Početak kraja
Posljednja jugoslovenska reprezentacija: Mundijal u Italiji bio je posljednji prije fudbalskog modernizma i postmodernizma

Historijat svjetskih prvenstava

Početak kraja · Kolumna

Pomalo je tužno, evocirajući uspomene na Mundijal 1990. izustili bi i Goran Bregović i Diego Maradona i Gary Lineker i Ivica Osim sve sa većinom njegovih pulena i brdom, planinskim vijencem sazdanim od onih kojima je nekada bilo lijepo, a nisu netom nakon uvođenja demokratije na mala vrata konvertirali u protivnike i gorljive kritičare prethodnog sistema. 

Takvi su se snašli i u ovome vremenu. Novo vrijeme, novi ljudi oko mene, brate - rekao bi jedan nepoznati pjesnik.

Italija 90. Zvuči kao da je jedna riječ. Nijedno prvenstvo od 30. nije se zvalo ljepše i izgovaralo tečnije. Kao da predstavlja posljednje riječi poeme. Pa i album sa sličicama iz 90. doima se vrijednijim od prethodnih, pogotovo narednih.

Bilo je poslije dobrih mundijala, lijepih priča, epskih momenata, ali Italija 90 je čista lirika, tragična pjesma koju bi mogli iznova i iznova konzumirati, očekujući da će novom izvedbom Jugoslavija savladati Argentinu, Faruk Hadžibegić s bijele tačke pogoditi rašlje gola Goycochee, da će eksplozija oduševljenja zbog pobjede u četvrtfinalu preduhitriti četvorogodišnju isporuku topovskih i inih projektila, otpustiti energiju koja se gomila, gomila i svakih pedesetak godina eskalira u ratno divljanje.

Ili će biti da samo naivni u to mogu povjerovali.

Ni Englezi 90. nisu puno bolje prošli, ni Italijani. Ni Argentinci. Jugoslaviji su presudili penali u četvrtfinalu, Englezima i Italijanima u polufinalu. Argentincima jedan penal u finalu. Plakao je svaki istinski Jugosloven, plakao je Stewart Pearce, ridao Diego Maradona. Nikad više suza na jednom Mundijalu kao tada. Radovali su se jedino Nijemci jer nije bilo teoretske šanse da izgube tri finala zaredom.

Italiju 90 simbolički možemo svrstati u možda posljednje Svjetsko prvenstvo iz doba romantizma, kada su fudal bila igra siromašnih i kada se putem istih ispravljale nepravde. Kada je bio drugo sredstvo za vođenje bitaka. Fudbal je tada, dakle do 1990. imao dublji simbolički značaj od današnjeg krutog merkantilističkog gdje para vrti gdje burgija ne može.

Do 90. je moglo da prvi strijelac Prvenstva s plaže pozvani drugoligaški igrač. Poslije više nije bilo moguće da jedan fudbaler iz Barcelone dođe u Napoli kako bi postao jedan od najboljih svih vremena. Nemoguće je danas igdje doći, obećati titulu i gotovo sam samcat to obećanje ispuniti.

JUGOSLAVIJA

Početak kraja. Petnaestak dana nakon krvavog obračuna na Maksimiru i "dešavanja naroda", a ustvari obračuna navijača bez oružja u duelu Dinama i Crvene zvezde 13. maja, Jugoslavija je u Zagrebu igrala generalnu probu za Svjetsko prvenstvo čiji je jedan od zaštitnih znakova zelena površina omeđena Koloseumom, na kojoj su iscrtane granice fudbalskog terena sa svim pratećim obilježjima, a drugi maskota od Lego kockica u bojama Italije.

Gostovala je Holandija sve sa Gullitom i Van Bastenom, aktuelni prvak Evrope, a slika Ivice Osima kako aplaudira publici nakon neprekidnog koncerta zvižduka jedna je od njegovih prepoznatljivijih. Još nekoliko je takvih slika, hvatao se za glavu u 89. minuti meča protiv Videotona 1985. i plakao u maju 1992 kada se oprostio od čitavog svog dotadašnjeg života. Prva odiše ironijom, druge dvije tugom i razočarenjem.

To kada je saopćio da je iz Sarajeva, "a svi dobro znate šta se dešava" nije on tada napustio samo mjesto selektora. Napustio je i državu, sistem prethodnih saznanja i spoznaja kako treba da izgleda nešto normalno, duhovni prostor koji je kreirao njegovu veličinu. Ivica Osim možda bi bio jednako velik, uspješan i autentičan da se rodio u Austriji, Slovačkoj, Češkoj ili Sloveniji, ali samo u jugoslovenskim okvirima on je mogao biti Švabo. Strauss sa Grbavice. Samo ovdje je poetika neimaštine davala ljude takvog kova.

