Doborac bez dlake na jeziku: Kako su neznalice za nekoliko mjeseci uništile pet godina krvavog rada!

Nekoliko pogrešnih poteza vrlo često znači potpuni krah, od koga se klub mora oporavljati godinama.

Rukometni klub Gradačac sigurno važi za klub koji je dao veliki broj talenata, ali trenutno je pao na jako niske grane.

Bivši trener ovog kluba i čovjek koji mnogo voli svoj RK Gradačac, Dado Doborac, odlučio nam se javiti i ispričati šta se dešavalo u posljednjim mjesecima i kako je ponovo njegov klub pao na samo dno.

On je ekskluzivno za SportSport.ba ispričao sva dešavanja, a sve to sročio nam je u neki vid saopštenja, koje mi prenosimo u cjelosti.

"Na početku ću reći da ću biti krajnje direktan i otvoren i da ću u potpunosti pojasniti situaciju u RK Gradačac . Bit cu opširan, konkretan i dug u izlaganju, jer drugačije se ne može sve detaljno pojasniti. Krajnje je vrijeme da se javno iznese šta se desilo sa gradačačkim rukometom, da se konačno stane u kraj raznim izmišljotinama, nagađanjima i neutemeljenim tvrdnjama.

U oktobru 2022. godine, kada sam napustio klub, ako se moja izjava možda pogrešno protumačila, evo sada ću biti jasniji: Klub nisam napustio jer sam se umorio od rukometa, trenerskog posla, niti sam napustio momke (igrače) i ostavio ih na cjedilu jer nisam vjerovao u njih, daleko od toga i svi igrači to znaju. Klub sam napustio jer sam se umorio od katastrofalno loše organizacije u klubu, lakrdije, nedovoljnog angažmana, nedovoljne želje i volje članova uprave kluba i neznanja da se isprate zacrtani ciljevi!

Krenut ću od početka 2022. godine. Samim početkom pomenute godine, umjesto Edina Zrnića (koji je bio predsjednik kluba od 2018. do kraja 2021. godine), klub dobija novog predsjednika Jasmina Beširovića, novog potpredsjednika Adnana Begovića, i dodatnog, novog, člana uprave kluba. U tom periodu (od januara do marta-aprila) klub svake godine ima najviše problema sa finansiranjem i, istina, u tom periodu je najveći angažman i bio novih članova kluba, prvenstveno novoizabranog predsjednika kluba, koji je najzaslužniji što se taj period okončao pozitivno, odnosno da se uspješno privelo prvenstvo kraju (sezona 2021/22). To su činjenice i potpuna istina. Međutim, već tada organizaciono klub počinje da izgleda lošije. Razlog zbog čega nosioci ekipe iz sezone 2021/22, najstariji igrači, nisu željeli ni razgovarati o nastavku angažmana u našem klubu za sljedeću sezonu su bili upravo organizacione prirode. Sezonu smo završili na 8. mjestu, što smatram jako dobrim rezultatom, obzirom da nam je to bila prva sezona u Premijer ligi nakon 5 godina i da smo, potpuno provjerena informacija, imali najmanji budžet od svih ekipa učesnica u takmičenju.

Odmah po završetku prošlogodišnjeg prvenstva unutar kluba smo napravili sastanak, sa ciljem da se utvrdi da li se nastavlja dalje u ovom pravcu ili će se formirati ekipa za niži rang takmičenja. Odlučeno je da će se nastaviti pravcem nastupanja u Premijer ligi. Dana 31.5.2022. godine kompletno predsjedništvo i ja smo održali sastanak sa gradonačelnikom Gradačca, upoznali ga sa planovima i ciljevima kluba i od njega dobili podršku u vidu povećanja novčanih sredstava koje će gradska uprava izdvojiti za klub, kao i obećanje da će posredovati pri sastanku ili donatorskoj večeri sa gradačačkim privrednicima. Na tom sastanku gradonačelnik je upoznat da bi u narednom periodu od nekoliko godina u RK Gradačac igralo nešto više igrača koji nisu iz Gradačca, nego što je to bio slučaj prethodnih godina. Da pojasnim i razjasnim priču o domaćim igračima.

