Spahić: Sloboda je moja druga kuća i uvijek joj se rado vraćam · Intervju

U velikom intervjuu za SportSport.ba govorio je o svojim počecima, kako je došlo do toga da postane trener, mnogim anegdotama, željama da postane prvi trener Slobode, šta je potrebno da mladi fudbaleri danas napreduju i još mnogo zanimljivih stvari pročitajte u nastavku.

Recite nam za početak kako je to sve krenulo?

"Moja fudbalska karijera zbog povreda nije dugo trajala. Nakon druge operacije rekao sam dosta, pokušao sam još malo da igram, ali tijelo više nije moglo jednostavno da izdrži. Nakon toga 2007. godine sam počeo da radim kao trener u ŠF "Klub Sedam" iz Tuzle, te 2011. godine smo bili viceprvaci države sa pionirskom selekcijom, koju su tada činili Todorović, Herić, Čosić, da bi se 2013. godine fuzirali Š.F "Klub Sedam" i Sloboda. Odmah sam se bacio posla i preuzeo predpionire, da bih godinu kasnije sa sjajnom generacijom 99/2000 godišta bio prvak države. Vrijedi svakako istaći da su u toj generaciji koja je bila prvak države igrali Beganović, Smajić, Kurtalić, Hajdarević, Hodžića, Mustafić koji igra u Sarajevu... Zaista sjajna generacija koja je bila talentovana i zasluženo postala prvak države. Dolaskom Husrefa Musemića 2015. godine, prelazim u prvi tim pa sve do 2018. godine, kada sam dolaskom Admira Smajića prešao u omladinski pogon. U Slobodi sam nekih 12 godina računajući kao trener i fudbaler i slobodno mogu reći da nema stvari koje nisam radio zaista sam uvijek tu i biću za svoj klub u svakoj situaciji. Uvijek sam bio neko prelazno rješenje nakon odlaska trenera, ali nikada se nisam pokajao bila mi je čast i privilegija pomoći mom klubu".

Ispratili ste mnoge mlade fudbalere u seniorski pogon, iz nekih mojih razgovora sa njima uvijek su vas isticali kao odličnog trenera i bili zahvalni što ste ih učinili prije svega dobrim ljudima.

"Bilo je jako mnogo dobrih fudbalera i svi su zaista posebni na svoj način, voljeli su da rade, trudili se da upijaju znanje i veoma mi je drago kada to čujem da kažete, da su postali prije svega dobri ljudi. Ako bi nekoga morao da izdvojim onda bi sigurno rekao da su Dino Rustemović, Darko Todorović, Elvedin Herić, Meho Ćosić koji igra u Veležu, te današnjih momaka koji su u Slobodi, Edis Smajić, Amar Beganović, Mustafić, Nermin Hajdarević... sve fini momci, koji su posebno odskakali, radili su i više nego što je trebalo. Mnogo mi je drago da su napravili koliko toliko dobre karijere. Pred njima je tek velika budućnost i ubijeđen sam da će daleko dogurati."

Sigurno je da ste u dosadašnjoj karijeri imali mnogo dobrih i loših stvari, ali možete li nam ispričati neku anegdotu, događaj koji će vam posebno ostati u sjećanju?

"Bilo je zaista mnogo stvari, nekih dobrih i nekih loši, ali sve su me one na svoj način naučile nečemu. Međutim, ako bi morao izdvojiti neku utakmicu, onda je to bila polufinalna utakmica protiv Željezničara te godine kada smo postali prvaci, jednostavno pun je bio pomoćni teren Tušnja, a utakmica zaista sjajna. Poveli smo 2:0, pa se Željezničar vratio na 2:2, onda mi ponovo postižemo dva gola i slavimo sa 4:2 i prolazimo u veliko finale. Stvarno jedna utakmica koja će mi ostati u sjećanju, možda zbog toga što sam i ja bio na početku trenerske karijere. Poslije toga i turniri u Austriji, gdje smo igrali sa Bayernom, Young Boysima, Grasshoppersima, stvari koje ne možeš zaboraviti tako lagano."

Mnogi mladi fudbaleri kada izađu iz omladinskog pogona i pređu u seniorski, odmah misle da su velike zvijezde, da su već formirani fudbaleri. Po vašem mišljenju, s obzirom da ste jako stručni, posebno što se tiče omladinskog pogona, šta je potrebno da mladi fudbaler uspije, odnosno da bude što manje bolan taj prelaz iz juniora u prvi tim? Koje su reference potrebne da bi se uspjelo u seniorskoj karijeri?

"Najveći problem ovih današnjih generacija su menadžeri i roditelji. Naime, kod kuće roditelji, čim dijete počne da se bavi nekim sportom i pokaže talenat oni misle da će preko djeteta riješiti svu egzistenciju. Menadžeri im napune glavu nekim stvarima i oni jako mladi odlaze vani, nije ni problem otići vani ako će taj fudbaler igrati. Tamo sjede i jednostavno vrlo brzo se vrate ovamo. Mladi fudbaleri zaista moraju dosta više raditi nego što rade danas. Jednostavno veliki je prelaz između omladinskog fudbala i seniorskog, da budem precizniji to su zaista dva različita sporta. Moraju se talentirani fudbaleri prvo okrenuti sebi, promijeniti neki mentalni sklop koji danas vlada pogotovo mladim fudbalerima u glavi, raditi mnogo na sebi, jer nije samo trening mjerodavan, moraš i poslije treninga raditi sam na sebi da bi uspio. Uz ogroman znoj i trud moraš dodati i malo sportske sreće jer ona je bitan faktor u ovoj čitavoj priči. Još moram da dodam jednu stvar, često mladi fudbaler kada ga pošalju negdje na posudbu shvati kao nešto loše. Naprotiv, posudba je mnogo bolja, gdje ćeš igrati, nego sjedenje na klupi u timu u kojem si ponikao. Sjedenje na klupi, biti među 20 fudbalera ne donosi napredak mladom fudbaleru, nego on jednostavno stagnira u segmentima u kojima bi morao da napreduje u tim godinama. Jednostavno, bolja je bilo kakva utakmica nego sjedenje na klupi, sam sebi igranjem otvaraš prostor za napredak".