Elem, izgubila je Jugoslavija tada od Holandije, a zvižduci i netrpeljivost, neskrivena mržnja prema jugoslovenstvu bili su samo jedan od vidova pucanja po šavovima. Fudbal je bila jedina tačka spajanja, no tada biti selektor nije bilo nimalo lako. Posebno ako ste iz Sarajeva i Osimovog mentalnog sklopa i životnih uzusa. Nikada za Jugoslaviju nije igralo više fudbalera iz BiH nego tada, a to je bio samo jedan od razloga animoziteta koji su stvarali novinari prema Švabi.

Proslavljeni sarajevski novinar Senad Avdić jednom prilikom se prisjetio sijela "Pod lipom". Kao zakleti Hajdukovac upitao je Osima što nije Bokšića više koristio u Italiji, na što mu je ovaj odgovorio "zato što Katanec može više trčati s Bokšićem na leđima nego što Bokšić može trčati sam". I u tome je bila sva poenta i korijen nerazumijevanja beogradskih novinara. Nikako im nije bilo jasno što igra taj, a ne igra ovaj. Otkud pobogu nekakav Mirsad Baljić ili Predrag Spasić... Otkud i kako 35-godišnji Safet Sušić Pape?

Osim je imao za sve objašnjenje, no znao je i za staru latinsku Margaritas ante porcos - bisere pred svinje.

Posebno je degutantno bilo nakon prvog meča s Njemačkom. Na San Siru je bilo visokih 4:1, a stručni štab je optužen da se do samog jutra družio s viskijem. Otad više nije bilo šale. Davor Jozić je odlučio protiv Valderamine i Huguitine Kolumbije na stadionu Renato Dall'Ara. Bio je to gol za osminu finala, jer je meč protiv Emirata bio stvar formalnosti. A onda je u Veroni Julija na nagovor Romea sišla da zajedno pogledaju nekakvog Piksija.

"U životu svako dobije trenutak da pokaže svoju ekstraordinarnu vrijednost, meni je taj trenutak bio protiv Španije", kazao je Dragan Stojković. Njegov gol za 1:0 kada je u maramici bacio hudog španca na tri do pet metara pred golom jedna je od najvećih majstorija ikad. U rangu Zidaneovog gola u finalu Lige prvaka. Samo najveći majstori to su u stanju uraditi, a i to možda jednom u životu. U produžecima je Piksi zabio još jedan za 2:1 i oni koji se nisu ni za šta pitali i dalje slijepo vjerujući u utopiju počeli su izlaziti na ulice. Najzvučnija eskalacija oduševljenja desila se tamo gdje će uskoro zvuk detonacija biti četvorogodišnja realnost - u Sarajevu. Kakav je samo to bio konglomerat pomiješanih emocija.

Uslijedila je Firenza i konkluzija u duhu najupečatljivijih Osimovih momenata. Bio si u stanju izdržati protiv aktuelnog svjetskog prvaka s igračem manje čitavih regularnih sat i još pola sata produžetaka (crveni karton Šabanadžovića), ali nisi bio u stanju zabiti gol sa pola metra kada si dobio tu priliku (Savičević). Tragičan kraj ovjerio je Faruk Hadžibegić krenuvši stopama Stojkovića i Brnovića koji su promašili po penal.

"Kako sam se tada osjećao? Isto kao i onda kada mi je umro otac", izjavio je Ivica Osim. Pametnom dosta.

Bio je to posljednji mundijalski nastup države koje više nema. Aktuelni svjetski prvak Argentina i možda najveći svjetski fudbaler Dijego Maradona vjerovatno su bili najadekvatniji protivnici za otpratiti nesuđene prvake na smetljište historije. Nije da uopće pretjerujemo, vrhunac jedne zajednice dao je možda najbolju generaciju ikada. Vrhunac jedne nekada ozbiljne države označio je kraj fudbalskog romantizma. Jednostavno, kao da se poklopilo.

OSTATAK SVIJETA

Osim amblema Koloseuma i maskote sastavljene od Lego kockica, Roger Milla, Totto Schillaci i Andreas Breme obilježili su Mundijal kao subjekti. Kameruncu Rogeru je bilo potrebno da zabije jedan gol i porazi na startu aktuelnog prvaka Argentinu pa da postane vječan. Schillaciju je trebalo šest golova pa da njegovo ime postane popularno širom svijeta. Salvatore! 