Naime, Rukometni klub Speed Gradačac kojeg je osnovao moj otac Safet Doborac 2009. godine i u kojem sam ja bio trener omladinskih selekcija 9 godina, prestao je sa radom 2018. godine. Tada je klub brojao oko 50-60 rukometaša i svi ti mladi rukometaši su nastavili trenažni proces u RK Gradačac. Međutim, fokus tadašnje uprave kluba nije bio previše usmjeren na omladinske selekcije, za šta odgovornost snosi tadašnja uprava kluba koja je upravljala klubom do kraja 2021. godine , prvenstveno koordinator omladinskih selekcija. U zadnje 2-3 godine taj rad je uozbiljen, međutim nove domaće igrače koji bi mogli nastupati za seniorski tim treba sačekati, jer najstarija selekcija su dječaci od 14 i 15 godina. Još jedan razlog smanjenja broja domaćih igrača je taj što mnogi momci kada napune 18-19 godina idu studirati (uglavnom u Tuzlu ili Sarajevo), a Gradačac kao grad je loše geografski pozicioniran u odnosu na pomenute univerzitetske gradove, isti su daleko i ti momci odlaze iz Gradačca, odnosno u potpunosti mijenjaju svoje prebivalište, samim time ne borave u Gradačcu i ne treniraju u našem klubu.

Takvih igrača trenutno je 7-8, koji bi mogli nastupati za seniorski tim, ali su na fakultetima. Sljedeći razlog nedostatka domaćek igračkog kadra je taj što nam je 5-6 momaka u zadnjih nekoliko godina sa porodicama, iz ekonomskih razloga, preselilo u Njemačku. Zatim, bitan faktor smanjenja broja domaćih igrača je taj da naš klub nema mogućnost da zadrži iznadprosječne ili vrhunske igrače. Trenutno naših 4-5 igrača nastupa u Gračanici, jedan u Maglaju, a Ibrahim Haseljić i Damir Halilković su u inostranstvu, tačnije u Sloveniji i Italiji. To su puno finansijski moćniji klubovi od našeg i mnogo organizovaniji. Dakle, 20-ak domaćih igrača koji imaju kvalitet da nastupaju u Premijer ligi BiH mi jednostavno nismo mogli zadržati u klubu. Ne moze niko biti protiv domaćih igrača poput Adija Mehmedćehajića, Ensara Mehića, Ibrahima Haseljića, Damira Halilkovića, stalnih ili povremenih reprezentativaca BiH ili Adija Omeragića, Halila Šahdanovića, Adija Džinovića, koji nastupaju za druge klubove i još mnogo drugih igrača koji su na fakultetima ili izvan države, a itekako imaju kvalitet da igraju u Premijer ligi. A pogotovo kako ja mogu protiv domaćih igrača? Skoro sve domaće igrače u posljednjih 10-15 godina sam trenirao, od njihovih početaka sa 6-7 godina, pa do stasavanja u seniorske igrače. Ovdje je samo pitanje o kojim domaćim igračima se radi, onim koji su iznadprosječni i kvalitetni ili onim ispodprosječnim koji apsolutno nemaju kvalitet za ozbiljno bavljenje rukometom?! Kada već pričamo o domaćim igračima ovdje pod obavezno želim da pomenem i nedavnu objavu na službenoj facebook stranici kluba vezano za Harisa Pedića, pošto se njega već smatra domaćim igračem. Prvo ću napomenuti da je Pediću klub, tačnije bivši potpredsjednik kluba Nahid Klopić, u 2021. godini pronašao posao i zaposlio ga u respektabilnoj i finansijski izuzetno stabilnoj firmi u Gradačcu. U spornoj objavi napisano je da je bio nepravedno zapostavljen na uštrb „pojačanja“ koja su dovedena u klub (kasnije je ta objava djelimično korigovana). Još 29. juna 2022. (skoro 3 mjeseca pred početak prvenstva) Edin Zrnić i ja smo obavili razgovor sa Pedićem. Ponudili mu, u skladu sa njegovim mogućnostima treniranja, obzirom da je zaposlen i u skladu sa njegovim igračkim kvalitetima, više nego odlične uslove, koje je isti odbio. Vrlo sramotno je da on nije demantovao objavu ili spriječio objavljivanje iste u takvom kontekstu, čime je potpuno svjestan da je javnost obmanjena. Apsolutno ovo nije usmjereno protiv ljudi koji sada upravljaju klubom, niti osobe koja je pisala tekst, jer jednostavno oni nisu znali da smo sastanak sa Pedićem održali.

