Ima nešto u tom Međugorju, ima nešto u tim ljudima

O hercegovačkom sportskom fenomenu i srdačnosti

"Evo okolo je mnogo većih mjesta, Ljubuški, Čitluk, Široki, ali nemaju to nešto što ima Međugorje. Ja ne znam šta je, ali nešto ima ovdje...", opisuje sportski fenomen Međugorja Ivica Dodig, veteran NK Međugorje i sportski zaljubljenik čovjek kojeg poznaje svako ko iole drži do sportskog dostojanstva u Hercegovini. 

Ima nešto u tom Međugorju, ima nešto u tim ljudima
Veterani Međugorja znaju se zabaviti, i na terenu ali i van njega

Nogometna je enciklopedija Ivica. Pohodio je deset evropskih i svjetskih prvenstava, prvo mu je bilo ono u Italiji 1990. U Firenci je gledao kako Ivković skida penal Maradoni.

"Ona ekipa igrala bi sigurno u finalu, da nije bilo tih nesretnih penala. S igračem manje odigrati onako protiv Argentine... Švabo je bio to ustrojio perfektno...", priča Ivica i nastavlja:

"Najljepše je bilo u Brazilu. Spojili smo utakmicu otvaranja između Hrvatske i Brazila sa utakmicom BiH - Argentina. Marakana je čudo, imali smo karte iza gola i pitali se šta li ćemo uspjeti vidjeti, kad ono vidiš sve kao na dlanu. Tako je projektovan stadion da iz svakog kuta vidiš svaki dio terena..."

Osebujnog je karaktera Ivica, dnevno recimo prehoda u prosjeku 15 kilometara. Svaki dan.

"Što ne trčite, kako ne dosadi samo hodati?"

"Šta ima dosadit' kad ja u hodanju uživam", priča lakonski. Stane povremeno pogleda šta rade ekipe koje se pripremaju u Sport Centru u Međugorju i nastavi dalje.

Januar, barem druga njegova polovina, ona ljepša, od međugorskog Sportskog centra načini istinsku košnicu.

Najčešće ovdje dolaze timovi iz BiH, zapravo Bosne, a evo ove godine tu će se pripremati i Sutjeska iz Nikšića, te Budućnost iz Podgorice. U kafiću kojeg neko voli nazvati i staklenikom, u sklopu Centra, uvijek je živo, raspreda se nadugo i naširoko, razmjenjuju ideje i stanovišta.

Svakodnevnicu ispunjenu nogometom tada tradicionalno začinjavaju i rukometna, jal evropska, jal svjetska prvenstva, kao i neizostavni Australian Open. I šta god okrenete na televiziji neko ima veze s Međugorjem. U jednom trenutku gledala se i košarka, dvjestotinjak razlike Cedevita vodila protiv Zvezde. Tada se niz nastavi. Sjeti se neko da ima i Andrija Stipanović...

Ih, pa i on ti je odozdo!

To odozdo nalazi se ni pola kilometra niže u smjeru prema centru grada, šta god taj centar predstavljao.

Ovako: prvo ide kuća Marina Čilića, pa ti je kuća Marina Šege, pa Ivana Dodiga i onda Andrije Stipanovića. Ni u sto metara četiri vrhunska sportaša. A onda dole malo niže je kuća odakle je ovaj Zubac iz Lakersa. Nije mnogo igrao, nisu ga uvodili, ali kako je zaigrao tako se i raspucao. Eno neku noć je imao 24 poena i 16 skokova.

Ima nešto stvarno u tom Međugorju, nije bezveze priča. Jedino malo kaskaju s poznatim nogometašima. Nemaju nekog poput Nikice Jelavića s kojim može da se diči obližnja Gabela.

"Kako nema, njega smo ti zaboravili, u tih sto metara ti je i Vladimir Vasilj, treći golman Hrvatske sa Svjetskog prvenstva u Francuskoj 1998. Kakav Jelavić, čovjek osvojio broncu pa ti pričaj...", dosjeti se neko od gostoljubivih domaćina.

Nogometni veterani su isto ekipa za snimiti o njima film, poseban specijalitet. Nema gdje nisu išli i s kim nisu igrali.

"Obišli smo tri kontinenta, bili u Australiji, Americi, igrali širom Evrope. Od 1996. igramo termin ovdje, kada je hladno u balonu, kada se može, onda na otvorenom. Termini su utorkom i petkom i još nikada se nije desilo da termin nije odigran", priča Ivica prisjeća se urnebesne dogodovštine iz Australije:

"Znaš kakvi su golmani, imali smo ovdje jedan termin i ovaj naš nije ni prao kopačke, čistio, i takve ih ubacio u torbu. I kad smo sletili u Sidnej, skolila nas policija, to oni psi što njuše. Skupili se oko nas kao da smo teroristi, nemaš pojma šta je. Uzeli da nas rove, kad šta je pas - nanjušio travu na golmanovim kopačkama. To je bio cirkus, mi se smijali, oni se smijali... Na kraju dobro je ispalo. U Australiji smo igrali u tri grada, Sidneju, Melburnu i Kanberi. Nastupali je starija postava igrača, pošto ovima mlađima supruge nisu dale da idu", u šali priča Ivica.