Toto je prvi i jedini igrač u historiji fudbala koji se s Mundijalom bukvalno našalio. Goran Ivanišević je wimbledonski inventar šta je Toto za Italiju 90. Prvu utakmicu je odigrao a da mu s kože nije spao pijesak po kojem se bezbrižno valjao na nekoj od obližnjih plaža. Na Svjetsko je došao da bude zamjena Gianluci Vialliju i Andrei Carnevaleu, ali se ubrzo prometnuo u spasioca domovine što njegovo ime doslovno i znači - Salvatore di Patria.

Ulazio je i spašavao sve dok kobnog 3. jula 1990. Poprište polufinala Svjetskog prvenstva nije bio Olimpijski stadion u Rimu, već - gle čuda - San Paolo stadion u Napulju, gdje je Diego Maradona igrao za lokalni tim i gdje je bio i još uvijek je božanstvo. U 18. minuti igre Schillaci je iskoristio odbijanac i izazvao eksploziju pod Vezuvom, međutim, ono što je godinama predstavljalo zaštitni znak igre Italije, čvrsta i neprobojna odbana, brzo je postalo noćna mora za Italiju. U međuvremenu Claudio Caniggia uzeo je malo stvari u svoje ruke, rasteretio Maradonu i zabio za 1:1.

Toto je prijetio da bude novi Paolo Rossi najbolji strijelac koji će svojim golovima donijeti trofej Italiji, no ubrzo je bespomoćno gledao promašaje suigrača Roberta Donadonija i Alda Serene. Sergio Goycochea još jednom je izašao kao pobjednik iz penal završnice, a Argentina otišla na megdan Nijemcima.

Na drugom kraju žrijeba i malo sjevernije, na Olimpijskom stadionu u Torinu odvijala se također drama. Igrali su zakleti i ljuti rivali Englezi i Nijemci. Engleska je imala rijetko talentovanu gerenaciju od koje uoči turnira niko ništa od njih nije očekivao, ali kako je turnir proticao brzo ih je ogrnulo plaštom onih koji bi mogli ponoviti 1966. Lineker i Gascoigne ulijevali su protivnicima strahopoštovanje, ali tu noć ponovo su penali bilo kobni.

"Kada nam je Breme zabio gol u 60. minuti mislio sam da je gotovo, ali deset minuta prije kraja vidio sam loptu koja je letjela dugo, kada sam postigao gol nekoliko sekundi nisam vjerovao da se to zaista dešava", pričao je Lineker. U produžecima Gascoigne je dobio crveni, pa je bilo bitno samo izdržati do kraja.

Uslijedili su penali protiv reprezentacije koja je samo jednom izgubila na penale, onda kada je Panenka izveo udarac koji niko nikada prije njega nije. Pearce i Wadlle mogli su samo izvaditi iz zadžepka maramice da obrišu suze. Njemačka je otišla na megdan Argentini.

Finale u Rimu bilo je prvo koje je odlučeno golom iz jedanaesterca. U Rimu je Franz beckenbauer postao prvi čovjek koji je osvojio Mundijal i kao igrač i kao trener, a Svjetsko prvenstvo na evropsku tlu Južnoamerikancima je ostalo i dalje san, kao i činjenica da će još dugo Brazil biti jedini kojem je uspjelo da odbrani naslov.

Potražite više informacija na temu Svjetsko prvenstvo:

Poslije Italije, fudbal, njegova suština i principi, počeli su da samourušavaju. Bogati su istisnuli siromašne, a novac zavladao svakom mišijom rupom. Danas u senzacionalnalističkom svijetu ništa više nije u stanju toliko biti senzacionalno. Za historijske trenutke prostor je skučen, rok trajanja skraćen, a nema više ni jedne ozbiljne države. Sada nam sa ESPN-a malo-malo kroje najbolje sastave nekadašnje Jugoslavije, a mi gledamo ne bi li mogao tamo "zaigrati" još neko osim Džeke i Pjanića.

P.S. Ima još mnoštvo zanimljivosti vezanih za Osima i Italiju 90. Da bira najbolji sastav on bi u njega uvrstio Piera Littbarskog, premda je na pitanje da odabere idealnih 11, kazao: "Golman, pet Sušića i pet Kataneca". 

Top Komentari

Mesa.Sabanadzovic
Ovo je vrhunac svijeta. Kad je mtv pustao muziku a ne rijalitije s trudnim tinejdzerkama
15 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora/ica, a ne nužno i stavove portala SportSport.ba te portal ne može i neće odgovarati za sadržaj tih kometara. Komentari koji sadrže vrijeđanja, psovanja i vulgaran riječnik mogu biti uklonjeni bez najave i objašnjenja, ali to ne obavezuje SportSport.ba da obriše sve komentare koji krše pravila. Čitanjem prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim uvjerenjima.

Oglasi