Sve ovo gore napisano u vezi domaćih igrača je detaljno predstavljeno i objašnjeno gradonačelniku Gradačca, jer gradska uprava Grada Gradačac je i najveći sponzor Rukometnog kluba Gradačac. Sa njihove strane sve obrazloženo je prohvaćeno i isti dan, dakle 31.5.2022., uprava kluba je Edinu Zrniću i meni dala odriješene ruke da krenemo u formiranje ekipe za sezonu 2022/23.
Tokom tog perioda, od kraja mjeseca maja pa do početka prvenstva, susrećemo se sa mnoštvom problema i želim da cjelokupna javnost bude upoznata s tim. Već početkom augusta, Edin Zrnić napušta klub. Glavni razlog tome je nedovoljan angažman članova uprave kluba. Na 7 dana pred početak priprema i dolazak igrača nisu bili obezbijeđeni stanovi u kojima će igrači boraviti. Ne radi se nikako na pronalaženju potencijalnih sponzora-donatora i još mnoštvo drugih stvari, na šta Zrnić konstantno upozorava članove uprave kluba. Puno je bilo obaveza tehničke i logističke prirode, posebno u ljetnom periodu između dva prvenstva, međutim ispostavit će se da članovi uprave kluba nisu bili svjesni ozbiljnosti situacije.

Vratit ću se sada još malo unazad. Na pomenutom sastanku kojeg smo održali unutar kluba krajem maja mjeseca, ja kao trener pored toga što sam podnio izvještaj za netom završenu sezonu, insistirao sam na određenim uslovima za narednu sezonu. Tačnije, to nisu bili uslovi, nego više smjernice kako bi trebao da funkcioniše jedan ozbiljan, organizovan klub, jer u drugoj polusezoni sezone 2021/22. mnogo stvari organizaciono nije funkcionisalo. Zahtijevane su zaista najosnovnije stvari. Tražio sam da se u klubu posloži ko tačno obavlja koju funkciju, ko je zadužen za koje stvari, da se ne kasni sa isplatama plata igračima ili da se to svede na neki minimum, da se jasno ustanovi način liječenja igrača ukoliko dođe do povreda, da se omogući 8-9 treninga u toku sedmice, da ekipu sačinjava 20 ili više igrača, jer nemoguće je kvalitetan trenažni proces sprovoditi sa manjim brojem igrača, a bez kvalitetnog trenažnog procesa nemoguće je napraviti bilo kakav uspjeh. Zatim, pošto će se formirati veoma mlada ekipa da se da prostora od najmanje 2-3 godine da se napravi neki konkretniji rezultat. Jedine dvije možda zahtjevnije stvari koje sam tražio su bile te da se obezbijede sredstva da se kupi program-aplikacija za video analize (košta 500-1000 eura za godinu dana). Naime, ja sam već 2-3 godine praktikovao da video materijal protivničkih ekipa šaljem svojim igračima na google drive ili preko wetransfer (tako da svima bude dostupan na njihovim mobitelima) ujedno uz praktikovanje kolektivnih sastanaka vezano za video analizu protivnika. U savremenom rukometu priprema za protivnika kroz video analizu, kao i analiziranje igre spostvene ekipe kroz video analizu je neophodna stavka koja je potrebna za ostvarivanje kvalitetnih rezultata.

Ta aplikacija - program za video analizu bi mi uveliko pomogla u radu i dala precizniju sliku protivničke ekipe. Druga malo zahtjevnija stvar koju sam zahtijevao od uprave je da se umjesto dva, što praktikuje većina ostalih klubova kada su u pitanju igrači koji su „na hrani“, uvede 3 obroka na dan. Zašto? Da bismo sportske performanse podigli na još viši nivo, želio sam da u sklopu trenažnog procesa radimo na poboljšalju kognitivnih sposobnosti igrača (da igrači imaju bolje odlučivanje u toku same igre, percepciju, anticipaciju, pamćenje, pažnju, brzinu reakcije...). Tendencije svjetskog rukometa idu ka tome da će bolje rezultate postizati onaj ko brže razmišlja i donosi bolje odluke u što kraćem vremenskom periodu. Da bi to bilo moguće sprovesti potreban je brz, svjež, odmoran mozak. Tri obroka na dan bi mi uvelike pomogla u tome, jer bi igrači vremenom ušli u normalan, prirodni bioritam, ne bi se dešavalo da im je prvi obrok nerijetko u 14 sati nego znatno ranije, samim tim bi igrači i ranije išli na spavanje i proizvod toga bi bio igrač koji bi bio potpuno spreman za razvoj i usavršavanje kognitivnih sposobnosti. Aplikaciju za video analize nisam dobio (što mogu možda i razumjeti, potreban je bio novac), a umjesto željena 3 obroka u nekoliko navrata igrači su objedovali jednom dnevno, a znalo se dešavati da u pojedinim periodima pojedini igrači nema niti jedan obrok u toku dana! Za te stvari ne vidim nikakvog opravdanja, jer se ishrana rješavala preko sponzorstava, međutim sveopšta neorganizacija u klubu je dovodila do toga da ishrana igrača nije na vrijeme organizovana i pravilno iskoordinirana.

