"Supra Cosmos Diacritica" iliti Hadis Zubanović Mubarek Olsun · Kolumna

Kada bi u naponu maštovitosti nikao u Sarajevu mlad bend čiji bi članovi bili oni koji svu svoju energiju uložiše u ljubav prema ne samo fudbalskom klubu već pokretu Željezničar, "Valentinot" bi bio otjelovljen u Hadisu Zubanoviću.

Prema kosmičkim visinama uputit će se taj, kako se zove, Hadis 5. juna 1998. negdje oko može biti 15 do deset, može biti deset i petnaest, niko s pouzdanom sigurnošću to ne zna. Ni kada je počela utakmica, ni koju je sudio (da, da - njemački sudija), ni kakvu je sve Željezničar torturu i golgotu predeverao te slavne večeri ispod porodilišta na Jezeru, nedaleko od gradskih grobalja Lav, Sveti Josip, Sveti Marko i Sveti Mihovil. Čitav se jedan život desio tu, sve od rođenja do smrti.  

Bend "Valentino Bošković" u svome opusu ima i numeru "Supra Cosmos Diacritica" čije ime ne govori ni o čemu posebno, ofrlje je ispucano, ali svejedno dobro zvuči. U nekoj recenziji stoji da "stvarka" djeluje kao "dječija pjesmica lako pamtljivog refrena, ali opet daleko od bilo kakve banalnosti".

U kontekstu pobjede Željezničara nad ni manje ni više Sarajevom u utakmici koja je prvi i Posljednji put imala toliki značaj, "Cosmos" bi itekako tematski mogao poslužiti novom mladom bendu navijača Željezničara. Pa i "Supra" u smislu supremacije, moći, Više Sile, a viša sila, jel, ne može biti pitanje banalnosti.

Viša Sila zapravo jedina postoji, sve ostalo je laž, privid, predstava. Viša Sila će postojati i onda kada ne bude nas, kada ne bude Hadisa Zubanovića i ostalih 13 fudbalera Željezničara, direktnih aktera pobjede i kada ne bude trenera Envera Hadžiabdića pored kojeg danas obična svjetina, među kojima nerijetko i Željini mladi navijači, prolaze kao pored turskog groblja. A čovjek bio šampion Jugoslavije i reprezentativac SVIJETA, Kosmosa iz pjesme "Valentina Boškovića".

Viša Sila je tada željela da sudionik trijumfa ne bude najbolji Željin igrač Dželaludin Muharemović, da Sarajevo ima 540 posto loptu u posjedu i da zabije gol. Viša sila preko njemačkog pomoćnika ocijenila je taj gol nesipravan kao što bi ocijenila nepostojećim i 46 drugih golova da ih je tada Sarajevo zabilo.

Samo oni oštroumniji i s posebno istančanim darom za sjećanje na nebitne stvari sjetit će se da je Alen Avdić fin gol dao glavom, ali avaj. Samo takvi će se sjetiti Nermina Gogalića koji ono lobova Adnana Gušu, no Viša Sila montirala tu Jasmina Hurića, prethodno mu udjenuvši u mozak više pameti nego što prosječni stoper ima. Da loptu koja je naumila otkotljati se u mrežu trasira ka prečki, tadašnjem savezniku Više Sile, a ona će je onda proslijediti Adnanu Guši.

Ista je to ona Viša Sila koja je tadašnjeg šampiona nekoliko godina ranije dovela na rub egzistencije, ali ga tamo održala spriječivši umišljenike što su poletjeli da ga gurnu s ruba litice u provaliju. Zanijeli se, ponijeli se, u svoj "golem" nam...

Viša Sila obično pusti da se stvari odvijaju svojim tokom, bez Njenog uplitanja. No vidi li da to ide u za Nju nepredviđenom smjeru Ona hitro i nepogrešivo reaguje. I uzme ti nešto na mostu, da bi ti dala na ćupriji.

Možemo mi sada pričati da nije to tako, ali kolika god je sreća tada ovladala plavim dijelom šehera, srcima što kucaju za željezničarski fudbalski klub i ideju koju on simbolizira, toliko je tuge, možda još i više teklo istim i sličnim krvotocima onoga kobnog 24. aprila 1985.

Kada bi pitali one što su preživjeli oba historijska trenutka, ilinjihovu sreću iz 1998. i tugu iz 1985. poslije POBJEDE (to je već posebna vrsta ironije) nad Videotonom stavili na tas, teško da bi na neku stranu prevagnulo.

"Da Messi zabije 46 golova u finalu Svjetskog prvenstva, od toga da 42 puta predribla sve igrače Engleske i još četiri gola zabije rukom, to neće značiti kao dva Maradonina gola Englezima 1986. četiri godine poslije Folklandskog rata", kazao je stanoviti novinar u serijalu History of Football i potpuno je u pravu.

Može bilo koji igrač zabiti tri gola u derbiju, pa da se izjednači sa Radmilom Mihajlovićem, možda se može desiti, teoretski, da Željezničar i Sarajevo odigraju pred 60, ili 80 hiljada ljudi (pusti sanak), može biti utakmica za trotitulu, ali se nikada više neće odigrati finale play-offa za prvaka BiH pred 38.000 na Koševu, tri godine poslije Željinog buđenja iz kome i buđenja svih nas obezglavljenih što nekim čudom preživismo četverogodišnju golgotu.

Želji je bilo ostalo da proživi još 88 minuta, doduše ni slične ali ipak golgote sve do tog do čuvenog gola svojevrsne reinkarnacije Jozsefa Czuhaya, 5. juna 1998., za izjednačenje nekakvog kosmičkog poretka.

Ništa se na svijetu ne dešava slučajno! Nemojmo se stoga začuditi ako sin Hadisa Zubanovića možda zaigra u Fenerbahčeu, kojem je baš eto danas zabio gol.

"Gledan u tu balotu, da mi se vrotit", svirucka Valentino Bošković, a nerijetko pomisle i Željini igrači i navijači. Da još jednom okuse slast minutice za vječnost.