Na terminu, noć prije nego što će svoju bazu napustiti fudbaleri Željezničara i Tuzla Cityja, reporteri SportSport.ba mogli su se uvjeriti da veterani itekako imaju nogometnog znanja i nisu nimalo nespremni. Igrali su Niko Dodig, čovjek koji je u Međugorju stvorio Sportski Centar zatim naš domaćin Jozo Vasilj, pa potom sin nekadašnjeg Željinog nogometaša Josipa Čilića... Ivica je posmatrao jer ga je boljelo grlo.

"Za 23 godine koliko igramo rijetko sam propuštao termine, jedino kad bi negdje otputovao. I ovako kad sve zbrojim, odigrao sam 2.900 utakmica, a golova... Golova sam zabio jedno 9.000", u šali govori Ivica.

Predrag Jurić - istinska legenda

"Ovo što ja sada sjedim sa vama to vrijedi jednu 'ljubičastu', ali pošto ste mi vi dragi, to je besplatno", priča, legendarni Predrag Jurić, neizostavni gost kafića i legendarni fudbaler slavne treće Veležove generacije.

Predrag je čovjek iz raje, pa i kada ga zovu na neke događaje ozbiljnijeg karaktera, proslave, večere, on će radije sjediti s rajom, u opuštenijoj atmosferi zbijati šale.

Juka ili Peda, nevjerovatno je duhovit i omiljen. I kada ga 'peglaju' da se prisjeća kome je sve na kakav način zabijao golove, dogodovštine sa Bajevićem, Tuceom... uvijek ima nešto urnebesno.

Kada smo mu pokazalio neke davne isječke iz novina, izvještaje gdje su ga častili devetkama nakon što bi lomio Zvezdu, OFK Beograd, Dinamo... prisjetio se momenta koji možda najbolje opisuje njegovu generalnu lucidnost.

"Nigdje to nema, volio bih da postoji snimak da se prisjetim. Ne znam s kim smo igrali i lažnjakom izbacim čuvara, a onda potom predriblam i golmana i kako imam dosta vremena, nigdje nikog oko mene, sagnem se i glavom sa zemlje zabijem gol. Sudija mi prišao poslije gola i dao žuti karton."

Zabio je Jurić poslije nekada i Realu iz Madrida dva komada u dresu Burgosa, još nekoliko puta pogađao okvir gola, pa za Jugoslaviju na Wembleyu, kada je prema pričama sam sebe uveo... I malo ko ko bi se mogao pohvaliti takvim činjenicama bi se ponašao tako kao Jurić, nepretenciozan, srdačan, druželjubiv, duhovit...

U Međugorje navrati i čovjek koji je s Brotnjom 2000. bio prvak BiH - Davor Juričić Šojka. Igrao je s Jurićem, bio cimer Vahidu Halilhodžiću... priča kako je jednom zamalo koštao Duška Bajevića titule u Grčkoj.

"Jedne sezone AEK-u je dva kola prije kraja trebalo da dobije jednu utakmicu i da postane prvak. Zadnju su igrali protiv Olympiakosa, a predzadnju protiv nas. I dobijemo ih tada 2:1, a ja postignem dva gola. Kasnije se vraćamo u istom avionu Bajević i ja, kad na aerodromu skupilo se navijača napali me. Gdje ćeš Bajeviću dati dva gola, jesi li normalan..."

I sve tako, iz dana u dana nove dogodovštine. Vole ljudi kada im dođe neko iz Sarajeva. Prema nekim izvještajima prije nego se pojavila Gospa u Međugorju, Međugoraca  je živjelo više u Sarajevu, nego u Međugorju. Danas u ovom gradu ima više apartmana nego gledalaca na svim utakmicama domaćeg nogometnog šampionata u jednom kolu. I zato su valjda svi ljubazni, gostoljubivi, osebujni... I oni koji dođu "sa strane" da rade u Međugorje poput konobara Ljubušaka Ivana, koji navija za Želju, kolege mu Ivana kojem je pak Zrinjski u srcu ili Igora iz Blagaja... uklope se, postanu legende.

Na kraju krajeva, nije ni onaj Zdravko Mamić budala. Napustivši Hrvatsku znao je gdje će se skrasiti.

Reklama - nastavite čitati ispod oglasa

Komentari (0)

Ostalo još 1500 karaktera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora/ica, a ne nužno i stavove portala SportSport.ba te portal ne može i neće odgovarati za sadržaj tih kometara. Komentari koji sadrže vrijeđanja, psovanja i vulgaran riječnik mogu biti uklonjeni bez najave i objašnjenja, ali to ne obavezuje SportSport.ba da obriše sve komentare koji krše pravila. Čitanjem prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim uvjerenjima.