Uščuplić: Moj najveći problem je što sam rođen u Sarajevu
Uščuplić u razgovoru s reporterom SportSport.ba: Govorio otvoreno o mnogim temema, Jiriju Pliseku, Robertu Jarniju, Samiru Radovcu, Saidu Huseinoviću, svojoj igračkoj i trenerskoj karijeri

Najtrofejniji trener Sarajeva za SportSport.ba

Uščuplić: Moj najveći problem je što sam rođen u Sarajevu · Intervju

Izvrnuo je bosanski um naopačke poznatu krilaticu "tuđe nećemo, svoje ne damo". 

Dičimo se gdje god nas ima prkosnom i ponosnom Bosnom, a na licu mjesta i na konkretnim primjerima skoro po pravilu ne samo da zakažemo, već smo protivnici svoga. Čudna je ta praksa, gajenja istovremene ljubavi i mržnje, forsiranje tuđeg nauštrb svoga. 

Čak i onda kada taj naš nešto napravi uvijek je prisutna doza skepse, nepovjerenja, počinju se brojati zubi i dlačice na bradi, metraža i kilaža.

Dženan Uščuplić najbolji je primjer čovjeka kojem je sudbila namijenila mnogo dobra, no usto prilijepila neku čudnu etiketu. Možda mu nije ona nalijepila, okačili su mu zvonce na vrat prosječni poznavatelji svega i svačega, pa i fudbala usput, koji život i svijet posmatraju isključivo u subjektivnim terminima. Nema veze što je Dženan Uščuplić najtrofejniji trener Sarajeva u historiji ovoga kluba, što je uz Husrefa Musemića osvojio jedini titulu u BiH, pritom i Kup. Nikada ga, a možda ni tada obična svjetina neće doživljavati dobrim trenerom.

Sa Dženom smo razgovarali nakon što je njegov mladi tim osvojio titulu prvaka, prekinuvši dominaciju Željezničara te nakon što je na turniru na Zlatiboru protiv najboljih ekipa iz regiona dokazao da ima nešto i u njemu i u njegovim igračima. To nešto nazvat ćemo kvalitetom.

Osvojio si koliko titula i trofeja Kupa, ali ipak...

Ma osvojio sam sve..., našalio se na početku, ističući notornu činjenicu.

Ipak, generalna slika o tebi i danas je kao onda kada si bio prvak sa Sarajevom, 'ta će on. Imaš li osjećaj da te ljudi ne cijene srazmjerno rezultatima?

"Znaš kako, meni je najbitnije da me cijene ljudi iz fudbala. Oni oko mene i oni iz esnafa. Ljudi koji znaju fudbal, koji znaju mene, kako razmišljam, šta i kako radim. Drago mi je kada me Mirza Varešanović cijeni i to pokaže djelima. Većinu igrača iz generacije koju sam vodio 1990. i 1991. on je gurnuo u prvi tim...

I Sarajevo je tada bilo drugo, ostavivši iza sebe i Željezničar. Bolje je dakle Sarajevo bilo tada nego ove sezone.

"Bilo je uspješnije, a mnogo tih igrača imalo je poslije kakvu-takvu karijeru. I što je još zanimljivije bolji se igrao tada fudbal nego danas. Bolji su bili igrači i bolja je bila liga. A znate li što je to tako bilo? Jer Sarajevo nije imalo novaca pa su ubacili te igrače iz naše škole."

Odličan šlagvort za sljedeće pitanje. Je li to jedini način da talentovani igrači dobiju priliku u Sarajevu, jedino kada klub ostane bez novca?

"Pa u posljednje vrijeme to ispadne tako. Po mom mišljenju ako je igrač talentovan, ako pokazuje određene karakteristike koje bi ga mogle učiniti dobrim igračem, ne vidim razlog zašto ne dati takvom igraču priliku. Mislim da je problem kod naših trenera, posebno u ambijentu gdje su ekipe pod pritiskom osvajanja trofeja, što nemaju strpljenja ni povjerenja u mlade igrače. Međutim ni mladi igrač jednostavno nije u stanju stasati ako nije u društvu iskusnijih, to je također činjenica, ali po meni je bitnije ispoštovati ga i dati mu vrijeme.

