Napustio je ovaj svijet Sabit Hadžić. Nekoliko dana će ga se oplakivati, oni koji su ga poznavali sjećat će se njegove veličine, objavljivati davno zaboravljene slike iz Grenobla, sa slavlja nakon utakmica reprezentacije, iz Splita, Litvanije...
Utrka će trajati ko će ljepše šta o Sabitu napisati, mi ćemo pak umjesto hommaga čovjeku koji je zaslužio mnogo bolji tretman nego ga je imao zadnjih godina prenijeti emotivno sjećanje tadašnjeg dječaka, a sada ozbiljnog čovjeka na vrijeme koje je između ostaloga simbolizirao Sabit Hadžić. Vrijeme puno ljepše od sadašnjeg.
Dječak/čovjek se zove Mirza Kršo, a fb status prenosimo u cjelosti.
"Sabit Hadžić. Klinci nikad neće znati šta je (nama) bio Sabe. Dvije uspomene, od svih koje nam je dao, mi sada igraju pred očima. Skenderija, Hrvatska, Marković, Firić, Alihodzić, Hadžić (za mene i Topalbećirević i "kakvu ruku ima taj čovjek!!!", jer tata mi nije dao da idem na utakmicu). Teško bi bilo ikome danas objasniti šta se tada desilo, i sam se sa nevjericom i nekom teško objašnjivom nadom vraćam u to vrijeme. Najmanje mislim na sport. Jeste, ona igra i ona pobjeda su bile čudo, ali mi smo tada vjerovali u njih, čuda su nam bila svakodnevnica, osim njih malo šta smo drugo i imali. Ali onaj osjećaj, makar je možda samo dječačka zabluda u pitanju, ne mogu nikada zaboraviti. Vjerovali smo u sve to, i u najbližu prošlost i u sadašnjost i u budućnost, u roditelje, u komšije, u profesore, u red vožnje i u čekanje svoga reda... Vjerovali smo u Bosnu i odjednom nam je Sabit pokazao da je to naprostija stvar.
Slika druga. U takvoj Bosni se to moglo desiti, iskoračim iz svlačionice u Skenderiji i zakoračim negdje između sna i jave, pravo pred Sabita Hadžića (tada smo fizicko radili u Skenderiji dok nam se gradila dvorana u PBG). Nikada ga poslije nisam vidio uživo, ali bez ikakve patetike ili pretjerivanja meni se tad učinio kao div, dotjeran u tamnom odijelu i kravati, cipele još sijaju pred mojim očima, Phil Jackson i Jordan i Pippen i Kukoč i... I ništa, koja smo škola, koji razred, za koga navijamo...
Tu noć je Bosna igrala za, čini mi se, prvu titulu poslije rata. Pitao me hoće li doći raja na tekmu i, koliko se mogu sjetiti, obećao sam da će "svi doći". Sabe je opet bio šampion sa Bosnom, a mi smo još barem jednu godinu, na ama baš svakom odmoru, sa zgužvanom dvolisnicom gađali korpe u učionicama uz neartikulisani poklik "Halimić" (uz obavezni dodatak, "sa poludistance" - šta god to bilo).
Jedan drugi čiko koji je uljepšao moje djetinjstvo je, gledajući dok mu ruše omiljenu kafanu (Iskru kod Sarajke) napisao "Iskra se ruši, Iskra se ruši, u mojoj duši"...
Bože dragi, kako je lijepa bila Sabitova Bosna."
Promo
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora/ica, a ne nužno i stavove portala SportSport.ba te portal ne može i neće odgovarati za sadržaj tih kometara. Komentari koji sadrže vrijeđanja, psovanja i vulgaran riječnik mogu biti uklonjeni bez najave i objašnjenja, ali to ne obavezuje SportSport.ba da obriše sve komentare koji krše pravila. Čitanjem prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim uvjerenjima.