Također, umjesto 20 i više igrača, ekipu RK Gradačac je činilo svega 16 igrača, što je nedovoljno za kvalitetno obavljanje trenažnog procesa. Od petnaestak traženih uslova-smjernica bez kojih nijedan premijerligaški klub ne može funkcionisati, do početka sezone ispoštovano je svega njih pet. Zatim, tokom cijelog tog perioda klub nije imao sekretara, a niti jedan klub, niti jedna organizacija ili firma ne može funkcionisati bez sekretara, to je valjda svima jasno. Bezbroj puta sam skretao pažnju i predsjedniku i svim članovima uprave na nužnost angažovanja sekretara-ništa se nije promijenilo po tom pitanju. Od mjeseca maja, pa sve do početka septembra gotovo nijedan jedini potencijalni sponzor nije pronađen, odnosno nije ni pokušano da se pronađe. Na vanrednoj skupštini koja je održana 12.9.2022. godine potencirano je da je glavni razlog finansijski loše situacije u klubu taj što gradačački privrednici ne podržavaju dovoljno klub. Za govornicu tada izlazi jedan uspješan gradačački privrednik i obrazlaže da je usmeno razgovarao sa potpredsjednikom kluba u vezi donacije za klub, međutim da mu niko iz kluba već 2-3 mjeseca nije dostavio zahtjev za donaciju. Pomenuo sam da je gradonačelnik iskazao želju da pomogne da se organizuje sastanak ili donatorska veče sa privrednicima Gradačca – niko nikada iz uprave kluba mu se nije javio da se krene u realizaciju toga.

Na pojedine prijateljske utakmice, u sklopu priprema, sam isao sam sa igračima, bez ijednog člana uprave kluba, odnosno službenog predstavnika kluba. Na dvodnevni prijateljski, međunarodni, turnir u Gornji Vakuf sam također trebao ići sam, međutim Edin Zrnić, koji se već tada povukao iz kluba, se ponudio da ide sa mnom, čisto da mi pomogne, da ja kao trener ne moram da vodim računa o tehničkim i logističkim stvarima. Na 6-7 odigranih prijateljskih utakmica 4 različite osobe su mi vodile statistiku u toku utakmice, što je potpuno besmisleno za bilo koji ozbiljan sportski kolektiv. Suvišno je i pričati o nužnosti za kvalitetnim i preciznim vođenjem statistike u toku utakmice u današnjem rukometu. Pomoćni trener u klubu, kao i jedan od trenera omladisnkih selekcija, je trebao biti Slaven Šijaković Caco. Predsjednik i potpredsjednik su obavili razgovor s njim, uz obećanje da će mu pronaći posao i da će obavljati pomenute funkcije u klubu. Nakon tog obavljenog razgovora sa njim više nikad ga niko iz kluba nije kontaktirao.

Dalje, u javnosti su se dosta spominjala obeštećenja, odnosno naknade na ime edukacija za igrače starosti od 16 do 23 godine koje je klub plaćao. U toku priprema za početak sezone stigla je obavijest od Saveza da sa dosadašnjih 500 KM naknada za edukaciju se povećava na približno 2000 KM po sezoni, što su bili neplanirani troškovi za klub. Međutim, tu je klub zbog neodgovornog i nejasnog pristupa izgubio dosta novca. Ensar Mehić, koji je bio planiran kao stub novog trogodišnjeg ili četverogodišnjeg projekta kluba odlazi u RK Gračanicu, a isti klub uplaćuje našem klubu 1500 KM na ime naknade za edukaciju (3 sezone po 500 KM). Ispisnicu za Mehića, bez odluke Upravnog odbora RK Gradačac izdaje samoinicijativno predsjednik kluba. RK Gračanica uredno uplaćuje našem klubu pomenuti iznos. Da napomenem, na dan razgovora sa Mehićem, kojeg smo obavili Zrnić i ja, kada nam je saopštio da prelazi u redove RK Gračanica on ima sa našim klubom važeći ugovor još 20-ak dana. Apsolutno nemam ništa protiv izbora Mehića za kojeg smo zaista planirali da bude glavni stub projekta, kapiten, domaći igrač, međutim svako ima pravo na svoj izbor i tom momku, kojeg sam trenirao punih 12 godina od srca želim sve najbolje u karijeri, da napravi vrhunsku karijeru jer ima potencijal za to. Nakon nekoliko dana, RK Gradačac iz istog tog kluba RK Gračanica dovodi Edvina Dželilovića, za kojeg također treba uplatiti naknadu za edukaciju za 3 sezone (dakle, identičan slučaj kao sa Mehićem). Igrač je bio bez ugovora, tačnije, nije nikada ni imao potpisan bilo kakav ugovor sa RK Gračanica.