Kao što je Cimirot stasao uz Matu Jajala? Da li bi bio lošiji igrač bez njega?

Cimirot je samo jedan od primjera, ali nije samo bio Jajalo taj uz kojeg je on stasao. Bilo je tu još nosilaca igre, stubova uz koje su mlađi imali lagodniju situaciju. Bio je Miloš Stojčev, pa Velkoski, Bilbija, kasnije i Benko...

Vodio si i kadete i juniore i prvi tim i sa svima bio jednako uspješan. Šta je u u ovome poslu tebi najveća satisfakcija? Je li to osvajanje trofeja, ili ako bi za dvije, tri, eventualno pet godina vidio "svog" igrača u Milanu ili nekom sličnom evropskom velikanu?

"Meni je svojevremeno najveća satisfakcija bila kada je Samir Radovac zaigrao za prvi tim i način kako je igrao. Kada znaš igrača od malih nogu, ispratiš ga kroz omladinske kategorije i dočekaš da on u prvom timu igra onako kako si smatrao da može. Bilo je još igrača i ne bih želio da se interpretira kako sam njemu bio naklonjeniji, ja sam naprosto bio oduševljen njegovim načinom razmišljanja, igrom, izborom poteza... Mislim da je on žrtva tog jednog mrcvarenja, kada malo igraš, malo ne igraš. Igrači, posebno u tom uzrastu, a napominjem da je on sa 17 godina igrao za prvi tim čak i evropske utakmice, su skloni oscilacijama. Po meni nije ga se ispoštovalo dovoljno da bi on u glavi ostao čist i da ne bi potonuo. A što se tiče trofeja, kada radiš onako kako smatraš da je najbolje i ako je sve po nekom redu, redoslijedu, pravilima i pošteno, trofeji tu dođu kao vrhunac dobro obavljenog posla."

Rodio si se maltene s loptom, živio, igrao, kroz ruke ti je, što bi se reklo, prošlo mnogo djece, pa si bio trener prvog tima. Apsolutno si pravi čovjek da možeš dati neku procjenu. Iskreno, možeš li sada reći koliko će iz ove posljednje generacije "ispasti" dobrih igrača?

"Pa ako bude strpljenja i u odnosu kako na njih budu gledali iz kluba, a bitan je i stručni štab prvog tima, mislim da bi četiri-pet igrača moglo biti dobar zalog za budućnost. Mnogo je tu, međutim, faktora. Evo, mi sad recimo igramo Ligu prvaka, to je najviše pet utakmica, tri kola. I ima pravo da igra pet igrača koji su izašli iz juniora, ali ako su ostali u klubu. Ne mogu igrati posuđeni fudbaleri. Ne mogu ja sada i ne pada mi na pamet tražiti nešto i moliti Husrefa Musemića da ih ostavi, ako on smatra da ne zaslužuju biti tu, samo da bi ih mogli koristiti u Ligi prvaka."

Radio si i kao igrač i kao pomoćnik s mnogim trenerima, ko je na tebe ostavio najbolji dojam? Od koga si najviše naučio?

"Zaista sam imao mnogo trenera i svaki je imao nešto svoje, svaki je u mene ugradio djelić, ali najviše me impresionirao Jiri Plisek.

Zašto? Zbog metodologije ili ljudskih sposobnosti? Šta ga je ponajviše krasilo, a da si mogao to "pokupiti" od njega?

"Sve mi sviđalo kod njega. Od dolaska na trening, pripreme, koliko se daje u sve, kako komunicira s igračima. Jednostavno njegova posvećenost i znanje su bili impresivni. On bi dolazio na stadion sat i poprije treninga, o svemu je brinuo, o sitnicama, a ja se kunem da se sitnicama treba baviti više i brinuti mnogo o malim stvarima, nego o onim krupnim. Male stvare u ovome poslu čine razliku, a posao nije nimalo lagan. Puno je tu stvari ima o kojima treba razmišljati. Ja svima kažem, nevjernim tomama koji potcjenjuju moj ili bilo čiji uspjeh: Hajde izađi na livadu, pa da vidimo kako to ti, pokaži se. Kažu kupili mi utakmicu u Lukavici, a čovjek zabio gol kada su svi više "poumirali". Nije to baš tako kao što ljudi misle."

