Precijenjeni i podcijenjeni
Štiliću se svojevremeno predviđala velika karijera, no dok je "prodovao" saigrače-napadače, smatralo se da ne vrijedi onoliko koliko se za njega traži

Zašto naši fudbaleri ne igraju u boljim klubovima?

Precijenjeni i podcijenjeni

Haris Medunjanin bio je omladinski reprezentativac Holandije. Igrač Alkmaara, Valladolida...Prefinjeni tehničar, ne pretjerano brz, ali inteligentan igrač koji odradi sve što se od njega traži. 

Mahalac sa sarajevskog Alipašinog Polja, fudbalski odgojen u Holandiji gdje se traži disciplina, gdje postoji sistem, gdje igrači zajednički sudjeluju u kompaktnosti ekipe. Tim je uvijek na prvom mjestu, pojedinac je samo servis, jedan od kotačića. 

Tako bi valjda trebalo učiti djecu svugdje na svijetu, pa se zbog toga oni skloniji improvizaciji kažnjavaju za dribling više, opominju zbog guranja lopte protivniku kroz noge, ismijavanja i izvrtanja ruglu. Kod nas je poimanje fudbala drugačije zbog čega je mnogo talentovane djece karijeru završilo prije nego je i započelo. Draže im "baciti" nekoga na glavu, nego zabiti gol ili nedajbože asistirati.

"Slanje po ćevape"

Medunjanin, dakako, nije propao, ali je prema svim parametrima trebao imati bolju fudbalsku karijeru. Možda je nije imao zato što je mahalac? Zato što je sklon da na instagram postavi snimak kako "šalje po ćevape" Kevina de Bruynea.

Haris Medunjanin bio je prethodnih osam godina standardni reprezentativac, ali je za sve to vrijeme igrao te u Maccabiju te u Gaziantepu. Malo i u Deportivo la Coruni. Kako, zašto? Kako standardni reprezentativac vrlo solidne reprezentacije koja je u stanju izboriti i Svjetsko prvenstvo ne može igrati u boljem klubu.

Edin Višća već godinama žari i pali turskom Superligom. Nezamjenjiv je u reprezentaciji Bosne i Hercegovine, ali Basaksehir kao da je njegova sudba. Možemo li očekivati od Višće da zaigra recimo u Schalkeu ili Swanseau? Da li bi imao mjesta tamo? Vjerovatno bi, ali teško da ga tamo možemo očekivati.

U skorijoj historiji našeg fudbala, vjerovatno nije bilo prežaljenijeg igrača od Semira Štilića. Ne morate pitati samo navijače Željezničara koji su kratko uživali u njegovim bravurama, pitajte one koji su malo bolje razumiju u fudbal o njegovima kvalitetama, reći će vam da je posebna, rijetka japija, ali...

Štilić nije napravio karijeru kakvu je mogao, makar ga smatrali logičkim nasljednikom Zvjezdana Misimovića, makar je redovno "prodavao" napadače koje je "pitao" loptama (Lewandowskog u Borussiju, Rudnevsa u HSV, Lucasa u Arsenal...), "no look" passovima, pogađanjima u trepavicu...

Zašto?

"Koliko god bili tehnički potkovani igrači, znali sve sa loptom, Medunjanin ili Štilić nisu mogli u bolje klubove jer su ih vlastiti precjenjivali, a bolji u kojima bi komotno mogli igrati, podcjenjivali. Dakle, kad si u Gaziantepu najbolji, reprezentativac si ozbiljne reprezentacije, tada klub u tebi vidi zlatnu koku. Bubnu obeštećenje koje je obično iznad onoga koliko bi recimo Werder dao za njega. I uvijek je to klackalica.

Koliko god klubovi vrtjeli ogroman novac, ne žele da rizikuju, ne žele dati pet miliona eura za Medunjanina, a dali bi možda tri. Ispadne onda kako naše igrače niko ne želi, a ustvari su vrlo traženi. Problem je što njihovi klubovi njih cijene više od onoga koliko ih drugi vrednuju", priča jedan vrlo iskusan fudbalski menadžer.

Štilić je na svojoj koži to osjetio vrlo rano. Nakon prve, fenomenalne sezone u Lechu iz Poznana tokom koje je ekipa polučila vrhunske rezultate u Evropskoj ligi, vrlo rado su ga u Celticu vidjeli kao zamjenu za iščezavajućeg majstora Shunsukea Nakamuru. Ali ne lezi vraže, Lech "spuca" cijenu od kojima se ovima zamanta. K'o vele dobar je Štilić, ali nismo baš sigurni da li je toliko dobar koliko ste vi to zamislili.

Primjer igrača koji su tako "zaglavili", ali na nižem nivou, su Muamer Svraka i Eldin Adilović koje tadašnji menadžer Željezničara Amar Osim nije želio pustiti za badava, a opet niko nije bio spreman izdvojiti toliko koliko se za njih tražilo. Na kraju krajeva to je bilo Osimovo pravo jer su pod njegovim vodstvom dospjeli dotle da ih neko uopće traži (zaboravljenog Svraku je vratio iz Travnika).

Zukanovićev pozitivni primjer

Ima međutim i pozitivnih primjera, koji, kako to obično bude, potvrđuju pravilo. Ervin Zukanović je mukotrpnim radom i čudesnom igrom sudbine stigao do Rome. U Italiji komotno može provesti još sedam-osam godina, jer se ustoličio i to kod njih tamo tako hoda (pa Marco Borriello je promijenio jedno 20-tak klubova). A ne možemo reći da je vrhunski igrač, već solidan kakvih je bilo još u Premijer ligi ili kakvih i danas ima.

Zukanovića nisu vrednovali na prelazu iz juniora, nema utakmice odigrane za Željezničar, ali je primjer da se može. Upornošću, voljom, htijenjem, vjerom...

Slično je i sa Riadom Bajićem. To je prvi naš fudbaler za kojeg je neko dao fine novce (pet miliona eura), a da se radi o igraču na "klackalici". Može ti upaliti, ali i ne mora, pitanje je sreće. Ne igra u Udineseu, no da ga se ispoštuje, možda bi bio na visokoj razini.

Slučaj Alena Škore

Potražite više informacija na temu Liga prvaka:

Bio je to prvi poslijeratni igrač u rangu ili bolji od onih što su ponikli prije rata. Kada se pojavio u Sarajevu, 1999. bio je toliko dominantan u našoj ligi kao Ronaldo kada je zaigrao za PSV, pa smo ga gledali otvorenih usta.

Veliku su karijeru predviđali Alenu Škori, no mnogi smatraju da je "greška u koracima" kumovala da ne napravi mnogo više. A greška je bila ta što je prebrzo dospio do Olimpique Marseillea. Nije išao stepenicu po stepenicu kao Edin Džeko. Mlada Boleslava, Teplice, Wolsburg...

Promo

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora/ica, a ne nužno i stavove portala SportSport.ba te portal ne može i neće odgovarati za sadržaj tih kometara. Komentari koji sadrže vrijeđanja, psovanja i vulgaran riječnik mogu biti uklonjeni bez najave i objašnjenja, ali to ne obavezuje SportSport.ba da obriše sve komentare koji krše pravila. Čitanjem prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim uvjerenjima.

Oglasi