Uspon i pad velike Parme: Od bogataša do prosjaka

U sezoni 1996/97 Parma se borila za naslov prvaka Italije. Teško je i nabrojati velike igrače koji su nosili dres ovog kluba, pogotovo u tom periodu osvajanja trofeja kako u Evropi tako i u Italiji.

Brolin, Aspilla, Benarrivo, Zola, Dino Baggio, Sensini, Buffon, Crespo, Thuram, Chiesa, Veron. Cannavaro. Scala, Ancelotti, Malesani, Sacchi, samo su neki od trenera koji su vodili ovu ekipu. Ekipu koja je u tom periodu iza sebe imala veliku kompaniju Calista Tanzia, Parmalat. Danas je Parma dužna 95 miliona eura i nema dovoljna novca da bi uopšte organizovala jednu utakmicu. Iz vrha saveza su predložili da se Parmi do kraja prvenstva pokriju troškovi kako prvenstvo ne bi izgubilo na regularnosti.

Probalo se i sa prodajom kluba za jedan Euro uz preuzimanje dugova, ali ni to nije pokazalo kao pravim rješenjem. Nema novca za plate igračima ali ni za one potrebe koje bi smo mogli nazvati osnovnim.

Nažalost, u svijetu sporta Parma nije rijedak slučaj. Dovoljno je u Italiji sjetiti se Napolija i Fiorentine koji su prolazili kroz nešto slično. Jednostavno stvari znaju otići u tom smjeru kada klub ima "gazdu". U priči koja je također poznata klubovima i na ovim našim prostorima, u priči koja funkcioniše po principu dok ima novca sve je super, kada novca ponestane onda kola krenu nizbrdo, često nezaustavljivo. U ovom slučaju pad kompanije Parmalat je usko povezan sa padom i fudbalskog kluba Parme. U jednom trenutku je Parmalat bio sponzor Parme, svjetskog kupa u skijanju, određenom broju brazilskih i ruskih fudbalskih klubova.

Kompanija je osnovana 1962. godine. Na tržište se probila mlijekom u tetrapaku. Međutim, funkcionisala je kao klasična porodična. U upravnom odboru bili su uz Calista njegov brat, sin, kćerka, kćerka njegovog brata, prijatelj iz školske klupe, rođak Tanzijeve žene. Predsjednik jedne lokalne banke bio je šef računovodstva "Parmalata", a predsjednik druge banke radio je u finansijskom odjeljenju kompanije. Usput, gazdin sin Stefano je bio predsjednik Parme. Tu je bila i jedna turistička agencija "Parmatur", Tanzijeve kćerke. Rekli bismo idealno za "muljažu".

A "muljaže" su počele krajem devedesetih kada je Parmalat morao po zakonu promijeniti svog editora kompaniju koja se zvala "Grant Tornton" i koja je u stvari bila zadužena za kontrolu velikog broja brojnih offshore podružnica širom svijeta preko kojih su se "prale" ogromne količine novca. Kasnije će revizorski izvještaji utvrditi kako je dug Parmalata dostigao cifru od 14,3 milijarde eura. Zanimljivo, Parmalat je usko sarađivao sa Lazijom koji je bio jedno vrijeme u vlasništvu manje prehrambene grupacije "Cirio" koja je također propala. Tanzi nije samo "prao" novac preko izmišljenih kompanija.

Tako se u talijanskim medijima pojavila informacija kako je Tanzi preko ugovora igrača izvlačio novac iz prehrambene kompanije. Preko Verona 5,6 miliona dolara, Asprille 4,4, a preko Crespa oko 2 miliona. Pod istragom se našlo 28 osoba, od cega 11 fudbalera. Kako se završila priča sa Parmaltom?  Parmalat se urušio 2003. pod teretom duga, Calisto je osuđen na 18 godina zatvora,a uz bivšeg predsjednika uprave Parmalata osuđeni su nekadašnji financijski direktor Fausto Tonna na 14 godina zatvora, te Giovanni Tanzi, brat prvooptuženog i nekadašnji visoki član uprave na 10 godina.

Gazda je trenutačno u kućnom pritvoru jer zbog svojih godina ne može u zatvor. Šta će biti sa fudbalskim klubom, teško je reći. Možda se pojavi neki šeik spreman da pokrpa sve rupe bez problema? U posljednje vrijeme se pričalo kako je klub pronašao novog vlasnika, ali za sada nema ništa od toga. Sudbina Parme je rekli bi smo u "božijim rukama". Niži rang, treća liga i novi početak izgleda kao realna opcija. U ovom trenutku najrealnija.