Jesi li se ikada zapitao zašto su ljudi potcjenjivački raspoloženi prema tebi? Robert Jarni kada je dolazio to je bio slavlje kao da je titula samim njegovim dolaskom osvojena...

"To smo mi i to je tako. Takvi su ljudi, zato kažem meni je satisfakcija to što me poštuju ljudi koji treba da me poštuju, a ovi drugi, šta me briga. Pa evo danas me novinar slikao, idem na biciklu u plavoj majici. Reko šta to bolan radiš. Kaže hoću da objavim trener Sarajeva u plavoj majici. Dođem u klub on stvarno objavio, ispod dole stotine komentara, raja me zovu kaže vidiš li ti ovo. A šta da vidim? Je li možda treba da se bavim time ko će mi šta reći i da ulazim možda u neke rasprave. Ljudi me ne zanimaju, najviše volim šumu. Uzmem ruksak i idem šetati šumom, odmaram mozak. Mislim da je i moj i problem svih ljudi u Sarajevu koji nešto naprave to što su rođeni u Sarajevu. Evo dole ispod sam ja rođen, nekoliko ulica niže (u strogom centru Sarajeva op. aut.) i što si bliže rođen ovim prostorijama kluba, to ti je sve gore. Sve će te manje cijeniti. 

Jarni? Ništa?

"Ma, možda je ružno pričati sada, ali ja sam bio razočaran činjenicom da čovjek koji je igrao za Barcelonu, Real, Juventus nema baš ništa da možeš od njega naučiti. On je forsirao nekakvu fizičku pripremu, igrači su morali trčati kao blesavi i to je bilo to. Imao je on odličnu priču, baš kao i Ješić, kod nas se ta priča i to kako se neko predstavi više gleda nego jesu li to zaista znalci, stručnjaci. Razmišljao sam Bože dragi, pa ovako se više ne radi nigdje na svijetu i ta fizička priprema se radi kroz igru, vježbe s loptom..."

Sa Sarajevom si postao prvak, igrači su te cijenili, na šta si iz te 2015. najviše ponosan?

"Ponosan sam najviše na saradnju sa ostalim članovima stručnog štaba i na to da su igrači bili zadovoljni. Budu uvijek dvojica koja nisu, ali za jednog trenera nema ništa ljepše nego kada vidi da 15 ljudi sjedi zajedno za stolom na kafi. Imali smo odlične igrače, nisu to tada ni male plate bile da se razumijemo. Vladala je harmonija, kohezija u ekipi je bila na maksimalnom nivou, čitav ambijent koji je bio stvoren bio je idealan. Titulu je bila posljedica svega toga. Meni su ljudi zamjerali da sam jaran sa igračima, a ja nikad ni sa jednim igračem kafu nisam popio, osim na pripremama kada je neminovnost da s nekim moraš popiti kafu. Zamjerali su mi recimo što ne igra Bekić, a igra Puzigaća, kao ja dobar s njim. Ma meni je Bekić draži bio, ali ako se ne uklapaš u ono što smo osmislili, nema veze što si mi draži. Puzigaća zabio devet golova, imao 15 asistencija, normalno da će mi on igrati..."

Kao trener pretpostavljam da preferiraš određeni stil. Imaš li neki svoj najdraži sistem kojeg se držiš i ni po koju cijenu ne odstupaš od njega ili se prilagođavaš igračima koje imaš na raspolaganju.

"Moj stil je ofanzivni i takav mora biti stil Sarajeva. Sada su juniori koje sam vodio postigli preko sto golova. Ja sam mahalac i to je naprosto tako. Ko je igrao ovdje zna da je igrao fudbal da bi se nadigravao i postigao gol više. Najbolje o mome stilu govore evropske utakmice Sarajeva gdje je ekipa potpuno drugačije igrala nego u odnosu na prethodnog trenera koji je više pažnju poklanjao dobro organiziranoj defanzivnoj liniji, da se bude dole čvrsto... Ja sam shvatio da igrači koje imam tako ne mogu igrati, da oni vape za nadigravanjem. I Stojčev i Cimirot i Radovac, Ševko Okić na kraju krajeva, i naše utakmice su takve bile.

