Da li su izumrle klasične desetke?

Bili su u stanju driblinzima izbaciti cijelu protivničku odbranu, nevjerovatnim pasovima pronaći svoje saigrače, izmisliti pogodak kad je to najpotrebnije, ali i svojom karizmom biti vođe ekipa za koje su nastupali. Fudbalski teren bio je njihovo platno; platno na kojem su svojim pokretima stvarali najbolja umjetnička djela.

U sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog vijeka, desetke su bile glavni razlog zbog kojeg su navijači dolazili na fudbalske utakmice. Zico, Platini, Maradona. Vizionari (uostalom, Zico je dobio nadimak Bijeli Pele), majstori sa loptom u nogama, nevjerovatni tehničari, odlični strijelci. Jednostavno, bili su kompletni igrači. Vođe. Alfa mužjaci.

Trequartista, enganche

U periodu kad se fudbal svakodnevno igrao između zgrada, djeca su kopirala upravo Zica, Platinija i Maradonu. Obavezno su “skidali” njihove driblinge, gestikulacije, ali i proslave golova. Desetke su bile besmrtne; bile su svojevrsan sinonim za fudbal. Umjetnici. U Italiji se za ovakve igrače upotrebljava termin trequartista, a u Argentini enganche.

Gledajući striktno fudbalskim očima, dres sa brojem 10 nešto je najsvetije u Argentini (možda se ne može s tačnom sigurnošću reći ko je “otac desetki”, ali svi su saglasni da se prvo u Argentini počeo igrati fudbal u kome je desetka bila centar svega). Riccardo Bochini, Diego Maradona, Ariel Ortega, Juan Roman Riquelme, ne samo da su nosili dres sa brojem 10, već su i bili desetke u pravom smislu te riječi. Lopta se, žargonski rečeno, lijepila za njihove noge. Što se na prvi pogled činilo nemogućim, oni su radili s takvom lakoćom kao da je to najjednostavnija stvar na svijetu. Njima to i jeste bilo jednostavno. Samo njima. Bochini je, poput šahovskih velemajstora, razmišljao nekoliko poteza unaprijed. Često je saigračima sugerisao kad i gdje da utrče kako bi im uputio pas nakon kojeg bi, po običaju, padali golovi. Ti pasovi su bili toliko precizni, da su novinari počeli upotrebljavati termin “Bochinijev pas”.

Osim u Južnoj Americi, desetke su imale poseban tretman i u Italiji, ali i na Balkanu. Platini, Maradona, Roberto Baggio, Zinedine Zidane, Alessandro Del Piero, Francesco Totti, Gheorghe Hagi, Hristo Stoichkov, Dragan Stojković... Svi oni s pravom su smatrani svojevrsnim božanstvima.

Desetke u Serie A

Zlatno doba talijanskog klupskog fudbala veže se uz devedesete godine prošlog vijeka. Italijanski klubovi čak su 13 puta osvajali Ligu prvaka, šest najskupljih transfera obavili su upravo talijanski klubovi, a liga je imala i šest osvajača Zlatne lopte. Italija je, između ostalog, bila domaćin i Svjetskog prvenstva održanog 1990. godine. Prije negoli je Roberto Baggio prešao iz Fiorentine u Juventus, Serie A je pripadalo 11 od 13 najskupljih transfera ikad. Rimski Lazio doveo je jednog od najtalentovanijih Engleza svih vremena, Paula Gascoignea, iako se za njegov potpis borio sa mnogim klubovima. Jednostavno, Talijani su (dobro, tome je kumovala i suspenzija engleskim klubovima) imali finansijsku moć da dovedu (skoro) sve najbolje igrače. Sedam sestara (Parma, Roma, Lazio, Fiorentina, Juventus, Inter i Milan) imale su sve. Novac, moć, stil, nevjerovatne trenere i, što je možda još interesantnije, ljude koji su vukli konce pumpajući stotine miliona Eura (uhvatili ste me, tada su u igri bile talijanske lire), što je i dovelo do nevjerovatnog jačanja lige.

Osamdesete godine u Serie A obilježili su Platini i Maradona. Obojica su osvojila po dva Scudetta sa svojim klubovima, a bili su i najbolji igrači svojih reprezentacija. Upravo su njih dvojica i najzaslužniji za trend desetki i u periodu nakon njihovog penzionisanja. Tako su u devedesetim i početkom dvijehiljaditih najbolji talijanski klubovi gradili igru oko desetki. Živjelo se i umiralo od trenutka magije desetki, korištenja slobodnog prostora, čitanja protivničkih odbrambenih shema, provlačenja lopte kroz najmanju rupu. Bio je dovoljan samo jedan trenutak da se riješi utakmica, a po običaju, taj trenutak pripadao je desetkama. No, nisu svi treneri imali hrabrosti da “prigrle” ovaj trend. Carlo Ancelotti je sam priznao kako je njegova najveća greška stopiranje transfera Roberta Baggia u Parmu. Sve je bilo dogovoreno; visina obeštećenja, Baggiova plaća i bonusi i samo se čekao potpis ugovora. Do toga nije došlo iz jednog jednostavnog razloga – Baggio se nije uklapao u 4-4-2 formaciju koju je forsirao Ancelotti te je prešao u Bolognu za koju je te sezone postigao 22 pogotka. Ancelotti je naučio lekciju, te je nakon preuzimanja Juventusa ipak odlučio podrediti igru još jednom virtuozu kojeg je imao – Zinedineu Zidaneu.

Serie A je tih godina (devedesetih i početkom dvijehiljaditih) bila prebogata desetkama. Baggio, Savićević, Del Piero, Totti, Zidane, Rui Costa, Ariel Ortega, Gainfranco Zola, Alvaro Recoba, Stefano Fiore obilježili su taj period golovima, asistencijama, lucidnim potezima.

