Nedostaje još samo bijela zastava...

Izabranici Bilala Šumana danas (18.30) odigrat će meč 3. kola kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Danskoj i Njemačkoj 2019. a interesantno je da se ovoga puta, kao rijetko kad, zapravo nikada prije, ne priča o problemima unutar Rukometnog saveza, blokiranom računu, besparici i alhemičarskim podvizima oko putovanja na utakmicu.

Prijenos problema

Prvi put otkako je Bilal Šuman selektor, nije bilo potrebno "ispružene ruke sakupljati novac na Baščaršiji", prvi put se sa sigurnošću znalo da ćemo istrčati na parket dvorane u kojoj gostujemo. Prvi put se ne priča o tome imaju li igrači ljepila za trening. Ne osvrćemo se posebno ni na to što prokišnjava dvorana, pa je to uzrokom povrede Muhameda Toromanovića...Na to smo oguglali.

Prvi put selekcija Bilala Šumana je desetkovana. Prvo na pripreme nije stigao nesretni Senjamin Burić, a onda su tokom priprema redom otpadali Ivo Karačić, NIkola Prce...Kada je dočekao svoju šansu, Elmiru Građanu EHF nije odobrio pravo nastupa. Problemi su sa jednog kolosijeka prebačeni na drugi.

No, tada smo otprilike najbolji. I činjenica da su zbog pobjede nas Estonijom 39:21 Švicarci naglo postali favoriti, a nisu bogzna kvalitetnija ekipa nego što su to bili prije deset godina, kada ih je Mirsad Terzić gotovo sam pobijedio na Mojmilu (bilo je plus devet za nas), ekstra nam ide u prilog.

(Trebalo je tada otjerati Halida Demirovića, tražio se kiks nakon sramote u Italiji kada nam je Nebojša Grahovac donio mizerni bod odbranivši sedmerac nakon isteka vremena, Prce i Šabanović su napustili tim, a onda su se ostali razgoropadili...).

Idu nam u prilog svi ti maleri jer ni deset posto rukometne javnosti ne vjeruje da tako osakaćeni možemo nešto protiv motivirane Švicarske. Još ako zaigra ponajbolji evropski srednji bek Andy Schmidt, onda nemamo baš nikakve šanse, smatra ogromna većina.

A mi smo upravo tada sila. Našim rukometašima idealno bi bilo da u njih nikada niko ne vjeruje. Kao protiv Islanda, kao potiv Slovačke kada su nakon 12 sati truckanja autobusom posramili i Slovake i sve naše nevjerne Tome. Rukometaši BiH trebali bi svaku utakmicu sa sobom ponijeti po jednu bijelu zastavu i mahati njome kako bi podigli svoje šanse da nekoga ravnog sebi dobiju.

Realan odnos

Dosad u tome nisu uspijevali dok je Šuman bio selektor. Od Austrije ako nismo bolji nismo ni gori, ali džaba. Oni sada igraju Euro, dok mi istovremeno vrebamo baraž. Od Estonije ako nismo bolji osam puta, jesmo barem pet (prema svim logičkim i mjernim parametrima), ali avaj... Dobiše nas Estonci i serviraše na pladanj Švicarcima. Eto, pa se gombajte sa njima.

Da nismo naopaki kakvi jesmo i da nije igračima jedan od bitnijih motivatora nevjerovanje u njih, imali bi također šanse. Realna slika Švicaraca nije onakva kakvu su pronijeli protiv Estonije, već u prvoj minuti opredijeljene na predaju. Bezvoljne i potpuno letargične.

Švicarska, više nego ijedan naš podjednaki protivnik, igra spor rukomet, lagano, bez ikakvog srkleta. U odbrani kad šestorica rašire ruke i tako se povežu, pokriju svih 20 metara ispred golmana. Ali može se i protiv toga. Njihov zapravo najbitniji igrač je golman Portner. Njega ne treba razbraniti i pola posla je urađeno. Ali to je tamo gdje postoji logika. Kad igra BiH nikakva logika međutim ne postoji.

Zato, danas očekujmo trvdu utakmicu, kao s Austrijom i vjerujmo da će nam za dlaku promaći da pobijedimo. Samo tako naše šanse će naglo porasti i na kraju ćemo dobiti.