Odigramo recimo protiv Veleža jednom 0:0, imali 25 šuteva prema golu i 30 kornera. Šta ti tu možeš ikome zamjeriti? Možeš biti jedino sretan jer su igrači uradili sve ono što je trebalo, odigrali vrhunski, a ja uvijek i svojim igračima govorim lopta je kurva i to je tako. Ne mora se desiti uvijek onako kako si ti zamislio i ne dobije uvijek onaj koji je bolji. S loptom moraš spavati, uvijek je držati na oku kako bi se uspio izdići iz ovoga blata, jer ovo ovdje nije ništa drugo nego blato. A sistem? On je presudan. Dobra grupa mora izbaciti nekog pojedinca. Evo primjer Saida Huseinovića, vrhunski je talenat, ali ne može, ne uklapa se u sistem i kako ćeš ti onda nekoga uvjeriti da je on dobar igrač. Grupa i sistem ti trebaju da možeš reći taj je dobar, taj nije.

Odmah poslije rata Ivica Osim je rekao da bi neimaština možda mogla pomoći da imamo više vrhunskih fudbalera jer će djeca, kao u njegovo vrijeme, više provoditi igrajući lopte, a ne buljeći u ekran, igrajući igrica. Danas djeca imaju vrhunske uslove, ali je prije bilo više dobrih igrača. Tvoja generacija je dobar primjer, da ne govorimo o predratnim. Šta misliš što?

"Zato što danas neće vidjeti desetoro djece u mahali kako igraju lopte, prije ćete vidjet ljude moje generacije da igraju termin. Bulje svi u ekran, skidaju aplikacije, igraju igrice, malo ko s kim uopće ozbiljno komunicira. I ne što ne igraju lopte, sadašnja djeca nemaju ni približno život kao što smo mi. Ne idu ni u krađu u jabuka, ne mogu osjetiti tu čar. Pa kada te zaganja domaćin moraš biti brz, u pripravnosti, razvijati inteligenciju, opažanje. Kad se po granama penješ doprinosi to fleksibilnosti, snalažljivosti. A to da danas imamo idealne uslove je zaista tako. Ovo što mi imamo u Butmiru je vrh, stvarno pohvalno. Jedino je što smo prekinuli praksu odlaska na pripreme. Ove godine ću to tražiti prije Lige prvaka jer treba malo promijeniti ambijent, svakodnevnicu. Zato ih nekad vodim na Vrelo Bosne da treniramo, samo da im je malo drugačije. Pripreme su bitne jer sedam, deset ili više dana živiš bukvalno sa tim igračima, saživiš se sa njima i vidiš neke stvari koje ne možeš na rterenu. Gledaš kako jedu, kako se ponašaju, jednostavno bliže ih upoznaš, a onda je lakše raditi. Sad sam na Zlatiboru vidio recimo neke stvari koje nisam tokom čitave sezone. 

Mnogi mlađi ljubitelji fudbala ne znaju kakav si klasan bio igrač, kada razmišljaš o toj svojoj, nažalost, kratkoj karijeri, bude li ti žao što nisi napravio više? Dođe li ti muka nekada kada vidiš ko sve uzima i koliko novca, a ti si morao prekinuti karijeru u 27. godini.

"Ko zna šta bi bilo kad bi bilo. Da nije bilo te teške povrede čitav život bi mi krenuo u nekom drugom smjeru, ali bezveze je tako razmišljati. Onda govore isto da je moju generaciju koštalo što smo bili u ratu u najgorem trenutku. A opet da sam se rodio ranije ko kaže da bi se mogao izboriti uopće da igram u Sarajevu pored svih tih predratnih odličnih igrača. Nama se ukazala ta šansa da igramo i bilo je tu talentovanih fudbalera. Da se nisam povrijedio potpisao bih unosan inostrani ugovor, ljudi su me pratili u dresu mlade reprezentacije i nekoliko puta smo razgovarali, išao sam u Zagreb na pregovore. Trebali su doći još nekoliko puta samo formalno da me gledaju, ali onda se desilo to u Visokom, zbog čega nisam igrao ni to čuveno finale play-offa 98.

Zaigraš li sada s juniorima ili na terminu?

