Umjetnik sa Highburyja · Kolumna

Ne treba zaboraviti ni kompozitore poput Guillaume Landrea, Louisa Andriessena, kao ni planetarno popularnog DJ Tiesta koji je svoje ime izgradio u svijetu elektronske muzike. Svi navedeni veliki su umjetnici i to im niko ne može oduzeti.

Da je fudbal umjetnost, najbolje su nam to dočarali fudbalski genijalci poput Ronaldinha, Pirla, Messija, Ronalda, Okoche, Inieste, Kake, Zidanea i drugih kojima je travnati teren predstavljao svojevrsno platno na kojem su stvorili najbolja umjetnička djela.

Mnogim fudbalskim umjetnicima statistika i ne ide u prilog – rubrika sa golovima i asistencijama ne pokazuje ono što bi trebala – pravu sliku. U ovu skupinu spada i jedan od najboljih holandskih igrača svih vremena, Dennis Bergkamp, fudbaler koji je mogao obilježiti utakmicu samo jednim potezom; fudbaler koji je radio ono što bi zapravo svaki fudbaler i trebao raditi – uveseljavao i inspirisao publiku samom svojom pojavom na fudbalskim terenima.

Magičan dodir

Postoje igrači koje ćemo pamtiti isključivo po broju postignutih golova i osvojenih trofeja, ali i igrači koje ćemo pamtiti po nevjerovatnim potezima na fudbalskim terenima (bicikl Denilsona, Ronaldinhov “Elastico”, rabona Quaresme, Higuitin tzv. Škorpionov udarac...). Karijeru Dennisa Bergkampa (izuzev trofeja i nagrada koje je osvojio) obilježila su dva nevjerovatna gola; dva remek-djela fudbalske umjetnosti.

U četvrtfinalu Svjetskog prvenstva u Francuskoj, Bergkamp je u 90. minuti smirio dugu loptu koju mu je poslao Frank de Boer, predriblao Ayalu i savladao nemoćnog Rou. Tim golom poslao je Argentinu kući, a Holandiji otvorio vrata polufinala.

Njegovo drugo remek-djelo desilo se na utakmici između Arsenala i Newcastlea u sezoni 2001/02. Lopta Roberta Piresa nije bila savršena, stoga je Bergkamp morao imrovizovati. Driblingom u prijemu lopte riješio se Dabizasa, a zatim postigao jedan od najljepših golova u Premier ligi.

Magija koju je Bergkamp posjedovao bila je rijetko viđena na fudbalskim terenima. Improvizacija, brz rad nogu, nevjerovatne tehničke sposobnosti, sjajna kontrola lopte i magičan dodir. Pravi umjetnici su oni zbog kojih pomisliš kako je tako jednostavno uraditi neke stvari. Takav je bio i Dennis Bergkamp. No, iza te “jednostavnosti” krilo se toliko rada, truda, discipline i odricanja.

Dijete Ajaxa

Bergkamp je rođen u Amsterdamu, a ime je dobio po škotskom napadaču Denisu Lawu. No, kako ga njegov otac, Wim Bergkamp, nije mogao upisati pod tim imenom, odlučio je ubaciti dodatno slovo “n” kako ne bi odstupao od holandskih običaja prilikom davanja imena.

Dennis je u Ajax došao sa nepunih jedanaest godina. Ajaxova fudbalska škola jedna je od najboljih na svijetu i bilo je samo pitanje vremena kad će Bergkampove kvalitete doći do izražaja. U omladinskim selekcijama Ajaxa, igrači su znali igrati sve pozicije. Tako su bili učeni; morali su razumjeti svaki aspekt igre i upravo su zbog toga bili posebni. Bergkamp je znao kretanja i postavljanje defanzivnih igrača, njihove igračke navike i zadatke i zahvaljujući tome znao je i kako pravovremeno odreagovati. Njegov osjećaj za fudbal u kombinaciji sa intelektom bili su savršena simbioza.

