Uspon Raheema Sterlinga · Kolumna

Primjera je mnogo, tema je opširna i mogli bismo o ovome pisati danima, a opet ne bismo zagrebali niti milimetar ispod površine. Transfer u drugi klub sa sobom nosi brojna pitanja – kako će se igrač prilagoditi na novu sredinu (nekad i na potpuno drugačije klimatske faktore, kulturu, običaje), hoće li biti pod pritiskom pravdanja uloženog novca u njegove usluge, da li će biti pojačanje ili jedna od mnogobrojnih pogrešnih akvizicija. Na mnoge stvari profesionalni sportista ne može utjecati – hoće li klub u koji je prešao promijeniti trenera koji se i zalagao za njegovo dovođenje, hoće li trener biti pod pritiskom rezultata koji će ga “natjerati” da se okrene provjerenim receptima i, na koncu, hoće li se promijeniti filozofija igre koju određeni trener slijedi.

Trenerski posao užasno je težak; dvadeset i četiri sata dnevno si u sportu. Posao nosiš kući (ako nemaš krevet u kancelariji poput Marcela Bielse), razmišljaš o svim mogućim i nemogućim potezima, o taktičkim zamislima, prilagođavanju protivniku, i, naravno, o vlastitom kadru kojeg moraš poznavati u dušu. Nužno je posjedovati znanje, ali znanje samo po sebi nije dovoljno – trener mora biti vješt u ophođenju prema ljudima, mora biti odličan psiholog, nekad prijatelj i roditelj, a nekad najveći negativni kritičar i, što je veoma važno, mora biti karizmatična ličnost. I, baš kao i sportisti, moraju raditi na sebi; moraju pratiti evoluciju sporta, mijenjati se, prilagođavati i svakodnevno učiti kako biti bolji od svojih “suparnika” i, na koncu, od samog sebe. Ne zvuči lako, zar ne?!

Kad nebrušeni talenat, željan da uspije po svaku cijenu, dođe u ruke trenera koji je u stanju izvući ono najbolje iz igrača, naučiti ga kako da bude bolji, kako da se kreće, kako da razmišlja s loptom i bez nje, rezultat tog rada vidi se iz utakmice u utakmicu. Najbolji primjer je veza između Raheema Sterlinga i Pepa Guardiole.

Jamaica, London, Liverpool

Sterling je imao veoma teško djetinjstvo. Imao je dvije godine kad mu je otac ubijen, a samo nekoliko mjeseci nakon toga njegova majka je, u nadi da će djeci (Sterling ima i stariju sestru Kimu-Lee) obezbijediti bolju budućnost, otišla u Englesku. Djecu je ostavila kod svoje majke, znajući da je to najbolje mjesto za njih. Sterling i njegova sestra su nepune četiri godine proveli u Kingstonu, gdje je on prvi put zaigrao fudbal. U Englesku je otišao sa navršenih pet godina. Nova kultura, drugačiji stil života, potpuno drugačija klima.

Njegova majka je, kako bi sebi platila školovanje, radila kao čistačica u hotelu, a često su joj pomagali upravo Sterling i njegova sestra. Kad pitate Sterlinga šta je to što mu daje dodatnu snagu, odgovor je uvijek isti – porodica. Iako je u početku imao problema sa vladanjem (Sterling je slušao samo svoju majku, riječi ostalih jednostavno nisu dopirale do njega), malo po malo, sve je dolazilo na svoje. Tražio se, nadao da će biti “normalan” poput druge djece, da će se igrati, smijati i uživati. Upravo tada, u trenucima kad se “problematični” Sterling pokušavao popraviti, u njegov život ušao je Clive Ellington.

Od tog trenutka, sve se promijenilo. Ellington je bio mentor djeci iz Sterlingovog komšiluka; djeci čiji su očevi odsutni iz raznoraznih razloga. U razgovoru sa dječakom, Clive Ellington je shvatio koliko zapravo Sterling voli fudbal i pozvao ga da dođe u njegov tim(čić). Sterling je nakon toga imao u glavi samo jednu stvar – fudbal. Sa nepunih 10 godina, Sterling je već bio u očima brojnih skauta. Fulham i Arsenal su se borili za njega, ali pobjedu je, i to zahvaljujući Sterlingovoj majci, odnio QPR. Bila je to dobra odluka (ono o čemu sam pisao u uvodu). S obzirom da je Sterlingova majka radila, na treninge ga je pratila sestra. Svakog dana. Bez pogovora. Nije joj bio problem žrtvovati svoj privatni život kako bi udovoljila mlađem bratu (neka vas ne začudi što joj je Raheem Sterling za rođendan kupio kuću u Londonu). Zahvaljujući dobrim igrama u mlađim kategorijama QPR-a, Sterling je dobio poziv za U-16 reprezentaciju Engleske. U debiju je upisao dvije asistencije i tad je bilo jasno – Engleska će dobiti novu zvijezdu.

