"Ne postoje riječi kojima ja mogu dočarati šta meni zapravo znači Željezničar" · Intervju

Njegova priča nije priča o instant uspjehu. Niti o karijeri bez padova. Njegova priča je ona zbog koje i volimo sport: o djetetu koje se zaljubilo u klub, a onda jednog dana obuklo dres o kojem je maštalo. O rukavicama koje su znale i gorčinu grešaka i slast velikih odbrana. O glavi koja je naučila ostati čista i kada se tresu mreže. O tišini debija bez publike, i eksploziji Grbavice koju danas vodi iz zadnje linije.

U ovom razgovoru s Vedadom ne pričamo samo o utakmicama, derbijima, reprezentaciji i svlačionici. Pričamo o ljubavi. O odgovornosti. O onome što ostaje kad se pogase reflektori. O tome kako izgleda san kada ga živiš - i kada znaš da si ga tek počeo sanjati.

Ovo je priča o Vedadovoj borbi, ponosu, razumu, srcu. I o Željezničaru - ne samo kao klubu, već kao načinu života.

Prije svega, Vedade, hvala Vam što ste odvojili vrijeme za razgovor za portal SportSport. Iza Vas je još jedna pobjeda na Grbavici i trenutno dijelite drugo mjesto sa Zrinjskim. Jeste li očekivali da ćete, nakon nekoliko sezona oscilacija, ove godine već od starta biti u samom vrhu tabele?

"Svaki ulazak u sezonu se nadamo da se borimo za vrh same tabele. Tako da, poslije one sezone prije dvije godine, znali smo da ćemo kad-tad doći u situaciju u kojoj se borimo gore. Tad je bila jako teška situacija, teško da je moglo gore od toga, hajmo reć - teže. A mislim da ove godine nije nikakvo iznenađenje - mislim da stvarno imamo dobru ekipu, da se borimo za sami vrh."

Dijete ste Željezničara, odrastali ste uz Grbavicu i njen miris tribina. Kako je danas biti Vedad Muftić - prvi golman kluba, sa više od stotinu nastupa za voljeni tim?

"Prije svega, jako sam ponosan što imam uopšte šansu biti dio Želje, a poslije toga upisati sto nastupa - nije to mala neka brojka. Tako da je osjećaj stvarno fenomenalan i ispunjen sam s ponosom."

Ako se vratimo na Vaše početke - odakle uopće ljubav prema fudbalu i kako ste završili baš na golu, poziciji koja nije za svakoga?

"U zadnje vrijeme čuo sam da se dosta dječaka opredijeli da bude golman. Moja priča nije neka specifična, ne krije se ništa iza toga. Kao svako dijete koje razvije tu neku ljubav prema fudbalu i kroz igru sa rajom.

Moji počeci su bili u školi fudbala 'Step junior' - davne 2009. godine. Zatim, 2012/13. dolazim u FK Željezničar, prolazim sve omladinske selekcije i evo danas sam tu, stvarno je lijepo."

Vaš debi za Željezničar dogodio se u periodu pandemije, u onoj čudnoj atmosferi bez publike. Kako danas, iz ove perspektive, gledate na tu utakmicu, jer vjerujemo da, iako je bio debi, zbog poraza i onog drugog gola nije ostala baš u najljepšem sjećanju?

"Greške su sastavni dio našeg posla - sporta. Mišljenja sam da svaki mladi igrač mora proći kroz tu neku fazu i u jednom momentu i pogriješiti - kako bi znao da se nosi sa posljedicama te neke greške, te kako da ispravi tu grešku i onda samim tim postaje igrač i postaje golman.

Debi je bio malo specifična situacija, malo olakšavajuća okolnost za mene, bez nekog prevelikog pritiska tad - bez navijača, publike, ali uvijek je lijepo. Možda se malo nerado sjetim te pogreške i tog gola, ali sretan sam što sam dobio uopšte šansu da debitujem tad i evo nastavilo se dan-danas."

Svaki golman kad-tad napravi grešku, pa i najveći na svijetu. Kako se nosite s tim trenucima? Kako se spava poslije takve utakmice - ako se uopće i spava?

