Vrijeme je za Lillarda!

Novinar David Halberstam je tamo negdje kada sam se rodio (1979 godina), počeo da piše antologijsku knjigu o košarci. "Breaks of the game" je izašla 1981. godine i postala jedna od najčitanijih knjiga o sportu uopšte. Halberstam je dobio priliku da jednu čitavu sezonu provede sa NBA timom, u ovom slučaju sa Portland Trail Blazersima i piše o usponima i padovima jedne ekipe tokom sezone, odnosima unutar tima, željama i nadanjima igrača, trenera i svih ostalih koji su bitni za funkcionisanje ekipe.

Vrijeme je za Lillarda!
Vođa Portlanda igra možda i najbolju sezonu u svojoj karijeri, a Trail Blazersi su mimo svih očekivanja trenutno treći u zapadnoj konferenciji.

Knjiga je naprosto fantastična. Čitao sam je prije dvije godine i nevjerovatno koliko se i danas drži i koliko stvari koje su u timskom sportu bile bitne tada, znače i danas. Bolji ugovor, više minuta, više šuteva za igrače. Bolji protok lopte, nesebičnost, žrtvovanje pojedinca za dobrobit tima i ostale stvari o kojima računa vode treneri. Dobiti puni pristup NBA timu kao novinar tokom čitave sezone ili bilo kojoj ekipi u vrhunskom sportu je danas gotovo nemoguća misija, zamislite kako je bilo tada. Portland je predvođen maestralnim Billom Waltonom 1977. godine osvojio svoju prvu i do sada jedinu NBA titulu. Walton je bio čudesan igrač. Centar. Hipik. Altruista. Igrao je najnesebičniju moguću košarku. Imao fantastičan pregled igre, izuzetan skakač i bloker. Više se radovao zbog koša saigrača nego zbog svojih poena. Ultimativni timski igrač i to se prenosilo na ostatak ekipe. Blazersi su disali kao jedan, ginuli u odbrani, šutirao je onaj ko je bio u najboljoj poziciji, svi su trčali kontre svjesni da će čika Bill da baci asistenciju (Bill Walton od trećeg srednje do negdje sredine svoje četvrte godine na koledžu nije izgubio nijednu utakmicu!? Danas ga svi znaju kao ludog komentatora, a sin Luke mu je postao omiljena meta šarlatana po imenu Lavar Ball.) Ukratko, Blazersi su bili definicija tima i timske košarke i zbog toga su postali NBA šampioni.

Godinu kasnije Portland je izgledao još bolje. Nakon odigranih 60 utakmica imali su 50 pobjeda. Onda je Bill Walton slomio stopalo. Onda je sve otišlo bestraga. Halberstamova knjiga je opisala upravo period kada je Walton doživio razočarenje u Portland i njihov ljekarski tim. Po mišljenju Waltona, njegov povratak na teren je bio isforsiran, nakon čega se opet povrijedio i odnosi na relaciji igrač - klub više nikada nisu bili isti. Povjerenje je narušeno do kraja, odnosno do te mjere da je Bill bojkotovao povratak na teren sve dok mu nije istekao ugovor i zatim otišao u San Diego Clipperse (nije baš bio neki izbor jer su i tada bili očajna ekipa). Portland i njegovi ljekari su se batrgali i pričali kako je sve bilo odrađeno vrlo profesionalno ali pomoći nije bilo.

Neko prokletstvo Blazersa traje još od kraja 70-tih pa evo do današnjih dana. Kažu od odlaska Billa Waltona. U Portlandu je košarka sve. Jedini profi sport. Ekipa koja ima dušu. Navijači koji do koske vole svoj tim. Koji do sitnih detalja prate svakog igrača. Možda i najljepši dresovi u čitavoj NBA, najbogatiji gazda u ligi i opet džaba. Portland ostaje ekipa koja je umjesto Michaela Jordana draftovala Sama Bowieja, koja je umjesto Kevina Duranta draftovala Grega Odena. Koja je predvođena Sccotijem Pippenom prokockala 15 razlike u sedmoj utakmici finala zapada protiv Shaqa i Kobea. Koja je dovela, pa pustila Dražena Petrovića i nije mu dala priliku. Kojoj su i igrače koji se pokažu kao zvijezde na terenu uništile povrede (vidi pod Roy, Brandon). Koja je jedno vrijeme imala najskuplji tim u ligi ali je ta ekipa bila poznatija po učinku van terena(Sheed Wallace, Bonzi Wells, Shawn Kemp na kokainu, Zach Randolph, Ruben Patterson, Damon Stoudamire. Itekako je dokumentovano njihovo ludilo.)

Čak i kada bi uspjeli da oforme tim, a to se dešavalo, nisu bili u stanju da ga zadrže ili nadograde. Portland je znao i da pogodi na draftu. Itekako. Tako su došil i do junaka ove priče.

