Zašto je Urugvaj tako specifičan: Najbolja "mala" reprezentacija Mundijala · Kolumna

A ova dvojica u napadu mnogima su, zbirno, najbolji napadači svijeta, jedan od najboljih reprezentativnih napadačkih tandema, i to ne samo sada, već isto tako godinama - Edinson Kavani i Luis Suarez.

Kada ih spojiš, sastaviš, nema te fudbalske karakteristike koju ne posjeduje urugvajski navalni red. Brzina, visina, prodornost, dribling, njuh, okretnost, namazanost... Mogu riješiti utakmicu individualno, iz ničega, a mogu i iskombinovati uvijek nešto od čega ti stane mozak.

Ima Brazil Neymara i Jesusa, ali nemojmo se šaliti. Treba njima godina i godina. Nijemci imaju Gomeza, Mullera, sada Wernera... Njih prepoznatljivim ipak čine veznjaci.

Kolumbija je opasna s Falcaom i iza njega Jamesom, imali su i Jackson Martineza, Baccu, Tea...

U Španiji napadači svakako nisu ni bitni, oni imaju Isca, Iniestu, prije Xavija, pa su Villa i sada Diego Costa izvan tandema. Portugal je Ronaldo, ponekad se ukaže neko tipa Edera ili Quaresme, dok Argentina ima 15 napadača od kojih jedno 12 po običaju ne bude ni pozvano...

Najnamazaniji, "najnapadačkiji" tandem igrača "onih para" su Suarez i Kavani, dvojac kao da je smješten u osamdesete kada su se igrači nadopunjavali i razumijevali zatvorenih očiju. I kada su bila dovoljna dva majstora za otići daleko.

"Manjeljudniji" od BiH

Urugvaj je manji po broju stanovnika od Bosne i Hercegovine, ali je jedna od osam zemalja čija je reprezentacija osvajala Svjetsko prvenstvo. Pa makar to bilo na samim počecima Mundijala (Urugvaj je prvi šampion i to kao domaćin, nedogo nakon toga šokirali su Brazil na Marakani u jednom od najvećih iznenađenja svih vremena za svoj drugi naslov), danas su vjerovatno najbolja "mala" reprezentacija na svijetu. Južnoamerička Italija.

Od svih Latinoamerikanaca, osim njima svojstvene srčanosti i lepršavosti, uvijek su se isticali taktičkom čvrstoćom. Nije im problem igrati ružno što u prevodu obično znači organizovano, disciplinovano, a kad zagusti spremni su na svaku vrstu "poganluka" kojeg najbolje simbolizuje potez Luisa Sureza iz četvrtfinala 2010. Sve je tada išlo na vodu Gani koja je trebala biti prvi afrički polufinalista, ali avaj.

Ukazao ze "Zubo" i rukama poput Dine Zoffa spasio siguran pogodak. Suarez, jedan od rijetkih igrača kojem takva reakcija može pasti napamet je zaradio isključenje, Gana je imala penal, a kada ga je promašila i kada se krenulo u finalno izvođenje jedanaesteraca više nije bilo dileme ko će u polufinale. Imali su Urugvajci momentum, što bi se reklo, i iskoristili su svoju psihološku prednost u tim momentima.

Nije današnji Urugvaj prepoznatljiv samo po El Matadoru Cavaniju i suludom Suarezu. Njihov selektor je možda uz Pekermana, najdugovječniji, najzanimljiviji. Oscar Tabarez je njihov fudbalski Tito koji ove godine peti put vodi reprezentaciju na Mundijalima. I sa štakom, otežanog kretanja, njegov autoritet je neupitan.

I među igračima ima onih o kojima bi se mogao napisati film. Recimo, Cristian Rodriguez s topom u nozi. Zovu ga "Cebolla" ili u prijevodu "Luk", (Dalmatinci bi rekli "lud ka' kapula"), a nadimak je preuzeo od oca. Na početku karijere, 2004. je zbog sukoba njegovog menadžera sa predsjednikom Penarola izbačen iz tima. Godinu poslije otišao je u Evropu. Svjetsko prvenstvo 2010. propustio je jer je udario argentinskog Gabriela Heinzea u posljednjoj utakmici kvalifikacija, pa je suspendovan na četiri utakmice.

"Svi smo ljudska bića, svi pravimo greške, izdigao sam se iznad toga i platio cijenu", kazao je, a onda osvojio 2011. Copa Americu. Prošle je godine upisao svoj 100. nastup za reprezentaciju.

Današnji Urugvaj je reformisan

Godinama je selektor Tabarez tvrdio da Urugvaj nema ekipu koja može igrati evropski fudbal (biti i čvrst i kreativan) i svako ko je upoznat s njihovim stilom zna da su njegove ekipe izgrađene na odličnoj odbrani i da napadaju samo kada je to nužno. Napadači su obično bili više borbeni nego kreativni. Igrao se vertikalni fudbal s jednim ciljem - kazniti protivnika kada se opusti ili napravi grešku.

Tim je međutim trabalo obnoviti, posebno u veznom redu. I ova promjena uslijedila je mnogo brže nego što se to očekivalo.

Kada su stručnjaci opisivali Urugvaj zaključili su da osim najpotentnijeg napada na Svjetskom prvenstvu imaju i odličnu sredinu terena sa mladim Rodrigom Bentancurom (Juventus) te Matiasom Vecinom (Inter) i Federicom Valverdeom (igrač Real Madrida na posudbi u Deportivu).

S novim igračima stigao je novi stil. Tabarez je morao promijeniti njihov pristup. Na kraju, s ovim dinamičnim i talentiranim igračima, transformacija urugvajskog "gameplana" bila je neizbježna.

Tabarez je u posljednjim kvalifikacijskim utakmicama i kasnijim prijateljskim koristio ovaj pristup, a isti je primijenio u tri utakmice grupne faze koje su Urugvajci dobili rutinski. Zabili su Maroku italijanski, u zadnjoj minuti, no protiv Rusije su pokazali sve prethodno spomenuto.

Reprezentacija koja je ubilježila maksimalnih devet bodova će u osmini finala tako na megdan nekadašnjem kolonijalizatoru Portugalu, selekciji koja je pored Italije najsličnija Urugvaju. Barem su takvim pristupom osvojili Euro 2016. Čvrsto, organizovano i samo daj Ronaldu, a ako on ne napravi ništa, imaju penali, pa ćemo vidjeti. Ne bukvalno, ali skoro.

Urugvaj je za vrijeme najsiromašnijeg predsjednika Josea Mujice bio fudbalski jako uspješan, vidjet ćemo mogu li šta sada kada je podpredsjednica Mujicina supruga, ali kakvi god budu i kako god završe - zaslužuju svaki respekt, generalno. 

P. S. Posebno u subotu treba obratiti pažnju na Nahitana Nandeza. Ovo desno krilo je sa 21 godinom postao kapiten Penarola, a sa 22 je već zvijezda Boca Juniorsa. Voli čovjek da bude vođa, da diriguje, posebno kada je pod pritiskom. To ga još više motiviše.