"Teško da se spava, ako se već desi greška - prolazi nekako kroz glavu čitavu noć. Jako teško se spava il' se ne spava. Ali priroda našeg posla je da nemamo vremena da žalimo za tim, već moramo što prije da zaboravimo, da to ispravimo i idemo dalje."

Nestane li to razmišljanje o grešci s prvim narednim treningom?

"Pa naravno, morate zaboraviti što prije, izvući pouku iz toga, izvući najbolje što možete. Gledati da se to ne ponovi i to je to."

Željezničar je, kada ste Vi došli u prvi tim bio u krizi, ali kako ste Vi rasli kao golman, situacija u klubu se popravljala. Ako se ne varamo, u periodu trenera Mulalića počeli ste braniti konstantnije, a nagrada je stigla u vidu priznanja za najboljeg golmana lige. Stvara li to breme najboljeg dodatnu dozu pritiska?

"Meni lično to ne stvara nikakav pritisak. Meni je čast i zadovoljstvo što ja svaku utakmicu imam šansu da ja dokažem da je to zapravo tako.

Iz svake utakmice u utakmicu nastojim da održim tu formu i kontinuitet, jer kontinuitet je nešto što se danas traži u modernom fudbalu."

Dosta se pričalo o pozivu u reprezentaciju. Mislim da nije bilo nijednog spiska, a da se ne spomene "zašto Muftić nije na njemu". Jesu li te priče dopirale do Vas i kako ste reagovali kada ste konačno dobili poziv?

"Bio je prvi dan Bajrama, naš vjerski praznik, slušao sam te priče prije, naravno. Pitali su me svi, ispitivali, ali ne bih želio to puno da komentarišem. Moje je da radim, da čekam poziv. Kada poziv dođe i kada je došao, bio sam stvarno sretan."

Kako je bilo biti dio reprezentacije? Jeste li već poznavali momke i kako je bilo raditi s Hasagićem, s kojim ste i ranije sarađivali?

"Sarađivali smo dosta dugo. Stvarno, svi momci su me prihvatili, svi momci su pristupačni, svi su profesionalci i to je za mene, kao i za svakog mladog igrača koji počne jednog dana da igra fudbal - ispunjenje jednog sna da igra jednog dana za reprezentaciju svoje države."

Pokazali ste se kao psihički stabilan golman, pogotovo na gradskim derbijima. Čini se da su Vaše najbolje utakmice bile upravo derbiji. Kakav je osjećaj braniti na sarajevskom derbiju i je li zapravo to ta dodatna motiviacija za najbolje mečeve ili je to samo slučajnost?

"Ja mislim da se to namjesti prirodno - samo od sebe. Ja jesam ovdje gradsko dijete i znam šta je meni, prije svega, značilo kao navijaču, a tek onda sad kao igraču šta znači gradski derbi, šta znači pobjeda u gradskom derbiju. Ali, sa neke psihološke strane, priprema utakmice je kao i za svaku drugu. Mi smo profesionalci, moramo se spremati isto kao i za neke druge utakmice, protiv nekih na papiru slabijih protivnika. Nikakva posebna psihička priprema za taj dan."

Kad već spominjemo derbije - koji Vam je ostao u sjećanju i zašto baš taj?

"Ovaj zadnji je definitivno bio najslađi - pobjeda od 2:0. Također, uvijek ću pamtiti svoj prvi derbi koji je bio u trening kampu reprezentacije Bosne i Hercegovine. Malo specifična situacija - bez gledalaca, bez navijača, bez ičega. Možda je to isto bila meni olakšavajuća okolnost tad, da što se kaže - probijem taj led."

Uz derbi, vjerujemo da je tu i utakmica u Evropi protiv Kopera. To Vam je bila prva domaća evropska utakmica. Kakav je osjećaj izaći na teren pred takvom publikom, gdje Vas već na zagrijavanju dočekaju ovacije s krcate Grbavice?

"Osjećaj je fenomenalan, ne može se to riječima opisati, ta atmosfera - što se tiče broja navijača, znamo uvijek da je naša Grbavica ispunjena i mimo tih evropskih utakmica, ali evropska utakmica uvijek nosi neku posebnu težinu i posebnu strast. Lijepo je biti dio Želje tih dana svakako i igrati evropske utakmice sa Željom."

Ove sezone bilo je i trenutaka kada je publika bila kritična, čuli su se povici prema šefu i igračima. Kako to utiče na Vas kada čujete skandiranje poput "Adžeme odlazi"?

