Košarka se ne igra zbog sudija i slobodnih bacanja · Riječ, dvije...

Košarka je sport koji je kroz decenije osvajao navijače zbog svoje brzine, neizvjesnosti i emocije. Dovoljno je nekoliko sekundi da se utakmica potpuno preokrene, a upravo je ta nepredvidivost ono što ovu igru čini posebnom. Ipak, sve češće se nakon utakmica ne govori o potezima igrača, nego o odlukama sudija.

Nekada je važilo pravilo da su najbolji arbitri oni koje gotovo niko ne primijeti tokom utakmice. Njihov posao bio je da utakmicu drže pod kontrolom i omoguće igračima da odlučuju o pobjedniku. Danas se stiče utisak da su sudije često glavna tema i prije nego što posljednji zvuk sirene označi kraj susreta.

Posebno zabrinjava činjenica da se o suđenju govori na svim nivoima košarke. Od NBA lige, preko Eurolige, pa do nacionalnih prvenstava širom Evrope, gotovo da nema ozbiljnog takmičenja bez velikih kontroverzi. Razlika je samo u tome koliko će pojedina situacija dobiti medijskog prostora.

NBA liga, koja bi trebala predstavljati vrhunac svjetske košarke, tokom ovogodišnjeg play-offa bila je pod konstantnim kritikama. U centru pažnje često se nalazio Oklahoma City Thunder, ekipa koja je ostvarila sjajne rezultate, ali čiji je stil igre izazvao brojne rasprave. Posebno se govorilo o načinu na koji pojedini igrači dolaze do slobodnih bacanja.

Shai Gilgeous-Alexander već godinama slovi za jednog od najboljih bekova lige. Njegova sposobnost da iznuđuje prekršaje nesumnjivo je dio njegovog kvaliteta, ali je upravo zbog toga često bio predmet kritika. Mnogi navijači i analitičari smatrali su da sudije previše često sviraju kontakt u njegovu korist.

Nakon utakmica protiv Lakersa i San Antonio Spursa brojni američki mediji otvorili su raspravu o kriteriju suđenja. Pojedini treneri i bivši igrači javno su govorili da Oklahoma dobija određeni nivo zaštite koji druge ekipe nemaju. Bez obzira na to da li je takva percepcija tačna ili ne, sama činjenica da postoji dovoljno govori o problemu.

Naravno, Oklahoma nije jedina ekipa koja se našla u centru ovakvih rasprava. NBA godinama pokušava pronaći ravnotežu između zaštite igrača i očuvanja fizičke igre. Međutim, čini se da liga još uvijek nije pronašla odgovor koji će zadovoljiti većinu ljubitelja košarke.

Dok se u Americi raspravlja o zaštiti zvijezda, Evropa ima svoje probleme. Euroliga, koja posljednjih godina bilježi ogroman rast popularnosti, sve češće se suočava s kritikama na račun arbitara. Posebno je burno bilo tokom završnice ovogodišnje sezone.

Final Four u Atini trebao je biti praznik evropske košarke. Umjesto toga, nakon finalne utakmice između Olympiacosa i Real Madrida, glavna tema postale su sudijske odluke. Brojni navijači i stručnjaci smatrali su da su pojedini momenti direktno uticali na konačan ishod utakmice.

Real Madrid nije skrivao nezadovoljstvo nakon finala. U španskim medijima danima su analizirane situacije iz završnice susreta, dok su bivši arbitri pokušavali objasniti sporne odluke. Čak su i pojedini neutralni analitičari tvrdili da je bilo previše grešaka za utakmicu takvog značaja.

Najveći problem nije jedna pogrešna odluka. Sudije će uvijek griješiti jer su i one ljudi. Problem nastaje kada se nakon najvećih utakmica više priča o arbitrima nego o igračima koji su mjesecima radili da bi stigli do tih trenutaka.

Upravo zato mnogi smatraju da se evropska košarka nalazi na opasnoj prekretnici. Umjesto da glavni junaci budu igrači, treneri i navijači, sve češće se pažnja preusmjerava na ljude koji bi trebali biti u drugom planu. To nije dobro ni za sport ni za publiku.

Sličan trend mogli smo vidjeti i u Bosni i Hercegovini. Finale državnog prvenstva između Bosne i Igokee trebalo je biti reklama za domaću košarku. Prepuna Zetra, sjajna atmosfera i veliki ulog bili su idealan recept za spektakl.

Nažalost, dio priče ponovo su postale sudije. Tokom druge četvrtine nekoliko odluka izazvalo je veliko nezadovoljstvo domaćih navijača. U jednom trenutku cijela dvorana počela je skandirati "lopovi, lopovi", što dovoljno govori o raspoloženju na tribinama.

Naravno, bilo bi nepošteno tvrditi da su samo Bosna ili njeni navijači imali razloga za nezadovoljstvo. Igokea je tokom ove sezone također imala nekoliko utakmica u ABA ligi nakon kojih su se iz kluba žalili na sudijske odluke. To pokazuje da problem nije vezan za jedan klub.

Zbog toga se ne može govoriti o zavjeri ili favorizovanju jedne strane. Mnogo više se može govoriti o neujednačenom kriteriju koji frustrira sve aktere. Kada se na iste situacije reaguje različito od utakmice do utakmice, nezadovoljstvo postaje neizbježno.

Posebno zabrinjava podatak iz finala Bosne i Igokee. Tokom utakmice izvedena su čak 84 slobodna bacanja. Takva brojka djeluje nestvarno čak i za utakmice koje odlaze u produžetke, a kamoli za regularnih 40 minuta košarke.

Veliki broj slobodnih bacanja direktno utiče na ritam igre. Umjesto kontinuirane akcije, navijači dobijaju stalne prekide, čekanja i rasprave. Košarka tada gubi ono što je čini posebnom, brzinu i spontanost.

Navijači ne kupuju ulaznice kako bi gledali sudije. Oni dolaze zbog igrača, njihovih poteza, emocija i takmičarskog duha. Kada arbitri postanu centralna tema večeri, onda je jasno da nešto nije u redu.

Možda najveći problem današnje košarke nije broj pogrešnih odluka, nego osjećaj da kriterij više nije jasan nikome. Igrači ne znaju šta je dozvoljeno, treneri ne znaju šta mogu očekivati, a navijači sve teže razumiju logiku pojedinih odluka. Upravo zato sve više ljudi širom svijeta postavlja isto pitanje, da li su sudije zaboravile da se košarka ipak ne igra zbog njih, nego zbog igre same.