Sterlingove igre nisu prošle nezapaženo.

Poziv Liverpoola došao je u pravom trenutku i 2010. godine Sterling napušta London. U Liverpoolu se mogao fokusirati samo na jedno – fudbal. To je i radio. Svaki slobodan trenutak koristio je kako bi skoknuo do Liverpoola vidjeti se s majkom i sestrom. Svakog dana si je govorio da se njihovo žrtvovanje mora isplatiti i da će postati profesionalni fudbaler, te da će zahvaljujući novcu koji će zaraditi od bavljenja fudbalom, biti u stanju finansijski pomagati majku i sestru. Tako je i bilo.

Kad je dolazio u Liverpool, menadžer Redsa bio je Rafa Benitez. Sterling se Liverpoolovoj akademiji priključio kao petnaestogodišnjak, a debitovao je za prvi tim u martu 2012. godine i to kod Kennyja Dalglisha. Dolazak Brendana Rodgersa u Liverpool značio je i dolazak nekih novih vjetrova na Anfieldu. Mladići iz akademije poput Susa, Wisdoma, Flanagana i Kellyja često su dobivali šansu. U ovu grupu spada i Raheem Sterling koji je te sezone upisao čak 36 nastupa u svim takmičenjima, postigavši dva pogotka. Bilo je primjetno kako Sterling ima toliko toga u rezervi i da je samo pitanje dana kad će eksplodirati. Naredne sezone bio je još bolji. Sa Suarezom i Sturridgeom gradio je praktički nezaustavljiv trio. Iako će (skoro svi) pamtiti sezonu po Gerrardovom klizanju protiv Chelseaja; klizanju zbog kojeg je na kraju Liverpool ostao bez šampionske titule, Sterling će tu sezonu pamtiti i po činjenici da je postao standardan član udarne postave. Bio je nominovan za najboljeg mladog igrača lige, a proglašen je za najboljeg mladog igrača Liverpoola.

Posljednja provedena sezona u Liverpoolu (2014/15), bila je puna trzavica. Rodgers je izašao u javnost kako je Sterlingu ponuđen novi ugovor, no kako isti ne zadovoljava Sterlingove apetite. Četiri mjeseca prozivanja, čudnih telefonskih razgovora sa Sterlingovim agentom, još čudnijih izjava za razne tv kuće u Engleskoj. Sve je bilo spremno za Sterlingov odlazak sa Anfielda, a to je bila prilika koju vlasnici Manchester Cityja nisu željeli propustiti.

Dolazak u Guardioline ruke

Cityju su bile potrebne tri ponude kako bi na kraju doveli Sterlinga. Prva od tridesetak miliona funti glatko je odbijena, nakon druge su predstavnici Liverpoola rekli kako žele mnogo više, da bi se na kraju dogovorili oko visine obeštećenja – City je za Sterlingove usluge, ukoliko uračunamo bonuse, izdvojio skoro 50 miliona funti. Mišljenja su bila podijeljenja – jedni su bili ubijeđeni kako je Sterling preplaćen i kako će biti jedan od najvećih promašaja u historiji Cityja, dok su drugi, pak, smatrali kako je ovo odličan transfer i sjajan zalog za budućnost.

Prva sezona u Cityju bila je turbulentna. Menadžer Manuel Pellegrini bio je pod konstantnim pritiskom, a ekipa je bila krcata istrošenim igračima, koji su godinu dana ranije osvojili titulu prvaka države. Sterling je sezonu završio sa 11 postignutih golova u svim takmičenjima, no u drugom dijelu sezonu je, što zbog povrede, što zbog slabi(ji)h predstava, sve manje i manje igrao. Kritike na njegov račun stizale su svakodnevno. Smatrali su ga promašajem. No, te negativne kritike zapravo su ojačale Sterlinga. Ili je, već od februara, razmišljao o budućnosti, s obzirom da je već tada bilo jasno kako će Pep Guardiola biti novi menadžer Građana.