Primjenjujući novi Pravilnik o naknadi za edukacije koji je stupio na snagu unutar tih nekoliko dana, RK Gračanica za Dželilovića potražuje približno 7000 KM, što je u potpunosti u skladu sa novim pravilnik. Međutim, imajući u vidu da je naš predsjednik, a i ja lično u odličnim odnosima sa predsjednikom RK Gračanica, više puta sam napominjao predsjedniku i sugerisao da odemo u Gračanicu, sastanemo se sa njihovom upravom kluba i na fer i korektan način pokušamo dogovoriti da za istu novčanu naknadu Mehić i Dželilović postanu igrači Gračanice, odnosno Gradačca, što bi bilo jedno potpuno razumno rješenje ove situacije, jer se radi o igračima istih godina i naknada se za obojicu plaća za 3 sezone provedene u svojim matičnim klubovima, a zamijenili su klubove unutar svega dvadesetak dana. Do tog sastanka nikada nije došlo, zaista ne znam iz kojeg razloga i RK Gradačac je RK Gračanici uplatio približno 7000 KM za Dželilovića, dakle naš klub je izgubio oko 5500 KM. Drugi sličan slučaj je sa Lukom Đorđevićem i RK Sloboda Tuzla. Đorđević je u RK Sloboda proveo dvije sezone prije nego što će preći u naš klub. Kako je RK Sloboda njegov ugovor jako profesionalno zaštitila (prijavila ga uredno u RSBiH i EHF) oni su za njega, pozivajući se na cjenovnik iz Pravilnika, potraživali nešto više od 10000 KM. Pošto se radilo o velikom iznosu, dva predsjednika su se našla u julu mjesecu i dogovorili da naš klub uplati RK Slobodi iznos od 5000 KM i to u dvije rate, od čega bi prva bila do 01.08.2022., a druga do 31.12.2022. godine. Prva rata nije uplaćena na vrijeme, iz našeg kluba su se Slobodi javili tek početkom septembra, sa zakašnjenjem od više od mjesec dana. Predstavnici Slobode automatski su iznos obeštećenja vratili na prvobitan iznos, smatrajući nepoštovanjem i kršenjem dogovora, jer se niko iz kluba nije oglasio, niti uplatio prvu ratu u periodu kada je to bilo dogovoreno. Za Đorđevića naš klub je platio puni iznos, te smo i tu izgubili preko 5000 KM. Naravno, kao i u slučaju Mehić-Dželilović, ni u slučaju Đorđević igrač apsolutno nema nikakve veze sa ovim, isključivi krivac je neodgovorna uprava RK Gradačac. Slična stvar je bila i za Torlakovića, kada su iz RK Iskra pristali da naš klub uplati 500 KM. Na isti način se odugovlačilo i na kraju je za njega Iskri uplaćeno 1000 KM.

Tokom cijelog tog perioda maj-septembar gomila stvari ne funkcioniše u klubu kako treba. U periodima kada bude zauzeta gradska sportska dvorana treninge obavljamo u lokalnoj školskoj dvorani. Potpredsjednik je bio taj koji je u ljeto 2022. ugovorio termine, menadžment škole zahtijevao minimalnu naknadu, međutim nikad niko iz uprave kluba niti se pojavio, niti je isplatio rukovodstvu škole dogovorenu sumu novca, iako smo treninge uredno odradili. Organizacija ishrane igrača bila je i dalje je loša, pa se dešavalo da igrači na treninge dolaze govoreći da nisu imali obrok taj dan nikako. Gotovo svaki mjesec su mi igrači govorili da im stanodavci prijete da moraju napustiti stanove, jer im niije na vrijeme uplaćen novac za kiriju. Gradska uprava je klubu dala na dvogodišnje korištenje stan u centru grada. Stan je bilo potrebalo minimalno renovirati, a to se bez problema moglo riješiti donacijama. Nikada ništa nije urađeno po tom pitanju.