"Pa mislim da je publika malo ishitreno reagovala i da niko ne zaslužuje poslije jedne – dvije loše utakmice da čuje te povike. Za dobar rezultat potrebno je vrijeme. Ali iskreno misliim da nas je to sve zajedno zbližilo kao ekipu, da je proradio neki inat u nama poslije toga svega i da smo izašli na pravi put, iako su tad u tom momentu bili teški rezultati za nas. Mislim to nije bio naš cilj, naš cilj je kad god igramo na Grbavici da uvijek idemo po pobjedu protiv bilo koga. Nije nas poljuljalo, nego nas je, šta više, zbližilo."

Uprkos svemu, kao što ste rekli, Vi ste izašli još jači. Ove sezone bilo je dosta slatkih pobjeda Željezničara - pobijedili ste i Borac, i Zrinjski, i Sarajevo. Ali čini se da je najposebniji bio preokret protiv Borca. Kako je to izgledalo iz Vašeg ugla - dva puta vadite loptu iz mreže, pa na poluvrijeme u svlačionici, šta se dešava tamo jer onda u drugom poluvremenu izlazi totalno druga ekipa?

"Mislim da je atmosfera Grbavice doprinijela svemu tome, jer kao što ste rekli nije jednostavno ući u svlačionicu, a da gubiš. Malo koja ekipa ima karakter da pokaže i preokrene ekipu Borca, koja je jedna od kvalitetnijih. Imaju jako kvalitetne pojedince, dobru ekipu, ali nije jednostavno. Malo koja ekipa može pokazati karakter i preokrenuti ekipu Borca. Naravno, svaka utakmica, svaki derbi nosi ovdje posebnu težinu. Sve pobjede u derbijima su malo slađe nego druge, ali naš cilj na Grbavici je da svaku utakmicu idemo na pobjedu."

Kada se igrala ta utakmica, i kada ste zabili taj prvi pogodak, je li vi kao igrači vidite neki strah kod protivnika? Generalno, kad dolazi do preokreta, a postigne se taj prvi gol na Grbavici, navijači se probude, jel se primijeti strah I da se pogube protivnici?

"Mislim iskreno da nam publika doprinosi mnogo tome. Vidjeli smo, mislim čak i poslije prvog šuta Cvetanskog na početku drugog poluvremena, da je to krenulo nositi publiku, da smo čuli taj naboj sa tribine."

U fudbalu često čujemo da su golmani "poseban svijet". Kako izgleda Vaš dan na treningu - trenirate li s ekipom ili većinom odvojeno s trenerom Gušom i drugim golmanima?

"Otprilike svaki trening započinje zagrijavanjem sa našim trenerom golmana. Poslije toga se priključujemo ekipi jer mi smo bez ekipe ništa, ekipa je bez nas ništa. Tako da moramo imati dobru konekciju sa ekipom. Pogotovo u današnjem modernom fudbalu - dobru povezanost sa zadnjom linijom. Moramo znati kako igrač pored nas, ispred nas razmišlja, kako bi se mi mogli prilagoditi tome svemu."

Spomenuli ste tu povezanost sa zadnjom linijom, koliko se fudbal, iz Vaše perspektive golmana, promijenio od onda kada ste počeli trenirati do danas kada golmani sve više moraju znati igrati nogom?

"Jeste, to je nešto što nosi današnji, savremeni fudbal. Možemo vidjeti danas da mnoge ekipe, mnogi klubovi traže tog golmana koji skoro pa može igrati tog zadnjeg igrača, libera, koji može ući u sredinu. Ali opet kažem - prije svega toga, naš primarni zadatak je da sačuvamo mrežu, pa sve onda poslije toga. Možemo mi igrati, biti igrač u polju, ali ako ćemo primati golove - džaba nam."

Koliko na Vašu igru utiče promjene u stoperskoj liniji, koliko razgovarate vi golmani i mimo treninga sa igračima iz zadnje linije. Odnosno, kako sve to funkcioniše kada se promijene igrači zadnje linije?

"Definitivno pričamo dosta o nekim stvarima i mimo terena kada se družimo, a i na terenu kada smo na treningu pričamo - šta i kako. Kako oni razmišljaju, na koji način, kako se ponašaju u nekoj situaciji.