Pep Guardiola poznat je po tome što uspijeva izvući najbolje iz igrača. Barcelona, Bayern Minhen, Manchester City. Igrači koji su igrali za Guardiolu po pravilu su napredovali. U Cityju ga je čekala trkački, ali i psihički istrošena ekipa. No, uprkos tome – City je pod Guardiolinim vodstvom ušao u sezonu upisavši 10 pobjeda u svim takmičenjima (prvi poraz doživjeli su od Tottenhama u oktobru). Guardiola je i prije samog početka sezone govorio kako ekipa još uvijek nije po njegovom ukusu i kako su potrebna pojačanja kako bi se podmladila svlačionica. Da je imao više vremena (pa i novaca), vjerovatno bi još u prvom prijelaznom roku doveo sve igrače koje je želio, no morao se zadovoljiti blagim nadograđivanjem Pellegrinijeve ekipe. Fernandinho, Silva, Kevin de Bruyne, Aguero (iako se govorilo kako se uopće ne uklapa u Pepovu viziju) i Sterling (p)ostali su temelj Guardiolinog Cityja, dok je Yaya Toure bukvalno prekrižen.

Daleko od gotovog proizvoda, Sterling je (bio) najteži mogući posao za Guardiolu. Raheem je bukvalno bio fudbalski nepismen. Njegove kretnje su bile prejednostavne, držao se linije, a ni tehnički nije bio dovoljno dobar. Guardiola mu je na svakom treningu morao dodatno objašnjavati mnoge stvari. Dok je Guardiola pričao, Sterling je sve to slušao, upijao i iz meča u meč postajao sve bolji i bolji. Prva sezona bila je neuspješna po Pepovim standardima. Kritičarima nije dugo trebalo da (pogrešno) donesu zaključak kako njegova fudbalska filozofija ne može proći na Otoku. Kakva li je to samo greška bila. Već naredne sezone vidjeli smo kako izgleda perfektno podešen mehanizam. City je igrao igru kratkih pasova, dominirali u posjedu lopte, stvorenim prilikama i na kraju osvojili prvenstvo sa 100 osvojenih bodova; čak 19 više u odnosu na drugoplasirani Manchester United. Sterling je igrao nevjerovatan fudbal. Sezonu je završio sa 23 pogotka, od čega čak 18 u ligi. Guardiola ga je naučio da ne vodi loptu spoljnim dijelom kopačke, jer tako gubi dragocjeno vrijeme na smirivanje i kontrolisanje lopte. Odjednom su Sterlingovi driblinzi postali drugačiji; brži – stvarao si je dovoljno prostora da odigra pas ili da se sjuri prema protivničkom golu. Osim promjene u vođenju i kontrolisanju lopte, Sterling je ostvario nevjerovatan napredak u završnici napada. Guardiola i Arteta bi obavezno vodili razgovore sa Sterlingom, objašnjavali mu kako da se kreće kroz protivničku odbranu te kako da koristi i najmanje pukotine u istim.

Završnica je uvijek bila Sterlingov problem. Često je i najbolje šanse uspijevao upropaštavati jednim lošim dodirom. Arteta i Guardiola su radili, kako na njegovim tehničkim, tako i na psihičkim nedostacima. Nisu mu dozvolili da komplikuje; da previše razmišlja u tim trenucima, već da se vodi instinktom – instinktom ubice. Sterling je ostajao nakon treninga, šutirao, šutirao i šutirao. Domaće prvenstvo je završio sa 87 udaraca, od toga 35 u okvir gola. Bilo je tu neiskorištenih zicera (imao ih je čak 12), pogođenih stativa, ali Sterlingov napredak bio je uočljiv. Ne samo to, Sterling je ubrzo postao nezamjenjiv član Pepove udarne postave.

Dvije godine bile su potrebne da Sterling postane najbolje krilo u Engleskoj. Promijenio je način vođenja lopte, kretanje bez lopte, prestao je ulaziti u bespotrebne driblinge, podigao nivo realizacije i postao mnogo odgovorniji u defanzivi. Pepova zasluga. Uspio je od taktički nepismenog Sterlinga napraviti igrača po svojoj mjeri; igrača koji ima još mnogo toga da pokaže u narednom periodu. Uostalom, potpisao je ugovor prije nekoliko mjeseci i postao najplaćeniji igrač Manchester Cityja. To dovoljno govori koliko mu Guardiola vjeruje. Sterling je svojim radom, trudom i učinkom zaslužio to povjerenje. A u takvim slučajevima, uspjeh je uvijek zagarantovan.