Pohvala ludosti

Proš'o je i taj dan. Sarajevski vječiti derbi trebao bi se postidjeti svoga imena, ali i mnogi drugi, gradski, regionalni, planetarni derbiji.

Nakon sinoć, pravo je pitanje da li bi uzavrela strast meča Barcelona - Real Madrid u finalu Lige prvaka (a i oni su južnjačke krvi), uspjela doprijeti do članaka susretu između Rivera i Boce.

Najvažniji prvak Južne Amerike, ikada

Dobro su nas izmučili i jedni i drugi tokom 29 dana koliko na koliko se razvukla odluka ko će biti novi prvak Južne Amerike.

Zapravo, najbitniji prvak Južne Amerike ikada, jer kad dobiješ direktnog rivala u finalu, to je kao da si pet-šest puta osvajao Copa Libertadores. Kad izgubiš kao da si izgubio pola do tada osvojenih titula.

Izmrcvarili su nas, pa i oni neutralci što su prvo čekali prvi duel, koji je odgođen, a onda se okahrili nakon još jednog dvostrukog odgađanja revanša, možda su bili digli ruke od svega. K'o veli, previše je sve poprimilo epitet farse pa je nemoguće očekivati toliko ludilo koje bi se manifestiralo da je odigrano na vrijeme.

A onda u tri detalja finala svih finala spoznasmo istinu koju preferiraju oni umniji i neobičniji, a koje se zgražavaju prosječni, običniji. Istinu koju, što je najgore ne preferiraju u školama, istinu čijeg se razvijanja plaše i susprežu je.

Nećemo na ovome mjestu analizirati elemente fudbalske igre, ko je gdje pogriješio i da li je potez trenera Boce Guillerma Barrosa Schellota da izvadi čovjeka koji je na maestralan način pogodio za 1:0 i potpuno idiotski proslavio svoj gol (Benedetto je zabio i u prvom meču) - igranje sa sudbinom, bogohuljenje, prizivanje zla.

Psihologija, metafizika

Pozabaviti se treba malo psihologijom, možda i metafizikom: Da su pristali da igraju kada je prvi put odgođena utakmica, bez obzira na posljedice imbecilnog napada na autobus i ranjavanje kapitena Pereza, u onim trenucima igrači Boce bi bili apsolutni favoriti. Iako su bili direktni akteri nimalo ugodnih dešavanja, kod njih se barem nešto dešavalo tokom čitave te frtutme, među igračima Rivera nije ništa. Oni su tupo, dosadno iščekivali šta će se desiti, a to je nekada mnogo manje povoljno.

Da su pristali igrati, pa makar ne bilo garancije da će biti bezbjedni (a bili bi) igrači Boce ne bi bili samo sportski heroji, već i paradigma hrabrosti.

Mnogo ljući, našpanovaniji, pred punim tribinama neprijateljskih navijača imali bi kudikamo veći motiv i razinu adrenalina, dovoljnog za neobjašnjivu snagu. Da su pristali igrati - danas bi bili šampioni. Jeste zaključak špekulativnog karaktera, ali je i čitava filozofija takva.

Ostanimo na psihologiji. Od sinoćnje utakmice nije se moglo očekivati da bude kao prva jer se postalo bliže konačnom cilju, a tada se logično upale lampice za oprez. Ne možemo srljati kako bi mi htjeli. Strah od poraza je sputavajući.

Ali jok, tri maestralna igračka poteza i jedan golmanski sugeriraju nam da u južnoamerikancima čuči esencija. Ono ludilo iz "Pohvale ludosti" Erazma Roterdamskog.

Nahitan Nandez

O Nandezu smo pisali svojevremeno tokom Svjetskog prvenstva, kada su ga isticali urugvajski mediji kao nekoga ko bi mogao biti nasljednik Rodrigueza. Urugvaj je uvijek bio disciplinovana reprezentacija, no u Rusiji su uznapredovali i na tehničkom planu, zbog Vecina, Bentancura i - Nandeza.

Kontru iz udžebenika izvela je Boca za vodstvo od 1:0, a ključno je bilo dodavanje Nandeza u dubinu između dva igrača, filigranski precizno.