Što više utakmica odigraš sa nekim stoperskim parom, bolje ih upoznaješ. Nekako stvoriš automatizme da znaš tačno u momentu gdje se on i kreće, kada mu možeš dodati loptu, kada mu ne možeš dodati loptu. Tako da je malo čudno kada se promijeni stoperski par, ali opet i to - treba jedna, dvije utakmice da se uigraš i opet znaš kako drugi stoper funkcioniše.

Da ne pričamo samo o stoperima - moraš znati i zadnjeg veznog i bekove: kada mu možeš dodati loptu, kada ne možeš, kada će on u nekoj situaciji možda zakasniti, kada ga moraš ispratiti, kada će mu lopta proći.

Kvalitet je da prepoznaš kako sa kojim od igrača se možeš ponašati sa njim, kako možeš funkcionisati u tom paru s nekim igračem. Drugačije je, naravno, kada sa nekim odigraš 100 utakmica, a sa nekim dvije-tri. Naravno, može se desiti da se ti poklopiš s nekim nakon dvije-tri utakmice."

Kada govorimo o treneru - vidljivo je da ste s Gušom stekli poseban, prijateljski odnos?

"S trenerom Gušom se znam dugo vremena i prije nego što sam ušao u prvi tim, radili smo zajedno. Pa je poslije toga došao Kenan Hasagić s kojim sam radio jedan period, pa se opet vratio Gušo. Tako da imamo stvarno dobar odnos, prijateljski odnos i sa trenerom Adnanom i sa Tarikom."

Spomenuli ste sada tu zdravu konkurenciju, i Vi ste nekada bili drugi golman. Kako se u toj poziciji nositi sa tim, da trenirate sa prvim golmanom, pomažete jedan drugome na treningu, a na kraju opet znate da ćete Vi biti na klupi, a da će kolega braniti jer je prvi golman?

"To jeste naša ta pozicija koja je specifična, ali opet moraš biti u svakom momentu spreman da staneš na gol, kako god - da li bio na klupi ili u prvih 11, i to je najvažnije: da imaš zdravu i jaku konkurenciju koja gura tebe da ti budeš još bolji. Ali moram reći da je Tarik (Abdulahović) stvarno kvalitetan golman, jedan veliki profesionalac i čovjek."

Imate li uzore među svjetskim golmanima - one koje rado gledate i od kojih učite detalje?

"Volim gledati stvarno sve golmane kako se ponašaju u nekim momentima, analizirati, gledati, pronalaziti sebe - šta ja radim lošije, šta oni rade bolje od mene, samim tim učiti.

Definitivno golman kojeg trenutno pratim i gledam njegovo ponašanje i njegov stil branjenja je David Raya iz Arsenala. Također Yann Sommer. Tad u vrijeme početaka - Iker Casillas. To su neki golmani koje sam volio pratiti, nisu uzor, ali sam volio gledati kako oni rade."

Imate li neki poseban ritual prije utakmice - nešto što uvijek morate uraditi prije nego što istrčite na teren?

"Nemam baš, nisam sujevjeran da imam nešto što moram uraditi određeno. Jednostavno, psihička priprema kao pred svaku utakmicu - razmišljanje, predviđanje situacija. Šta, kad, kako može da se desi i to je sve."

Protiv koga je najteže braniti, koji napadač u BiH zadaje najviše muka, je li to Nemanja Bilbija?

"Ne znam, možemo reći da jeste. Ima dobar tajming, dobru kretnju u šesnaestercu. Znamo svi koliko je zabio golova i da je ispisao historiju. Definitivno jedan od najtežih igrača za braniti se od njega."

Vlogovi na YouTube kanalu kluba su poprilično praćeni, a među njima i oni s Karamarkom i njegovim govorima. Kako je on postao "taj glas svlačionice" i koliko to pomaže ekipi?

"Pa, znate kako - Karamarko se u tom momentu vidio na tom vlogu, ali nećemo njega izdvajati sada kao jednog od jer mislim da je atmosfera u ekipi stvarno takva da ja ne pamtim da je ikada bila bolja, da je zdrava, da je toliko zdrava. Nije on (Karamarko) jedini koji preuzima tu ulogu, ali je svakako jedan od lidera ove ekipe. Ima taj gard i energiju koji puno znače za ekipu, Boljević isto tako. Žao nam je kapitena Šošića što se povrijedio i sigurno da će nam jako nedostajati, ali vidim da nas je to jako pogodilo, da nam je svima žao što neće više biti s nama neki određeni period.

