je u međuvremenu doveden golman Đurković koji je svoju šansu iskoristio i ostao na golu. Kako moje ambicije nisu bile da sjedim na klupi, pozdravio sam se sa svima u klubu i otišao dalje u Španiju. Bila je to inače generacija u kojoj su još bili: Milak, Hadžibegić, Savić, Dupovac, Repčić, Rajković…”

Pratite li danas Sarajevo, kako vam se čini?

“Pratim koliko mogu, ali vidim da to više nije to. Zašto? Koliko vidim dovode se igrači iz Srbije koji ni ovdje ne iskaču, neki i ne igraju. Sarajevo mora biti u rangu Crvene zvezde i Partizana, a ne da igra jedno, eventualno dva pretkola evropskih takmičenja i kraj. Žalosno je to za takav klub. Navijači zaslužuju puno više. Čim se smiri ova situacija s koronavirusom doći ću malo da posjetim stare prijatelje, obiđem Baščaršiju", riječi su Bebića na samom kraju razgovora za SportSport.ba.