To je primijetio i jedan od najboljih trenera (revolucionara) svih vremena, Johan Cruyff kod kojeg je debitovao u prvom timu Ajaxa sa nepunih 17 godina. Jedan od Bergkampovih idola bio je Glenn Hoddle, slavni engleski reprezentativac koji je bio poznat po nevjerovatnoj kontroli lopte i još nevjerovatnoj viziji. Po uzoru na Hoddlea, Bergkamp je sa lakoćom igrao objema nogama. Iz razgovora sa Cruyffom naučio je da sam talenat nije dovoljan i da svakodnevno mora raditi kako bi postao još bolji. To je i radio. Bogomdanom talentu dodao je rad i disciplinu i u tim trenucima samo nebo je postala granica.

Kada je u sezoni 1989/90 Ajax nakon pet sušnih godina došao do titule u domaćem prvenstvu, Bergkamp je bio neizostavan član prve postave. Sezonu je završio sa osam postignutih pogodaka igrajući kao krilo. No, već naredne sezone dobija novu ulogu – ulogu prvog napadača što je iskoristio na najbolji mogući način. U tri sezone postigao je 89 golova, osvojio kup Holandije kao i tadašnji Kup UEFA, a 1992. godine bio je treći najbolji igrač u Evropi (iza Marca van Bastena i Hrista Stoichkova). No, želja za odlaskom u jaču ligu bila je sve jača.

Epizoda u Interu i prelazak u Arsenal

Saznavši da je Bergkamp “na tržištu”, Johan Cruyff, tadašnji trener Barcelone, pokušao je nagovoriti Dennisa da mu se pridruži. No, Bergkamp se odlučio za Italiju, tačnije za milanski Inter. Glavni razlog prelaska u Inter bilo je pismo tadašnjeg trenera Osvalda Bagnolija u kome je naglašeno kako će Inter igrati napadački fudbal.

Bagnoli je smijenjen tokom sezone, a Bergkamp se mučio sa talijanskom odbranom. Sezonu je završio sa osam ligaških golova, a dodao je još toliko u Kupu UEFA-e. Naredna sezona bila je sezona za zaborav. Bergkamp je upisao 26 nastupa u svim takmičenjima postigavši samo četiri pogotka.

Nije uživao u Italiji, što se manifestovalo i na terenu. No, uprkos dvima lošim (za njegove standarde) sezonama, stigao je poziv iz londonskog Arsenala. Bruce Rioch, tadašnji menadžer Arsenala, izričito je tražio Bergkampa za čije dovođenje je izdvojio 7.5 miliona funti. Ni nekoliko vezanih utakmica bez postignutog pogotka kao ni konstantna prozivanja od strane engleske štampe, nisu pokolebali Bergkampa. Igrao je svoju igru znajući da je to jedini ispravni put. Iz utakmice u utakmicu pokazivao je nevjerovatnu dozu zrelosti, driblinzima i kontrolom lopte mamio je uzdahe sa tribina, a onda su došli i golovi.

U prvoj sezoni na Otoku postigao je 11 ligaških golova, a Arsenal je na kraju zauzeo (tek) peto mjesto. Nakon gola protiv mrskog rivala Tottenhama, stizali su hvalospjevi sa svih strana. Legenda Arsenala, Ian Wright, istakao je kako je Bergkampu bio dovoljan samo jedan dodir s loptom da stvori sebi priliku. I, bio je u pravu.

Rioch se u Arsenalu zadržao do avgusta 1996. godine, a na njegovo mjesto (istina, tek od prvog oktobra) došao je Arsene Wenger. Bio je to sudbonosni trenutak, kako za Arsenal, tako i za Bergkampa. Wengerov fudbal u potpunosti je odgovarao nevjerovatnom Holanđaninu, koji je ubrzo postao glavna zvijezda u Arsenalu. Wenger je shvatio koliki je zapravo umjetnik Dennis Bergkamp. Prepoznao je ono što je davno vidio Johan Cruyff – rijetko viđen talenat na fudbalskim terenima. Arsene je dobio igrača oko kojeg će izgraditi prepoznatljivi stil igre, a Dennis (konačno) trenera kod kojeg će dobiti slobodu od koje on naprosto živi.