Perspektivni ste i mlad trener, ali niste u nekim od omladinskih selekcija BiH?

"Nije to samo u mom slučaju, nego cijela Tuzla nema trenera u omladinskim reprezentacijama naše države, osim gospodina Sakiba Malkočevića, koji radi sjajan posao u kadetskoj reprezentaciji i pravi zaista odlične rezultate. U Tuzli moram da napomenem, da ima mnogo dobrih trenera, ne samo ja, sada iz kojeg razloga nas nema to vam ne mogu reći. Kako meni tako i mojim kolegama iz Tuzle će biti čast i zadovoljstvo da se odazovemo pozivu države ako on stigne, jer svi mi težimo ka tome. Nadam se da će se ova situacija promijeniti i da će biti trenera u omladinskim selekcijama što više".

Bili ste dugo pomoćnik u prvom timu Slobode, međutim početkom ove sezone iznenadili ste javnost, kada ste rekli 'dosta'. Zbog čega, odnosno koji je konkretan razlog zbog kojeg ste se preselili u omladinski pogon?

"Prije svega bilo je jedno veliko zasićenje od prvog tima, gdje sam bio četiri godine pomoćnik. Jednostavno zaželio sam se samostalnog rada. Dobio sam poziv od koordinatora omladinskih pogona u Slobodi gospodina Sakiba Malkočevića da preuzmem juniore, koji igraju zasebnu Premijer ligu koja je jako slična seniorskoj. Prihvatio sam poziv jer sam jednostavno se pronašao u tome i to mi zaista pričinjava veliko zadovoljstvo. Moram dodati da se nisam složio sa trenerom Admirom Smajićem, jednostavno na prvi klik nismo uspjeli da nađemo zajednički jezik, što se pokazalo time što je gospodin Smajić napustio Slobodu sedam dana prije početka prvenstva, što je dodatno podgrijalo moje prve tvrdnje".

Tuzlanska javnost, kao i svi zaljubljenici u crveno-crnu boju vide vas u nekoj bliskoj budućnosti kao trenera prvog tima Slobode. Koliko je to realno u ovom trenutku, i kada bi se to moglo desiti?

"FK Sloboda ima trenera svjetskog renomea gospodina Zlatana Nalića, od koga se ima dosta naučiti. Ja lično kada mi obaveze dozvole pratim treninge prvog tima i kupim znanje, uvijek se nauči nešto novo. Drago mi je što je Sloboda pod njegovim vodstvom konačno proigrala dobar fudbal, koji obična raja prepoznaje, dolazi na utakmice i srce mi je puno što se toga tiče. Sigurno je da ja imam želju da budem jednog dana trener prvog tima Slobode, jer to je moj tim, međutim dok se jednog dana to ne desi, moje je da radim i edukujem se, skupljam znanje, a prilika za mene će se sigurno ukazati. Prije ili kasnije".

Uvijek se vodi polemika između domaćeg i stranog fudbalera. Kome dati priliku, kako napraviti ekipu... Koja je Vaša filozofija rada?

"Sigurno je da je bolje da tim ima dvije trećine domaćeg kadra, naravno niko nije protiv stranaca, da se razumijemo. Stranac kada dođe u klub, on jednostavno mora da bude prevaga, fudbaler koji pravi razliku na terenu. Sloboda je možda sada uradila i najbolji dio ove sezone, što se tiče toga imaju dosta mladih fudbalera iz svog pogona, a i dosta dobre strance. Ti domaći fudbaleri imaju tu neku pripadnost klubu, što im daje dodatni plus. Igraju šest-sedam godina u omladinskom pogonu, te znaju kako je nositi dres Slobode i što on znači u ovom slučaju. Međutim, ove sezone i stranci daju sve od sebe, tope dres znojem, što zna prepoznati i sjajna publika u Tuzli. Još jednom kažem niko nije protiv stranca, ali on jednostavno kada dođe u klub mora na terenu i van terena biti primjer mladim domaćim fudbalerima".

Sada pošto smo pred kraj ovog intervjua, znamo da živite fudbal od jutra do mraka, međutim sigurno imate i malo slobodnog vremena. Šta Amir Spahić radi kada se ne bavi fudbalom?

"Svoje slobodno vrijeme, kojeg zaista imam veoma malo, koristim da provedem što više sa porodicom. Jednostavno čim ugrabim slobodne dane, koristim da odem sa porodicom na neke izlete u prirodu, da napunim baterije za dalje, jer ovaj posao zahtijeva i dosta psihičkog napora. Porodica i roditelji su mi najveća podrška i sve svoje slobodno vrijeme posvećujem njima".

Za kraj ovog razgovora, što Vam je prva asocijacija kada vam neko spomene FK Sloboda? Što za Vas znači ?

"Nekako odmah mi puno srce kada neko kaže Sloboda. Jednostavno druga kuća, tu provodim najviše vremena, ako nisam kući, nekako sam na Tušnju. Najljepši osjećaji i najdivnije uspomene me vežu za FK Sloboda".