Dario Benedetto

U stilu Faustina Asprille odradio je napadač Boce svoj posao. Posao mu je zabijati golove iz najmanjih prilika, a ovaj put to je učinio maestralno, majstorski. Generalno tokom čitave utakmice, a posebno u zadnjoj trećini terena, protivnički fudbaleri nisu imali ni pola sekunde da budu rahat. Umjetnost ulaženja u duele među igračima Boce i Rivera dovedena je do savršenstva, a takva beskompromisnost i požrtvovanost istinska su rijetkost.

Elem, na dodavanje Nandeza, Benedetto je u punom trku, malkice potkopavši loptu eliminirao svoje čuvare i rutinski proslijedio loptu uz stativu.

Juan Quintero

Ušao je Kolumbijac u drugom poluvremenu vjerovatno kao jedini čovjek koji je sa klupe mogao donijeti boljitak u igri Rivera. Njegovim ulaskom rasterećen je postao igrač u kojeg su bile uprte sve oči odbrane Boce, Fernandez.

A utakmica kao što je bila sinoćnja zaslužila je da vidimo i gol kakav je zabio je Quintero. Prvo potkopavanje tokom akcije, pa izvlačenje na šesnaest, a onda vrhunski, kako znaju samo majstori, šut iz koljena između tri protivnička igrača i gol od prečku. Igrali ludi Argentinci, ali ništa bez Kolumbijca.

Esteban Andrada

Golman River Plate apostrof je kompletnog, oduševljavajućeg ludila i iskakanja iz zadatih okvira. Kao što je sama utakmica iskočila iz okvira Buenos Airesa, pa na koncu i Argentine, tako je sada već legendarni golman oličenje te pomjerenosti. Tri puta utakmica između Rivera i Boce je pomjerena, a pomjerenost je zajednička tačka.

Faltaban 5 minutos y #Andrada ya estaba jugando adelantado. El gol de #Martinez se podía presagiar. #River campeón #CopaLibertadores #Superclásico #Superfinal pic.twitter.com/cYEmXuS14q

— Juan Manuel Herbella (@JuanHerbella) December 9, 2018

Pet minuta prije kraja Andrada je odlučio, a odluka vjerovatno nije bila samo njegova, nego je aminovana od "viših instanci", da se pridruži napadu. I ne vraća se čovjek. U sljedećoj situaciji vodi loptu daleko od svog gola i poput zadnjeg veznog okreće igrače Rivera. Trenutak za anale.

Carlos Izquierdoz

Nije bitan mnogo posljednji gol u posljednjim sekundama za bilo šta. Posljednji besmisleni trk Bocinog stopera je nešto iz čega bi mogli naučiti svi, a primjenjivo je na bilo koju oblast. Problem je što valjda samo uzavrela krv može izazvati tako ponašanje.

U posljednjim sekundama gol Boce je bio prazan. River je stigao do lopte nakon kornera i izveo kontru za 3:1. Gonzalo Martinez je trčao jedno 50 metara, a jedno deset je bio ispred Izquierdoza.

Nije to bilo bitno potonjem. On je trčao i trčao, šprintao kao da bježi pred razularenim zvijerima, svejedno znajući da će teško stići strijelca trećeg gola. Koliko nebulozno nekima, drugima tako magično legendarno i suštinski posvećeno.

On dakle gine za klub, nebitno je može li stići igrača, loptu. On mora radi sebe, radi obraza dati sve što je u njegovoj moći i što može od sebe dati. I to je to.

Pohvala ludosti pjesničko je svjedočanstvo čovječnosti u doba kada su najviše stradale prave ljudske vrijednosti i kada je zdravom razumu izgledalo da se sav svijet pretvorio u ludnicu, pa još jedino ludost može da govori istinu.

"Ako nešto nemaš, pravi se kao da imaš. Po tome pravilu se već djeci kazuje stih: Najviša mudrost je u tome da se pravi lud kad treba. Sad i sami možete zaključiti kakvo je neprocjenjivo dobro ludost kad samo njena varljiva sjenka i golo podražavanje zaslužuju toliku hvalu učenih ljudi."

Fudbalski svijet jučer je vidio magičnu utakmicu samo zbog ludila tako imanentnog argentinskom čovjeku. Bajkovitog, predivnog ludila. Evropski, ozbilnni fudbal nek' se "zagrije" pored onog sinoćnjeg.