Staniša Mandić: Sergej Milinković Savić prvi mi je čestitao nakon pobjede na Koševu! · Intervju

Njegovo ime je u lipnju 2015. godine punilo medije jer je u novozelandskom Aucklandu u finalu SP U-20 Mandić zabio gol za svoje „Orliće“, mladu reprezentaciju Srbije nikom drugom do velikom Brazilu.

Srbija je tada slavila s 2:1 a o fantastičnom uspjehu Mandića i suigrača brujao je cijeli svijet. Tada se mladom napadaču Čukaričkog predviđala fanstastična karijera, nešto poput one kakvu danas ima njegov tadašnji suigrač i veliki prijatelj Sergej Milinković Savić koji je na meti najvećih svjetskih klubova, ali zasada iz raznih razloga Stanišina karijera nije pošla tim smjerom. O tome i o još dosta toga Mandić je u intervjuu govorio za SportSport.ba, a njegov gol koji je u subotu postigao na Koševu u trijumfu njegovog Zrinjskog ponovno je Premijer ligu učinilo zanimljivom jer se u samo dva kola velikih 11 bodova prednosti Sarajeva nad Plemićima spustilo na 6 a san o četvrtoj uzastopnoj tituli pod Bijelim Brijegom je ponovno oživio.

No, Stanišu smo prvo pitali da nam kaže par riječi o svojim najranijim početcima i kako se uopće odlučio za nogomet kao životni poziv.

„Pa kod mene od samog početka nije bilo previše dileme o životnom pozivu“ – otvorio je Mandić razgovor za SportSport.ba i onda se nadovezao: - „moj otac je vlasnik škole nogometa „Manda“ u rodnom Herceg Novom i nije bilo previše teško odlučiti se od najranijih dana za nogomet. Otac je i sam bio nogometaš kao i brat. Još od malih nogu sam bio siguran u to da će nogomet biti moj životni poziv.  Bio sam talentiran klinac, a kako sam napredovao i kako je vrijeme išlo nastupao sam za Igalo, Vojvodinu u kojoj sam i upoznao svog velikog prijatelja SMS-a, Rad i Čukarički u čijem sam dresu i izborio dres omladinske reprezentacije Srbije. I debi u dresu Čukaričkog bio je iz snova pošto sam uspio zabiti Crvenoj Zvezdi koja se te godine grčevito borila za titulu na Marakani za 1:1. Jeste da smo na kraju poraženi s 4:1 ali nisam na kraju mogao poželjeti bolje otvaranje svoje seniorske karijere“ – prisjetio se Staniša Mandić svojih nogometnih početaka.

Postao si svjetski prvak s U-20 reprezentacijom Srbije, kakav je osjećaj biti svjetskim prvakom? I ne samo to, zabio si gol u finalnoj utakmici. Kakav je to osjećaj?

„Nešto zaista posebno i neponovljivo, a na sve to još i zabiti gol u finalu je nešto za što ne postoje riječi da se to opiše. Inače, cijeli taj period u mladim selekcijama Srbije kroz koji su nas vodili treneri Veljko Paunović i Marko Mitrović je bio jedno prekrasno iskustvo a titula iz Aucklanda je bila kruna svega, tog sjajnog rada i pravljenja velikog jedinstva i momčadskog duha kroz taj period. Bez njih dvojice siguran sam, mi ne bi napravili ni blizu onoga što smo uspjeli da uradimo iako smo imali sjajnu generaciju i fantastične igrače. I taj naslov i na kraju taj gol je samo kruna tog sjajnog rada a osjećaj, kažem vam, to je nešto zaista fantastično i nema dana kad se ne sjetim toga. Ne postaje se svaki dan svjetski prvak“.

Ti i Sergej Milinković Savić ste dobri prijatelji?

„Tako je, znamo se od 13-te godine jo dok smo bili klinci. Dok smo igrali u Vojvodini bili smo nerazdvojni sve do mog prelaska u Rad. Opet smo skupa zaigrali u mladim selekcijama Srbije gdje smo bili cimeri i intezivno se družili. Vremenom sam upoznao i njegovu obitelj, postali smo pravi prijatelji. Jako često se čujemo. Među prvima mi je čestitao na pobjedničkom golu na Koševu i rekao mi: „Brate, ti si riješio svoj derbi sa Sarajevom a ja ću svoj s Interom“, a obećanje je ispunio jer je upravo njegov gol riješio taj veliki talijanski derbi. Sjajan momak i igrač koji ima ovu igru u malom prstu i ne brinem za njega i njegovu budućnost koja će siguran sam biti sjajna“.

