"Spavao sam u svlačionici, a kada sam dobio prvu platu nisam mogao doći sebi" · Intervju

"Mi smo ti jednostavni, ako budeš davao sve od sebe, bit ćeš kralj, ako ne j.... ga", govorili su Ahmetoviću navijači, nesvjesno mu tovarivši tone tereta na leđa. I sam je znao, tu nema treće opcije - ili ih oduševiš ili razočaraš. Breme velikog pojačanja koje je nosio sa sobom pretvorio je u motiv i dodatne izazove, pa je čuvenom koševskom istoku, koji na neki način ima dovoljno staža da brzo procijeni je li neko kvalitet za Sarajevo ili nije, dokazao da je ipak dostojan bordo dresa.

A ko je zapravo Mersudin Ahmetović? Rijetki, baš rijetki znaju životni i sportski put najboljeg napadača Sarajeva i vjerovatno Premijer lige BiH. Sve je počelo u jednom malom selu nedaleko od Kalesije, u tim godinama je bilo svega, krvi, znoja, suza... Ukratko, patnje. Često je znao i spavati u svlačionici, ne iz hira već iz nužde, a nije ga pokolebalo ni kada kao klinac nije zadovoljio na probi u Željezničaru.

O tome, ali i mnogim drugim temama Ahmetović je govorio dok je za SportSport.ba u jednom od sarajevskih restorana odmotavao film vrlo uspješne karijere. Nekoliko puta je provukao da mu je lijepo ovdje i da ni ne pomišlja na to da ga više grije sunce tuđeg neba. Nego ovo, iznad Sarajeva.

"Lijepo mi je u Sarajevu, tu sam već dvije godine, a hvala Bogu krenuli su nas sada i rezultati. U vrhu smo tabele, ciljevi se znaju, mada je još rano predviđati nešto. Kako vrijeme bude odmicalo bit će sigurno dosta 'stranih' rezultata, iznenađenja, tako da je najbolje fokusirati se na sebe, igrati iz utakmice u utakmicu, pa šta bude. Nadamo se najboljem", govori nam na početku Ahmetović.

Kroz razgovor pomenuo je Ahmetović i trenera Musemića, pa nas je zanimalo je li 'oštar' kako možda djeluje.

"On daje mnogo sebe u ovaj posao, možda to na TV-u izgleda i malo drugačije, ali u suštini nije toliko strog. Kada radi, onda radi, kada se šali, onda se šali."

Nakon dobrih partija prošaranih golovima, pojavljivala se, bar ko navijača, bojazan. Tačnije, razmišljanje da i mogao da spakuje kofere i ponovo zaputi u inostranstvo.

"Ma ne znam... Bilo je priča, spominjali su se razni klubovi, ali niti jedna od ponuda koje su stizale nije zadovoljila moje potrebe, kao ni klupske, tako da sam izrazio želju da na kraju ostanem u Sarajevu. Lijepo mi je ovdje, vjerovatno ću i nakon karijere ostati u Sarajevu da živim."

Rodni list upozorava Ahmetovića da misli na neko drugo zanimanje, ali igre na terenu govore da u njegovim nogama ima još magije.

"Godine lete, jednostavno dođe momenat kada shvatite da vam je ostalo još malo i da morate razmišljati šta i kako dalje. Meni su trenutno 33 godine, mnogi igrači i ranije 'okače kopačke o klin', ali sve dok me zdravlje služi i dok doprinosim timu ja ću igrati. Jednom se igra, jedna je karijera i želim maksimalno da je iskoristim. Šta dalje? Ostajem u sportu, definitivno, jer ništa dugo ni ne znam da radim. Da li će to biti trenerski ili menadžerski posao, vidjet ćemo."

Boju glasu tokom razgovora nije mijenjao. Sa istim žarom je pričao o lijepim, kao i teškim vremenima. Osjećala se sentenca "Sve je to nogomet"...