Finansijsku konstrukciju, dakle procjenu koliko će koštati nastup našeg kluba u sezonu 2022/23. članovi uprave kluba donose na svega pet dana do početka prvenstva. Sam taj čin ukazuje na nivo neozbiljnosti upravljanja jednim premijerligaškim klubom. Sa tim se zakasnilo barem 3 mjeseca.
Prva četiri kola nastupali smo u starim dresovima od veterana, a razlog je bio jer nova oprema nije bila na vrijeme naručena. Dosta se pričalo i pisalo o našem neodlasku na utakmicu 1. kola u Vogošću, a pojasnit ću i to. Naime, kako su trajale peripetije oko uplata naknada za edukacije za igrače, o kojima sam pisao gore u tekstu, RK Gradačac je u svom sastavu imao i dva igrača koji su strani državljani i za koje je bilo potrebeno pribaviti boravišnu i radnu dozvolu. Na jedan dan prije odigravanja pomenute utakmice protiv Vogošće mi nismo imali registrovanih 6 igrača (od čega za 3 igrača nije bio potreban novac, nego samo rješavanje papirologije). Traženo je od mene da odemo i odigramo utakmicu, međutim ja sam to kategorički odbio. Puna dva mjeseca je bilo vremena da se registruju igrači, da se uplate edukacije i da se završi potrebna papirologija i to se nije uradilo. Zašto da sportski segment trpi i ispašta zbog neodgovornosti, nebrige, neznanja i nezainteresovanosti članova uprave kluba?! Drugo kolo smo igrali protiv Krivaje iz Zavidovića. Ni do tada nisu bila registrovana dva igrača. Propozicije takmičenja jasno govore da ukoliko drugi put u istoj sezoni klub ne nastupi na utakmici, isti se isključuje iz takmičenja, što povlači i trogodišnju zabranu nastupa u Premijer ligi. Bili smo primorani tu utakmicu odigrati bez ijednog beka i sa vrlo malo igrača u rosteru.

Nakon petog kola ove sezone sam podnio ostavku, zbog svih gore navedenih razloga. Apsolutno nisam vidio mogućnost daljeg nastavka mog rada u klubu u takvoj atmosferi i situaciji i jako lošoj organizaciji. Odradili smo dobre ljetne pripreme, fizički smo bili odlično spremni. Igrači Gradačca, testirani desetak dana pred početak prvenstva Geysir testom za provjeru fizičke spreme, imali su identične rezultate kao i U20 muška reprezentacija Norveške. U prvenstvu, do mog odlaska, smo odigrali 4 utakmice. Izgubili u Živinicama od Konjuha, a slobodno se može reći da smo i tu utakmicu pobijedili, jer su nam istu praktički iz ruku „otele“ sudije Hasić-Nurić (video sudijskih grešaka na našu štetu možete vidjeti u videu na mom youtube profilu, koji nisam htio da objavljujem na društvenim mrežama, ali sam uredno poslao obojici sudija, kao i delegatu Šatordžiji, koji im je dao ocjenu 77 za veoma loše obavljen posao). Praktično, u 4 odigrane utakmice ostvarili smo 3 pobjede i 1 poraz u Goraždu. To je bio pokazatelj da ekipa, najmlađa u ligi, ima ogroman potencijal.
Zašto se sve ovo desilo sa klubom koji je imao lijepu perspektivu, jasnu viziju i jasan cilj, ja zaista ne znam odgovor! U periodu od juna do septembra 2022. godine sam tri puta nasamo sjedio sa predsjednikom. Objašnjavao mu zašto bi najbolje bilo da ne idemo dalje u ovaj projekat, da ćemo dovesti u nezgodnu situaciju i klub i igrače, a i mene kao trenera. Međutim, nastavilo se istim putem.

Moj plan je bio da ekipa koja je formirana za ovu sezonu, ostane na okupu najmanje 3 godine, uz naravno neke korekcije, ali da glavni kostur, 80 % ekipe bude zajedno nekoliko godina. Uz nekoliko domaćih igrača, koji imaju kvaliteti za igranje u Premijer ligi, a vremenom bi stasali i mladi igrači iz domaćeg omladinskog pogona (ima nekoliko igrača 2008. i 2009. godište koji mogu biti jako kvalitetni igrači) tvrdim da bi ekipa kroz tri godine upustila se u borbu za sam vrh Premijer lige, a zašto ne i zasjela na prvo mjesto. Dovedeni su juniorski reprezentativci BiH : Dželilović, Đorđević, Jamaković, Demirović, Torlaković...zatim odlični golman Berzad Demirović, srčani i borbeni Grahovac i Radojičić, tu je već bio Karanović, momak koji je u dvije godine boravka u Gradačcu eksplodirao igrački i postao jedan od najubojitijih bekova lige, perspektivni Kusić, otprije su tu bili Đulić, Omić, Sarajlić, iz Njemačke se ubrzo vratio Hrnjić...Odlična mlada ekipa.

