Son Heung-min, najbolji azijski igrač · Kolumna

Nakatu je i veliki Pele 2004. godine svrstao u 100 najboljih igrača na svijetu u tom trenutku. Japanac je bio nadomak prelaska u Manchester United, ali sudbina je htjela da potpiše za Perugiu, iz koje je nakon nevjerovatnih 18 mjeseci prešao u Romu s kojom se okitio i titulom prvaka Italije. Japanski Beckham (zbog popularnosti koju je uživao u Japanu, ali i zbog stila odijevanja i frizure) imao je sve predispozicije da bi postao odličan fudbaler – sjajan pregled igre, nevjerovatne tehničke sposobnosti i fenomenalan šut. No, uprkos fudbalskim kvalitetama, može se s pravom reći kako Nakata nije ostvario svoj puni potencijal. Nakon Rome, igrao je za Parmu, Bolognu i Fiorentinu, da bi na kraju ipak otišao u Englesku, ali ne u Manchester, nego u Allardyceov Bolton i to kao posuđen igrač. Sa 29 godina odlučio je završiti karijeru zbog, kako je poslije rekao, gubitka volje za fudbalom (možda upravo zbog Allardycea u čijem 4- 4-2 sistemu Nakata nikako nije mogao biti ono što jeste).

Sir Alex Ferguson, bivši menadžer Manchester Uniteda, možda jeste propustio dovesti Nakatu, ali u Unitedu su poslije zaigrala dva odlična azijska igrača, Park-Ji Sung (Južna Koreja) i Shinji Kagawa (Japan). Istina, prije Parka, Ferguson je doveo i relativno nepoznatog kineskog napadača, Donga Fangzhuoa, koji je u četiri godine koliko je proveo na platnom spisku Manchester Uniteda, upisao samo jedan nastup. Za razliku od Fangzhuoa, Park-Ji Sung je punih sedam sezona nastupao za United, odigravši preko 200 utakmica i postigavši 27 golova. Južnokorejanac je za reprezentaciju svoje zemlje u 11 godina upisao tačno 100 nastupa i postigao 11 golova, da bi 2011. godine rekao zbogom i predao štafetu najboljeg igrača nadolazećoj zvijezdi, Sonu Heongu-minu.

U periodu kad je preuzimao konce igre svoje reprezentacije, Son je nastupao za HSV u čiju akademiju je došao kao šesnaestogodišnjak, da bi veoma brzo, zahvaljujući neospornom talentu i nevjerovatnoj radnoj etici, bio prekomandovan u drugi tim, a zatim i u prvi tim HSV-a. Nakon tri odlične sezone u HSV-u, uslijedio je poziv iz Leverkuzena. Bayer je za Sonove usluge postavio novi rekord kada je kupovina igrača u pitanju, uplativši ravno 10 miliona eura na račun obeštećenja. U Leverkuzenu je nastavio sa odličnim igrama. U dvije sezone postigao je 29 golova, da bi zatim prešao u Tottenham za čak 30 miliona eura postavši najskuplji azijski igrač svih vremena.

Pochettinov čovjek

Sonova prva sezona u Tottenhamu nije bila pretjerano uspješna. Prilagođavao se na drugačiju klimu, kulturu, način života, ali i stil igre. Mauricio Pochettino, menadžer Tottenhama, imao je strpljenja sa Sonom. Znao je da će, čim se Son u potpunosti adaptira na Tottenhamov stil igre, dobiti fenomenalnog igrača koji će odgovoriti svim njegovim zadacima.

Tottenham ima vjerovatno najizbalansiraniju ekipu u Premier Ligi, a Son je u odlično posloženom timu postao ubojito oružje. Kaneov, Eriksenov i Allijev utjecaj na igru Tottenhama po pravilu je u prvom planu, dok Son (pre)često biva nepravedno izostavljen. Zahvaljujući nevjerovatnoj brzini, okretnosti i golgeterskim sposobnostima, Korejanac je postao savršen igrač za kontranapade. Odlično razumije igru i svojim kretanjima te odvlačenjima čuvara, stvara ogroman prostor Kaneu, Alliju i Eriksenu koji to koriste na najboji mogući način. Posebno Harry Kane.

Ono što izdvaja Sona je odlična igra objema nogama. Lijeva ili desna – manje je važno. Zahvaljujući tome, Pochettino je u stanju koristiti ga na više pozicija. Tako smo Sona gledali i na lijevom i na desnom krilu, na poziciji polušpica, ali i na poziciji najisturenijeg napadača (u trenucima kad je Kane zbog povrede propustio nekoliko mečeva). Kane obožava preuzeti ulogu desetke i vratiti se po loptu, a to mu dodatno omogućava Sonov nevjerovatan osjećaj za prostor.

Pochettino je u nekoliko navrata naglasio koliko cijeni Sona. Nakon nešto slabije prve sezone u Tottenhamu i u trenucima kad se činilo kako možda neće imati mjesta u ekipi, Son nije pokazivao nezadovoljstvo. Krivicu nije svaljivao na druge, ostao je i dodatno radio na sebi. Upravo ta predanost dovela ga je do toga da je u dvije naredne sezone postao Pocheov čovjek. Son će samo rijetkim slučajevima odigrati svih 90 minuta. Zbog načina igre i činjenjice da izgara na terenu dajući i posljednji atom snage, često ostaje bez snage stoga ga Pochettino, po dobro uhodanom pravilu, mijenja svježim parom nogu. Napadač koji nije napadač, krilo koje nije krilo i desetka koja zapravo nije desetka. Tako najbolje možemo opisati Sona. Ne možemo ga striktno vezati za jednu poziciju, jer Son igra apsolutno sve.

Udarna igla reprezentacije Južne Koreje

Sonova uloga u reprezentaciji drugačija je od uloge koju ima u Tottenhamu. Selektor Shin Tae-Yong nema na raspolaganju toliko širok kadar poput Pochettina, tako da se od Sona očekuje da bude glavni igrač reprezentacije. Protivničke odbrane često ga markiraju, tjeraju od gola i ne dozvoljavaju mu da stvara otvoren prostor. No, ukoliko Južna Koreja želi proći grupu u kojoj su Njemačka, Meksiko i Švedska, morat će neko uskočiti Sonu u pomoć. Najviše se očekuje od Ki Sung-yeunga, kapitena reprezentacije i veznjaka Swanseaja, ali i od Lee Chung-yonga, igrača Crystal Palacea koji je ove sezone upisao svega devet nastupa za svoj tim.

Naravno, sve se vrti oko Sona. Prije četiri godine, na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, postigao je pogodak u porazu od Alžira u grupnoj fazi. Ove godine mora biti “raspucaniji”. Ko zna, možda golovima i dobrim rezultatom na prvenstvu može biti pošteđen obaveznog odsluživanja 21-mjesečnog vojnog roka. Najbolji azijski igrač postigao je 20 golova u nacionalnom dresu. Hoće li poboljšati učinak na Svjetskom prvenstvu, ostaje nam da vidimo. Sve je isključivo na njemu.