Odbrana je jednako važna kao i napad

Malo po malo, trequartiste su, jedan za drugim, jednostavno nestajali sa scene. Totti i Del Piero su dobili drugu ulogu – ulogu drugog napadača, neki su žrtvovani guranjem na krilne pozicije, a neki su, poput Pirla, organizovali napade i diktirali tempo. Razlog je jednostavan – defanzivni zadaci.

Trequartiste su, po pravilu, imale svu slobodu u trenucima kad njihova ekipa ima loptu. No, pravi problemi nastajali su po gubitku lopte. “Lijeni” i “operisani” od defanzive, dozvoljavali su protivnicima da imaju igrača više u polju.

Fudbal, kao uostalom i sve na svijetu, dosta je evoluirao. Upravo je evolucija dovela do smrti klasičnih trequartista. Tempo igre se ubrzao, defanzivci nisu ostavljali toliko prostora i vremena umjetnicima, što je rezultiralo brojnim izgubljenim loptama nakon kojih bi, po pravilu, uslijedili ubojiti kontranapadi. Udaljenost između zadnjeg i veznog reda sve je manja; praznog prostora od kojeg žive trequartiste skoro da i nema. Postali su višak. Treneri su ih prekomandovali ili u napad (Totti, Del Piero, Recoba) ili su povučeni u srce veznog reda kako bi od samog početka organizovali napade i diktirali tempo (Pirlo).

Značaj bočnih igrača u modernom fudbalu također je kumovao istrebljenju trequartista. Od bokova se traži da budu jednako dobri i u odbrambenim i u napadačkim akcijama – da prave višak, bilo ulaskom u sredinu (kako to obično rade Guardiolini bočni igrači), bilo da šire teren kako bi vezni igrači i napadači dobili više prostora. Pisali smo o neshvaćenom geniju, Riquelmeu – njegov povratak u Argentinu 2008. godine bio je (pred)znak izumiranja takvih igrača. U to vrijeme, u Španiji je igrao još jedan igrač sličnih karakteristika – Juan Carlos Valeron (vjerovatno bi imao mnogo bolju karijeru da nije bilo mnogobrojnih povreda).

Juego de Posicion, Guardiolin zaštitni znak, sistemski traži i koristi prostor. Nije sve na leđima jednog čovjeka, već cijeli tim radi taj posao; pomjeraju se linije, bočni igrači ulaze u sredinu stvarajući dodatni prostor. To je prije nekih petnaest godina radio jedan čovjek – trequartista.

Današnje “desetke”

Pogledamo li ekipe koje su se plasirale u polufinale Lige prvaka, vidjet ćemo da nijedna od njih nema klasičnu desetku, a od ekipa koje su ispale u četvrtfinalu, tu su Dybala i Messi (možda je najteži zadatak odrediti Messijevu ulogu, s obzirom da se u Barceloni sve vrti oko njega, ali u posljednje četiri godine Messi je sa pozicije “lažne devetke” pomjeren na poziciju trequartiste). I, gle čuda, obojica su Argentinci.

Spomenuh Guardiolu i njegov sistem. Sistemskim pomjeranjem cijele ekipe i zauzimanjem te stvaranjem prostora, najveću slobodu dobio je Kevin de Bruyne. Ipak, njegova uloga je mnogo drugačija, posebno u defanzivi. Tu nema slobodu i nije pošteđen. Vrši presing, baš kao i cijela ekipa, a u napadu je zadužen za pasove koji uništavaju protivničku odbranu (uostalom, ove sezone De Bruyne je prvi asistent lige).

U periodu dok je vodio Chelsea, Jose Mourinho je (bez)uspješno promijenio Matinu ulogu. Doveden je kao desetka, ali je zbog Joseovog (bolesnog) zahtijevanja na defanzivi, (pre)često igrao na boku ili kao osmica. To se nije promijenilo ni u Manchester Unitedu. U Mourinhovoj omiljenoj formaciji nema mjesta za trequartistu (čak je i Wesley Sneijder imao ogromnih zadataka u defanzivi).

Ko je staromodna desetka u današnjem fudbalu? Vjerovatno Mesut Özil. Tu ulogu imao je u Werderu, madridskom Realu, Arsenalu, ali i u reprezentaciji Njemačke (istina, u reprezentaciji je ta uloga modifikovana). Özil posjeduje sve potrebne karakteristike trequartiste – viziju, nevjerovatan prvi dodir, odličan pas, igru na malom prostoru, besprijekornu tehniku.

I naša reprezentacija imala je dvije desetke – Misimovića i Medunjanina. Istina, Medunjanin je više korišten kao osmica, mada je imao sve karakteristike prave desetke. Talenat, tehniku, sjajan udarac, odličnu pas igru i “lijenost”. Trkom nije mogao odgovoriti zahtjevima modernog fudbala. Da su, kojim slučajem, Misimović i Medunjanin igrali u osamdesetim ili početkom devedesetih godina, sigurno bi ostvarili još bolje karijere. No, to su neke druge teme.

Da li će se desetke vratiti na velika vrata?! Ako je suditi po ovome što danas gledamo na fudbalskim terenima – teško. Evolucija je od staromodnih desetki napravila moderne ratnike. Magija nije izgubljena, samo je u drugom obliku, a mi koji smo uživali i u fudbalskoj magiji osamdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka, dužni smo budućim naraštajima prenijeti dio te magije. Riječima, fotografijama, video klipovima. Tako će mađioničarski trikovi koje su izvodile desetke biti vječno zapamćeni. Jedino tako.