Ovaj živi zid je strahovao od samo jednog čovjeka: Bilo 20, 30 ili 40 metara, svejedno mu je

Real Madrid je 2002. godine osvojio Ligu prvaka poslije nezaboravnog gola Zinedineau Zidanea, da bi u narednim godinama dovođenjem Beckhama i Ronalda bila na neki način kompletirana prva generacija Galaktikosa.

Na neki način se očekivala potpuna dominacija na međunarodnoj sceni, međutim to je izostalo. Uspjelo se osvojiti nekoliko domaćih trofeja poput La Lige 2003. godine.

Iako se radilo o zaista odličnoj ekipi u Ligi prvaka i nisu bili toliko uspješni. U tih nekoliko sezona koliko su bili na okupu prolazili bi grupnu fazu, dok bi redovno zapinjali u nokaut fazi.

U fazi napada su bili zaiste fenomenalni, dok je odbrana bila slabiji dio tima pošto se zaista lutalo sa pojačanjima uz nekoliko promašaja poput angažovanja vječito povrijeđenog Jonathana Woodgatea.

Radilo se o vrhunskoj ekipi, a kada su u pitanju slobodni udarci strahovali su samo od jednog čovjeka. Riječ je o kome drugom nego Juninho Pernambucano.

Juninho i Galaktikosi su se sreli 2005. godine, a brazilski as je bio prava noćna mora za Casillasa. Tako mu je u trijumfu 3:0 uspio zabiti gol sa više od 30 metara udaljenosti.

Poslije te godine se postepeno počela i rasipati možda i najbolja ekipa s kojom Florentino Perez nije uspio osvojiti Ligu prvaka.

Inače, Juninho je svojevremeno otkrio kako je u Lyonu postao kralj slobodnih udarca i strah za svaku odbranu.

"Uvijek sam imao dobar šut, ali kao dijete nisam imao dovoljno snage da zabijem direktno iz slobodnog udarca."

"Igrao sam futsal do 13 godine i nisam mnogo postizao golove, tad nekad sam počeo i da treniram slobodnja. Živi zid bi stajao preblizu pa sam rijetko zabijao golove."

Njegovi slobodnjaci su prepoznaljivi po neobičnoj putanji lopte koja bi lelujala tokom leta i tako bi mijenjala smjer. Prema nekim informacijama postigao je najmanje 75 golova direktno iz prekida.