Ne igram često, ali može koljeno izdržati relativan napor. Zagrijavanja odradim sa igračima, nekada ševu. Opasni, su vrlo pokretljivi i agilni, još kad upadneš u ševu s trojicom četioricom što baš znaju sve s loptom nije nimalo lako. Zato im odmah kažem da ja ne ulazim u ševu."

Na kraju ima li neko, odnosno je li bio ijedan barem igrač da te podsjećao na sebe?

"Ima sada ovaj naš mali lijevi bek. Igra gore-dole, kao što sam i ja pokrivao cijelu tu lijevu stranu. Znaš kako ja to gledam? Kad sa strane posmatram igrača i on radi sve isto ono kao što bih ja radio u tom trenutku i pod tim i tim uslovima. Opet se vraćam na Radovca, on je bio takav igrač. Na terenu je birao one poteze i odlučivao se na rješenja na koja bi gledajući sa tribina birao neko ko s pažnjom gleda fudbal i razumije se. A s tribina je to mnogo lakše vidjeti nego kada si dole. On je zaista bio nevjerovatno talentovan."

Završili smo intervju sa Dženanom Uščuplićem, a onda je on poentirao. Kao ono kada pitaju sagovornika imate li Vi nešto reći a da Vas nismo pitali. Dženo je pričao o suludosti guranja "babinih sinova".

"To je danas rjeđe nego što je bilo ranije. Imaš ti trenera koji stave malog nečijeg jer mu ovaj platio molerske radove, okrečio. Razumijem i te ljude, bore se, ali tako nećemo nigdje stići dugoročno. To je veća bruka za klubove u kojima rede ljudi koji moraju gurati nečiju djecu jer nemaju da okreče. Nikada u životu ne bih trenirao dijete od brata. Ne postoji promil šanse. Srećom, mali se opredijelio za karate pa neću dolaziti u priliku da imam problem. A nije da ne bih jer mi je brat ovakav ili onakav, nego zbog naših ljudi ovdje, znaš kako to ide odmah."

"Po meni trener bi trebao raditi prvenstveno da bi on bio uspješan, a onda ti, pa drugi, treći, svi zajedno, igrači, klub. Svaki čovjek treba da krene od sebe i da ne ide protiv sebe. Niko normalan neće donositi odluke protiv sebe. Naravno, neću ispasti đubre kada mi kažu doći će ljudi da gledaju Duljevića, stavi ga od prve minute, ali da mi neko naređuje koga ću staviti, to se nikada neće desiti. Prvi koji me uvjeri zašto bi neko njegov trebao igrati, kada mi otkrije razlog, ja ću ga staviti u ekipu. Obično kada ljude pitaš reci mi razlog što bi taj i taj trebao igrati, tu prestaje razgovor. Ne može reći 'zato jer mi je kupio telefon'. Gdje će to reći."

Dotakao se i Admira Adžema

"Ma to je sve dio iste te priče. Osvoji čovjek Kup nakon ne znam koliko godina i zamijeniš ga nekim upitnim trenerom sa strane koji možda može biti trostruki šampion, nebitno, ne kažem, ne prejudiciram, ali to je po meni budalaština. I Adžemov je problem što je odavde. To smo mi, to je tako. Naš usud."

Potražite više informacija na temu Premijer omladinska liga BiH U-19:

Zaprati FK Sarajevo, dodaj ga u MOJE TEME i ne propusti nijednu bitnu informaciju iz svog kluba. Klikni:
FK Sarajevo Moje Teme
Ovaj ili neki drugi klub možeš dodati ili ukloniti sa liste klubova koje pratiš na stranici MOJI KLUBOVI. Lige koje pratiš uredi na stranici MOJE LIGE

Top Komentari

Kongres
Ti si imao srece sto te majka izbacila u Sarajevu, inace bi te izbacila u malom selu kraj Rogatice gdje je i zanijela ...
12 98
kiki
hiljadu pravopisnih gresaka.Znoj me oblio dok sam procitao.
46 14

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora/ica, a ne nužno i stavove portala SportSport.ba te portal ne može i neće odgovarati za sadržaj tih kometara. Komentari koji sadrže vrijeđanja, psovanja i vulgaran riječnik mogu biti uklonjeni bez najave i objašnjenja, ali to ne obavezuje SportSport.ba da obriše sve komentare koji krše pravila. Čitanjem prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim uvjerenjima.

Oglasi