Ako je ideja i želja uprave kluba bila da se igra neki niži rang, to je trebalo reći i ići u tom pravcu od samog početka, a ne formirati ekipu i napraviti ovo što se napravilo. Ovim što se izdešavalo u klubu u 2022. godini nanesena je ogromna šteta ugledu kluba, po prvi put kako sam ja u seniorskom gradačačkom rukometu ostalo se dužno i igračima i treneru (to se za vrijeme upravljanja klubom bivše uprave apsolutno nikada nije desilo). Ružna priča o RK Gradačac se munjevito proširila. Nešto što se gradilo i pravilo punih 5 godina urušilo se u nekoliko mjeseci.
Još jednom, ništa lično nemam protiv članova uprave kluba koji su istim upravljali u 2022. godini, privatno ih smatram jako uspješnim poslovnim ljudima, ozbiljnim porodičnim oosobama. Međutim, zbog nedovoljnog angažmana, nedovoljne posvećenosti klubu zbog poslovnih i privatnih obaveza, zbog neznanja, neracionalnog samoodlučivanja, smatram da su ozbiljno naštetili ugledu kluba, igrajući se sa blizu 70 godina tradicije kluba. Između 20 i 30 hiljada KM samo za jednu polusezonu klub je bespotrebno izgubio na plaćanja naknada za edukacije koje su mogle i morale bili manje, na plaćanje kirije jednog stana više a dobili su na upravljanje gradski stan i na smušenu organizaciju oko ishrane igrača, gdje su višestruko skuplje plaćali hranu nego što se to moglo i moralo organizovati. Još jedan u nizu apsurda koje (ni)je uradila uprava je taj da ugovore koji su igrači potpisali pri dolasku ove godine u klub nisu prijavili u Rukometni savez BiH. Šta to znači?

Ti ugovori nisu važeći. Samo da su prijavljeni ugovori u Savez, što je besplatno, za svakog igrača koji je imao ispod 23 godine, a kroz određeno vrijeme bi napuštao klub, moglo se naplatiti 2380 eura po jednoj sezoni. Osam igrača je bilo izmedju 16 i 21 godine. Nije teško izračunati koliko je tu klub novca propustio da naplati, jer većina tih igrača je nedavno napustila klub ili besplatno ili za znatno niža obeštećenja. Ako uzmemo u obzir da bi većina njih vjerovatno provela u klubu dvije i više godina, za svaku godinu boravka za svakoga od njih pojedinačno suma se uvećava za 2380 eura. Dakle, onoliko koliko je bilo uloženo u njih, višestruko bi se finansijski isplatilo prilikom njihovog napuštanja kluba, a u međuvremenu bismo imali odlične rezultate u Premijer ligi BiH.

Trenutno nisam upućen u stanje oko kluba. Znam da je klub napustio predsjednik iz privatnih razloga. I ponovo, pri odlasku, samoinicijativno, bez odluke Upravnog odbora, pustio Karanovića u Gračanicu i Demirovića u Slobodu iz Tuzle. Skoro svi igrači koje smo doveli ove sezone su napustili klub. Od osoba koje su privremeno preuzele upravljanje nad klubom čujem da se se često pominje termin „spašavanje“ kluba. Od koga ili čega se spašava kluba? „Spašavanje“ je teška riječ i može se koristiti samo u slučaju kada bi se prvobitno na sve načine poduzele sve radnje kako bi se klub stabilizovao i izašao iz krize.

To u ovom slučaju nije urađeno, jer održavanje skupštine bi bio jedini relevantan pokazatelj da bi se utvrdilo postoji li zainteresovanost da se klub vrati na pravi put na kojem je bio do početka 2022. godine. Možda je neki sponzor većim novčanim sredstvima htio pomoći klubu, možda je postojala grupa ljudi koja bi prezentovala javnosti neku dobru ideju kako bi klub trebao i mogao da funkcioniše na višegodišnjoj osnovi... Međutim, to se nije saznalo, jer skupština nije održana, tako da osobe koje sada upravljaju klubom u potpunosti treba da snose odgovornost za sve što se dešava ili će se dešavati u klubu u narednom periodu, dok god upravljaju istim. Ali, kako god, bitno je da se klub nije ugasio. Volio bih samo da ljudi koji su trenutno u klubu imaju jasan put i cilj kojim će klub ići u narednih nekoliko godina. Ukoliko se to bude radilo od dana do dana, nisam siguran da će sve izaći na dobro.