Većina tvojih suigrača sa SP je napravila odlične seniorske karijere, a ti si malo stagnirao. Zbog čega još uvijek nisi napravio iskorak koji je od tebe očekivala cjelokupna sportska javnost?

„Kada se sve to s reprezentacijom i svjetskim zlatom sve izdešavalo bio sam u Čukaričkom u koji je sletjelo nekoliko  ponuda za mene. Klub nije ni htio čuti o tome da me pusti tek tako, tražili su velike i pomalo nerealne cifre za moj transfer a kada ih nisu dobili inzistirali su na tome da ostanem još dvije sezone. Počeli su se mijenjati treneri u klubu, došlo je do velikog zasićenja s obe strane što je rezultiralo periodom neigranja od skoro 6 mjeseci. Na kraju sam završio u Sogndalu, ispada da je sve išlo težim putem ali još sam mlad i imam puno samopouzdanja i siguran sam da još uvijek itekako spreman za velike stvari“.

Već neko vrijeme si u Mostaru, je li prošlo dovoljno vremena da stekneš neki dojam o Premijer ligi?

„Pa odigrao sam tek tri utakmice ali ono što mogu da kažem je da PL nije nimalo laka liga. Ne razlikuje se puno od Superlige Srbije, čak mi se čini da je ova liga još tvrđa. Kažem, nisam puno vremena tu da bih stekao potpuni dojam ali jesam dovoljno da bih shvatio to da nije nimalo laka“.

Svojevremeno je tvoja odluka o promjeni državljanstva iz srbijanskog u crnogorsko podigla puno prašine u medijima?

„Ta odluka je donesena čisto iz sportskog motiva. Samo mjesec dana nakon titule na SP prestao sam dobivati pozive za reprezentaciju kojoj sam u protekle četiri godine dao sve od sebe. Zaista sam davao svoj maksimum za Srbiju. Naši treneri su nakon titule otišli u Ameriku i znao sam da će sve biti drukčije kada Veljko Paunović i Marko Mitrović odu. Bilo mi je jako teško, samo mjesec dana nakon titule ne dobiti poziv, pa moglo se, barem iz poštovanja prema onom što smo napravili. Pričale su se svakakve gluposti po medijima, tipa kako nemam minutažu u klubu. Pa i da nisam imao, nakon samo mjesec dana sam trebao dobiti poziv. Tada je uslijedio kontakt i poziv od reprezentacije Crne Gore, a kako sam ja rođen u Herceg Novom, nisam se puno premišljao oko toga tako da to nije baš tako komplicirana priča kao što se predstavljalo“.

Kako se osjećaš u Mostaru?

„Mostar je odličan, osjećam se kao kod kuće u Herceg Novom, sviđaju mi se ljudi, klima, baš sve me podsjeća na atmosferu kod kuće a potpuno sam oduševljen načinom na koji sam primljen i u gradu i u klubu tako da je s te strane sve vrhunski“.

Ne bi imao ništa protiv da ostaneš neki duži period u Mostaru i u Zrinjskom?

„Svakako da ne. Ovdje sam došao na jednogodišnju posudbu iz Sogndala s pravom otkupa ugovora i ne bih imao ništa protiv ako se takvo što dogodi. Iskreno, mislim da ovdje mogu napredovati, Zrinjski je sjajan klub koji je osvojio zadnje četiri titule u pet godina u Bosni i Hercegovini i to dosta govori o svemu. Volio bih i da ove godine Zrinjski slavi naravno, da pomognem i klubu i sebi. Do kraja će biti još velike borbe a ja sam uvjeren da možemo dostići ovu prednost koju ima FK Sarajevo“.

Kakav je Staniša Mandić privatno?

„Volim provoditi vrijeme sa svojom djevojkom Katarinom Kostić, no ona sada nije tu. I ona putuje dosta, bavi se modelingom i zbog poslova kojim se bavimo često nismo skupa ali uspijemo sve to nekako nadoknaditi. Volim ispijati kave sa suigračima, šetati, upoznavati Mostar. Igram igrice, Fortnite najviše, s drugarima iz Beograda. Ako mogu dodati, pohvalio bih naše navijače koji nam daju jaku podršku i kada ne ide sve najbolje. U dosta klubova postoji taj pritisak i situacija da kada odigraš loše da ne smiješ doslovce izaći napolje. Ovdje to nije tako, oni su uz nas i kad je dobro i kad je loše. Nadam se da ćemo im se odužiti titulom i ove godine". - završio je Mandić razgovor za SportSport.ba u optimističnom tonu.