Damian Lillard je sporednim putem došao u NBA. Nije bio faca u srednjoj školi. Toliko nije bio faca da mu je jedan od trenera napisao procente igrača koji završe na dobrim koledžima i procente onih koji završe u NBA. Statistika je naravno mizerna. Kada takvo nešto čujete dok imate 14 godina logično je da vam se sruši snješko bjelić. Lillard je bio faca na koledžu. Ali kom koledžu? Weber State (čita se Viber Stejt). Najbolji saigrač mu je bio Scott Bamforth kojeg znaju oni koji prate špansku ligu. Lillard je žario i palio po saveznoj državi Utah, ali na "Viber Stejtu" su i računovođe znale da imaju 20 po utakmici. Nije baš da trpaš po Dukeu. Odradio je četiri godine, uzeo diplomu, jer je morao da ostane četiri godine. To vrhunski talenti već duže vrijeme ne rade. Ali njegov put je bio pomalo staromodan. Birao ga je Portland, svih 188cm, i to kao šestog na draftu. Damian je odrastao u Oaklandu. Tamo odakle su Warriorsi. Tamo odakle je čitav niz NBA i NFL igrača. Oakland je dao Briana Shawa, Garya Paytona, Jasona Kidda, Paula Piercea, JR Ridera. Poduga je lista. Imate dojam da je svaki drugi stanovnik dobar u basketu i nije daleko od istine.

Ulica jeste oblikovala Lillarda, ali Lillard je oduvijek jednostavno znao da se ponaša. Bez nekih bombastičnih izjava. Bez onog nekoga otužnog nastupa: "Ja sam došao iz geta i ja sam prošao ulicu". Damian je i po dolasku u Portland šutio i upijao situaciju. Vođa Blazersa je bio LaMarcus Aldridge. Uz Batuma i Wesa Mathewsa to je trebao da bude kvartet za bolje dane Portlanda. Mada čini se da niko ni u Blazersima nije bio spreman za to da će Lillard biti odličan od samog početka. Kakvo privikavanje, kakve adaptacije. Lillard se nije nametao ali od bukvalno prve tekme postalo je jasno da će "ovaj mali biti ozbiljan igrač". Damian se nije plašio greške, stoički je podnosio i uspone i padove jedne debitantske sezone, nije mijenjao izraz lica, nije urlao, od starta je bilo evidentno to ledeno samopouzdanje i jednostavno je isporučivao svaku noć. A kada ga krene šut protivnici su uglavnom tražili zaklon. Blazersi su nakon dugo vremena dobili pravog plejmejkera i što je najvažnije izdržljivog igrača (u prve tri sezone nije propustio nijednu utakmicu).

U međuvremenu, kako to ide sa Portlandom, došlo je do raspada tima. Trener Terry Stotts, oko kojeg je bilo puuuno skepse kada je preuzeo Portland, je napravio izuzetan napredak, što se kod trenera posebno u njegovim godinama ne dešava često. Stotts je bio loš kao prvi trener Atlante, jednako loš i kao trener Bucksa, pa opet loš u prvoj godini sa Blazersima da bi zatim postao vrlo dobar u svom poslu. Možda je prejaka riječ "postao", ali Stotts nije bio tvrdoglav, naučio je iz svojih grešaka i na reputaciju dobrog trenera za napad postao ukupno gledano dobar trener.

Odjednom Portland je ostao bez materijala na terenu. Četiri od pet startera predvođenih Lamarcusom je napustilo tim. Djelovalo je da će Blazersi morati da budu namjerno loši kako bi ponovo bili dobri, ali to se nije desilo.

Otvorio se prostor za još jedan odličan draft izbor - CJ MCcollum. Stariji brat Errick već godinama sipa i ne dodaje nikome po Evropi i Kini i on je donio prve pare u kuću, a mlađi MCcollum je pažnju na sebi skrenuo tako što je zartpao Duke tokom martovskog ludila i sa 30 poena predvodio svoj Lehigh do prvorazrednog iznenađenja. Portland je tako nakon više od 20 godina ponovo dobio verziju Clydea Drexlera i Terrya Portera na bekovskim pozicijama. Dva igrača koji su odradili po četiri godine na koledžu, koji nisu bili neki top izbori, a koji su ispali bolji nego što je vjerovatno iko očekivao. Dva igrača koji garantuju po 20 poena svako veče. Portland nije morao da sve ruši iz temelja, prestrojili su se u hodu i nastavili da budu konkuretni na nikada jačem Zapadu. Posljednja kockica je bio prošlosezonski trejd kojim je Jusuf Nurkić stigao u Blazerse. Dobar u pick and roll igri, neko ko dobro trči, kontroliše defanzivni skok i ko pravi odlične blokove.