Uglavnom, svi u svlačionici - ne baš svi, ali ovi iskusniji - imamo nešto nekad da kažemo, da dignemo ekipu, mi koji smo zaduženi za to."

A odakle to da Šukilović lupa po stolovima tokom slavlja - je li on i glavni DJ u svlačionici?

"Šukilović nam je zadužen za dobru atmosferu - on nam je sve."

Ima li neki trenutak s navijačima koji Vam je posebno ostao u sjećanju - možda onaj govor nakon Borca? Činilo se kao da se opraštate, ali i dalje ste tu, nosite dres Željezničara.

"Jeste. Tu sam još uvijek, želim da uživam dok traje, da iskoristim svaki trenutak maksimalno, ali trenutak koji će mi definitivno ostati zauvijek u sjećanju je to da su mi navijači posvetili to sve, da su skandirali moje ime prije svega - nije mala stvar."

Kada se slavila pobjeda u gradskom derbiju, viđena je zanimljiva proslava - tzv. "Vlak". Bili ste među prvima, je li to bila Vaša ideja?

"Bio sam jedan od koji su imali ideju. To je bila neka naša od ranije, nekada je Željo imao to svoje čuveno 'Ide vlak, ide vlak, a u njemu manijak', tako da to je ta asocijacija na to."

Spomenuli ste da je atmosfera u ekipi sjajna. Imate li nekog od saigrača s kim posebno dijelite priče i one van terena?

"Sa svima imam dobar odnos, svi imamo jako dobar odnos, ali opet - nekako najviše vremena provodim, kako na terenu, tako i van njega, sa Tarikom (Abdulahovićem)."

Kada ste van terena, kako se opuštate - šetnja, film, igrice, društvo?

"Pa mislim da najviše vremena volim da provodim sa ljudima koje volim, sa svojim prijateljima, u dobrom društvu, uz laganu, opuštenu priču."

Kako biste u jednoj rečenici opisali šta su za Vas Željezničar i Grbavica?

"Pa mislim da se to jako teško može opisati riječima i ne postoje riječi kojima ja to mogu, ne ispričati, već dočarati nekome šta meni zapravo Željezničar znači u životu i koliko mi je dao. Tako da ću nastojati i nastojim svaku utakmicu da barem u nekoj maloj mjeri vratim koliko sam dobio, koliko sam zapravo povezan sa ovim svim ovdje."

Koji je Vaš najveći san, neostvarena želja? Pretpostavljamo da je to titula sa Željezničarom?

"Titula. Pehar sa Željom. Da svi zajedno proslavimo. Nadam se da će se i to jednog dana ostvariti."

Nakon svega što ste doživjeli u Želji - biste li mogli braniti za neki drugi klub u Bosni i Hercegovini?

"Iskreno, nisam razmišljao uopšte o tome. Nije mi ni palo na pamet, tako da - teško. Ali eto, jako teško, ali da ostavimo neke minimalne šanse - nekad, negdje. Ko zna gdje nas put može odvesti."

Kada smo već kod toga 'gdje nas put može odvesti', za kraj, pitanje svih pitanja: Ide li Vedad Muftić, gdje ide, je li bilo ponuda, šta se tu dešava? Moje mišljenje je da to zanima svakog navijača Željezničara, pa ako nam možete otkriti je li bila zvanična ponuda nekog kluba i kako se to sve odvija?

"Bilo je upita, bilo je interesovanja sa više strana, ali nikada nisam želio da dajem neku pažnju, da puno razmišljam o tome jer bi mi skretalo fokus sa terena. Ja imam ugovor do kraja sezone i vidjet ćemo šta će se dalje desiti.

Ne želim puno da razmišljam o tome kada budem išao, jer iskreno - biće mi i teško s te emotivne strane. Želim da ovo traje što duže može, da pružam dobre partije i skrećem pažnju na sebe, pa ćemo vidjeti za dalje - šta i kako," zaključio je za kraj Vedad Muftić.