Arsenal je sezonu završio na trećem mjestu, Bergkamp je postigao 12 ligaških golova, no ubilježio je i 13 asistencija. Vanserijski kreator. Odlično je primjećivao kretnje saigrača, tražio rupe u protivničkim odbranama, a onda bi uslijedio precizan pas nakon kojeg bi Arsenal (po običaju) postigao pogodak.

Bergkampova posvećenost fudbalu bila je religijska. Često je naglašavao kako iza svakog dodira s loptom stoji određena misao. Pratio je putanju lopte još od vremena kad je istu šutao o zid. Znao je sve o spinu, o načinu, tehnici i snazi kojom treba udariti loptu kako bi ista dobila željenu putanju. Tolika je bila njegova posvećenost fudbalu.

Dolaskom Thierryja Henryja u Arsenal, Bergkampov golgeterski učinak bio je sve slabiji. No, i dalje je imao veoma bitnu ulogu u timu. Henry i Bergkamp činili su sjajan napadački tandem – Francuz je bio zadužen za postizanje golova, a Bergkamp za njihovo pripremanje. Henry je zahvaljujući Bergkampovom nevjerovatnom razumijevanju igre (ovim ne želim umanjiti značaj Roberta Piresa, Patricka Vieire i Fredrika Ljungberga) postao još ubojitiji.

Bergkamp, kao uostalom i svi navijači Arsenala, pamtit će sezonu 2003/04. Topnici sa Highburyja su osvojili ligu bez ijednog poraza, pobjegavši Chelseaju 11 bodova na kraju. Bergkamp je sezonu obilježio asistencijama (skupio ih je osam). Elegantan, nesebičan, uvijek je pronalazio igrača koji je u boljoj gol šansi od njega. Vjerovatno zbog te nesebičnosti i nije postigao velik broj golova (mada, i ovako statistika pokazuje da je u Arsenalu postigao čak 120 golova), ali skoro svaki postignut pogodak pravi je raj za oči.

U sezoni 2004/05, Bergkamp je sa 36 godina na leđima upisao 13 asistencija. To dovoljno govori koliko je fizički, ali i psihički bio spreman. Dijelio je asistencije glavom, petom, koljenom. Bilo kojim dijelom tijela. U meču protiv Evertona postigao je pogodak i uknjižio tri asistencije. S tribina Highburyja stizali su povici da ostane još godinu dana. Željeli su to svi: navijači, Wenger, saigrači, ali i sam Bergkamp.

Produžio je vjernost klubu na još godinu dana. U posljednjoj sezoni odigrao je samo osam utakmica od samog starta, dok je u čak 16 ulazio s klupe. Čak je i posljednju utakmicu protiv West Bromwicha odigrao kao džoker s klupe. I to kakav. Prvo je asistirao Piresu za 2:1, da bi pred sami kraj susreta i sam postigao pogodak za 3:1. Bio je to njegov dan. Posljednji u dresu Arsenala; posljednji na Highburyju. Arsenal i Wenger prešli su na Emirates, a Bergkamp je zauvijek ostao na Highburyju. Bio je to njegov dom; dom u kome je radio ono što najbolje zna – stvarajući umjetnost samim igranjem fudbala.

Pet godina nakon njegovog penzionisanja, dobio je statuu ispred Emiratesa (zajedno sa Henryjem, Adamsom i legendarnim Chapmanom). Tako je Neleteći Holanđanin (nadimak koji je dobio zbog njegovog straha od letenja) dobio svoje mjesto na Emiratesu. Tačno 423 nastupa i 120 postignutih golova. No, trag koji je ostavio u Arsenalu ne može se mjeriti statistikom. Ni izbliza. Ono što je Bergkamp radio mnogo je više i od samog fudbala. Bila je to prava umjetnost; umjetnost zbog koje se i voli fudbal.