Damian Lillard se tek nedavno otvorio o činjenici da mu Lamarcus Aldridge nije puno pomogao kada je tek došao u Portland. Lillard je želio nekoga ko će mu biti mentor, ko će mu dati dodatno povjerenje, sa kim će ići na večere i upijati znanje. Lamarcus to nije želio da bude. Druženje ga nije zanimalo. On je odrađivao posao i išao kući. Ne zato što nije volio Lillarda, nego zato što je jednostavno takav. Kada je dobio uzde tima, Lillard istu grešku nije želio da napravi. Zbog toga je Juka Nurkić, po dolasku u Portland, išao na večere sa Lillardom, zbog toga je Nurkić provodio vrijeme kući kod Lillarda. Damian je znao koliko bi njemu značila takava pažnja od najboljeg igrača. Nije želio da se saigrači osjećaju zapostavljeno. Zbog toga je i Evan Turner po dolasku u Portland od najboljeg strijelaca tima dobio drugarsku molbu da ne dolazi na treninge sa minđušama ili bilo kojim nakitom: "Mi to ovdje tako ne radimo", ali i odmah postao dio ekipe koja se druži, šali međusobno i ide na zajedničke večere gotovo stalno. Zbog toga su Lillardu odlični drugovi sada već bivši saigrači Tim Frazier i Tim Quarterman koji su uglavnom držali kraj klupe. Čovjek jednostavno vodi računa o čitavoj ekipi.

Domaće utakmice Portlanda kasno počinju po standardima amerikanaca. Zamislite kako je nama kada meč kreće u legendarnih 04:30h ujutro dok pokušavate kroz krvave oči i bolne kapke da razlučite šta se uopšte emituje na TV-u.

Zadnja dva mjeseca Lillard igra u nekom posebnom transu. Portland je u ovom trenutku na opšti šok treća ekipa na Zapadu, a recimo San Antonio je ispod crte, deveto mjesto. Damian Lillard je već dva mjeseca na preko 30 poena po utakmici. I nije samo broj poena i procenti šuta nego i način na koji to radi. Čaršafi teksta su ispisani o Hardenovom šutu sa korakom unazad ali vlasnik najboljeg takvog šuta u ligi je Damian Lillard, niko drugi nije ni blizu. Kada je u elementu, a to je otprilike svaku noć u posljednje vrijeme, Lillard doslovno razmontira direktnog čuvara ili ko već izađe na preuzimanje. Trojke u serijama sa deset metara, lucidni driblinzi, svako malo neko brutalno zakucavanje kada se i protivnički navijači uhvate za glavu. Na sve to ne promašuje slobodna bacanja. 27 poena, šest asistencija, pet skokova, tri pogođene trojke po meču, 91% realizacije slobodnih bacanja. Statistika za poštovanje.

Lillard već duže vrijeme među ljubiteljima košarke uživa reputaciju igrača koji kada je u seriji, ostavljaš sve što radiš i odmah prebacuješ da vidiš šta se dešava. Kažem nije samo 40 ili 50 poena nego način na koji to radi. Odbrana ne postoji a do sada je u direktnim duelima uništio sve najbolje bekove lige. Na sve to Lillard ima tu neku čudnu mirnoću kada se utakmica rješava. Postoje vrhunski igrači koji se jednostavno sakriju kada je gusto. Lillard je jedan od onih kojem igra raste što je naizvjesnija završnica. Za nepunih šest godina u ligi već je naredao čitavu gomilu pogodaka za pobjedu uz obavezno pokazivanje na ruku i imaginarni sat.

Portland je daleko od neke sile, barem na prvi pogled. Izuzev LIllarda, MCcalluma i Nurkića, nema tu igrača sa velikim potencijalom. Evan Turner nikada nije postao ono što se očekivalo. Isto se može reći i za Shabazza Napiera. Za Pata Connaughtona niko nije vjerovao da će biti NBA igrač. Aminu, Harkless, Davis, Collins, Layman, Swanigan. Svima nešto fali. Ali ova družina je među deset najboljih odbrana u ligi i trenutno su u seriji od deset uzastopnih pobjeda sa dobrim šansama da u plejof krenu sa treće pozicije. Jeste da imaju najgore moguće termine domaćih utakmica, ali Portland se u posljednje vrijeme isplati pogledati. Lillard nije normalan, ovo je njegovo vrijeme....

Ostavite komentar

Ostalo još 1500 karaktera

Komentari (3)

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora/ica, a ne nužno i stavove portala SportSport.ba te portal ne može i neće odgovarati za sadržaj tih kometara. Komentari koji sadrže vrijeđanja, psovanja i vulgaran riječnik mogu biti uklonjeni bez najave i objašnjenja, ali to ne obavezuje SportSport.ba da obriše sve komentare koji krše pravila. Čitanjem prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim uvjerenjima.

Da bi više ovakih kolumna od novinarskog doktora košarke gdina.Avdića.
Samo naprijed.

Vinsanity

Dame Dolla, Dame time ide Portland u play-off sa Jukom da pomrsi račune favoritima...

Davidoff

Milina citati. Doktorski napisano, informacije ko Marjan za fudbal.

komedija