Po mom mišljenju, postoje dva puta kojim će klub ići. Prvi je da, ukoliko se izgubi premijerligaški status, klub nastupa u Federalnoj ligi. Ta liga je potpuni amaterizam, velika većina klubova trenira 2 ili 3 puta sedmično. Mi smo 2016. već bili u toj situaciji, kada je na treninge dolazilo 7-8 igrača, a na gostujuće utakmice jedva se skupljalo 7 igrača da se otputuje i odigra utakmica. Kome je u interesu da ponovo doživimo tu sudbinu?! Meni se to lično nikako ne sviđa, a očito da se ide upravo u tom pravcu. Da napomenem, do prije mjesec dana u klubu su bili igrači koji su itekako konkurentni bili za nastupanje u Premijer ligi, a finansijski je sve potpuno održivo bilo, ali uz nužna drastična poboljšanja u organizaciji. Uostalom, pa svi ovi igrači koji sada nastupaju za klub rade to za novčane naknade, ne toliko manje nego što su imali igrači koji su bili tu do prije mjesec dana, a složit ćemo se svi, velika razlika u kvalitetu je u odnosu na sadašnju ekipu i onu iz prve polusezone, kao što je i drastična razlika u prosjeku godina (trenutna ekipa je neuporedivo starija). Ekipa koja je formirana na početku sezone bez ikakvih problema je imala kapacitet da zadrži premijerligaški status, ali da se nisu u klubu dešavale sve gore nabrojane stvari. Sada se u klub vratilo nekoliko odličnih momaka, poput Samira Halilkovića, Kahvedžića...međutim, oni su zbog poslovnih obaveza napustili rukomet prije nekoliko godina, potpuno korektno i prijateljski smo se razišli, jer jednostavno nisu bili u mogućnosti da treniraju više od 2-3 puta sedmično, što je nedovoljno ako je u pitanju ozbiljno bavljenje rukometom.

Druga moguća situacija, da se ne bi došlo u ovu prvu, je da klub dovede nekoliko igrača sa strane. Pa zar već nismo nedavno imali te igrače, perspektivne, talentovane, najmlađe u ligi, a itekako konkurentne da nastupaju u Premijer ligi i zadrže premijerligaški status, uz nastavak trogodišnjeg ili četverogodišnjeg projekta?! Moje lično mišljenje, ukoliko su osobe koje trenutno vode klub htjele da se priključe klubu, da pomognu, da su to trebali da urade na početku sezone, dok su pomenuti igrači bili članovi našeg kluba i da zajedničkim snagama dostignemo jedan ozbiljan nivo, jer vrata kluba svakom dobronamjernom su uvijek bila otvorena. Za potpuno stabilno nastupanje u Premijer ligi BiH potrebno je na godišnjem nivou oko 300 hiljada KM, pa čak možda sa tim novcem bi se moglo uključiti i u borbu za neke mjesta na tabeli koja garantuju europske utakmice. Mi nismo bili toliko daleko od tog iznosa, jer 3/4 tog novca je uglavnom bilo riješeno. Uz finansijsku podršku gradske uprave, dugogodišnjih ozbijnijih sponzora, novca od prodanih karata sa domaćih utakmica, a uz uključivanje još osoba u upravu kluba koji bi pomogli klubu na razne načine i uz drastično poboljšanje organizacije u klubu, zdrava premijerligaška priča se itekako mogla nastaviti u Gradačcu. Sve ostalo mimo ovoga se svodi na običnu rekreaciju i hobi koji će rukomet u Gradačcu dovesti do pitanja njegovog opstanka.

Formirali smo 2020. godine ekipu koja je suvereno osvojila Federalnu ligu (21 pobjeda i 1 poraz). Oformili smo 2021. godine ekipu koja je čvrsto zauzela mjesto u sredini tabele Premijer lige, iako smo bili novajlije u ligi. U 2022. godini stvorena je mlada, super talentovana ekipa i samo je trebalo logistički i organizaciono ispratiti taj projekat i fantastične stvari u gradačačkom rukometu bi se dešavale i dalje. Uz sve to, redovno, godinama smo formirali igrače koji su bili ili su i trenutni omladinski i seniorsk reprezentativci BiH. Rukomet se vratio na velika vrata u Gradačac u proteklih nekoliko godina. Duboko se nadam da će se ta priča nastaviti", završio je Doborac.