"Ni jednom nogometašu put nije bio lagan, pa ni meni. Danas kada vratim film, najteže mi je bilo kada sam igrao u Radničkom iz Lukavca, jer sam znao satima pješačiti kako bih stigao na trening ili sam obično mijenjao po tri autobusa. Bilo je teško, mnogo, pogotovo u zimskom periodu. Ako je trening u devet ujutro, iz kuće sam izlazio u pet da bih stigao na vrijeme, a do drugog treninga sam mijenjao kafiće, jer nisam imao gdje drugo da idem. Hvala Bogu pa nisam odustao."

Ne skriva da je nekada bio primoran i da spava u svlačionici.

"Da, to je pretežno bilo poslije utakmica kada bi se vratili kasno sa gostovanja. Svi autobusi su tad već završili s redom vožnje, a i kuća je prilično daleko bila. Šta mi je preostajalo? Legnem na klupu, kopačke stavim pod glavu i tako dočekam jutro."

Poslije epizode u BiH uslijedio je odlazak u Rusiju i period u kojem je obezbijedio egzistenciju.

"Menadžer mi je ponudio da odem na probu u Rusiju, njihovu drugu ligu, što sam objeručke prihvatio. Srećom, uspio sam zadovoljiti i onda je krenuo, hajmo reći, san. Život se u potpunosti promijenio. Kada sam primio prvu plaću pitao sam se je li uopšte moguće zaraditi ovoliko za jedan mjesec. Znao sam često u šali reći, igrat ću ovdje još tri-četiri mjeseca i vraćam se kući."

Priznaje kako mu nije bilo nimalo lako u Rusiji, pogotovo u početku.

"Jezik je bio najveći problem. Recimo, kada trener nešto objašnjava na tabli nisam znao uopšte šta traži, dok sam na treninzima kada se radi vježba obično stajao četvrti-peti u redu. Ali, trudio sam se. Nakon šest mjeseci sam i ja počeo pričati ruski, mogao sam i davati intervjue, pa je sve išlo mnogo, mnogo lakše."

Uspomene iz Rusije nosi s ponosom. Igrao je protiv velikih imena.

"Najviše me impresionirao Danny koji je igrao za Zenit. Ima zastrašujuću tehniku, brz je, nepredvidiv... Križanac je bio opasan također, a igrao sam i protiv Eto'oa, Carlosa... Ma to su takvi igrači da je glupo da išta o njima govorim. Kad hoće, mogu uradit što god zamisle na terenu."

Nakon svega logično je pitanje bilo o tome zašto se odlučio na povratak u BiH.

"Kada sam završio epizodu u Kazahstanu vratio sam se kući, četiri mjeseca nisam trenirao, udebljao sam se i mislio sam da je to to. Uslijedili su potom pozivi menadžera i Zajka Zebe da dođem u Slobodu, što sam prihvatio i napravio, ispostavit će se, odličan potez. Nekada nisam mogao ni zamisliti da ću se vratiti u BiH, igrati za Sarajevo, ali putevi su nepredvidivi."

Malo se zna da je Ahmetović bio na probi u Željezničaru.

"Bilo je to baš davno, mislim da sam pionir bio. U tom periodu u Željezničaru je bio i Edin Džeko s kojim sam nastupio zajedno na jednoj utakmici u Hrasnici. Na kraju im nisam bio dovoljno dobar, u prijevodu hvalili su me, ali... Znate kako to ide. Kada dođete iz male sredine obično vas podcijene."

Nogometaši vole da svoj novac troše na različite stvari, ali većinom njihovo bogatstvo ide na automobile. Ahmetovićevo baš i ne.

"Nisam baš od tih. Moja strast je druženje sa starim prijateljima, to mi je puno nedostajalo u Rusiji i sada to pokušavam nadoknaditi. Ali, kada smo već kod automobila, prvi koji sam uzeo bio je Golf 4, mada ga je otac pretežno koristio."

Danas je oženjen i otac jednog djeteta, no prisjeća se kako u mladosti djevojkama nije baš imao sreće.

"Haha, nisam baš bio neki osvajač. Po prirodi sam miran, stidljiv, tako da je išlo mnogo teže."

A kada je u pitanju muzika...

"Volim sve vrste, od sevdalinki, narodnih... Pretežno u automobilu slušam turbo folk..."