Leko: I dalje čuvam Džekin dres s potpisom

Leko danas vodi juniore Lokomotive prema proljeću u Evropi, a prepreka na tom putu mu je Željezničar s kojim će na Grbavici ukrstiti koplja u okviru revanš meča 2. kola UEFA Omladinske Lige prvaka. 

Sa čovjekom koji je dres reprezentacije Hrvatske oblačio 59 puta družili smo se u hotelu "Hollywood", gdje je uostalom smještena ekspedicija Lokomotive. Na početku razgovora, smišljeno smo izgjegli nogometne teme i upitali našeg sagovornika kako se osjeća u Sarajevu, te da li je probao ćevape. 

"Volim doći u Sarajevo, u Bosnu i Hercegovinu. Ovdje mi je jako lijepo, osjeti se domaća atmosfera i baš ću prije utakmice otići prošetati do Baščaršije. Ćevapi su obaveza kada se dođe u Sarajevo", kazao je Jerko Leko na samom početku razgovora za SportSport.ba.

Zaradili ste mnogo u karijeri, mogli ste danas uživati u mirovini, ali očito bez nogometa ne možete.

"I kada sam bio igrač privlačio me taj trenerski posao. Sjećam se da sam upijao treninge iz klubova u kojima sam igrao, jer sam znao da će mi to biti od pomoći jednog dana, a istina je da bez nogometa ne mogu. Nakon što sam završio karijeru shvatio sam da nema potrebe da odmaram. Lokomotiva mi je omogućila da krenem u trenerske vode i da vodim juniore dok se još školujem za trenera. Mislim da sam na dobrom putu. Ovo me, definitivno, više privlači od posla menadžera ili neke funkcije u klubu."

Koja je razlika u trenerskom i igračkom poslu? 

"Velika je razlika. Imam puno više posla i odgovornosti danas kada radim kao trener, jer moram brinuti o svim igračima, znati kad, šta i zašto radim i u ovaj posao dajem cijelog sebe. S druge strane, kada si igrač na tebi je samo da odradiš ono što trener od tebe traži. "

Kakav odnos gradite s igračima?

"Najvažnije je da vas igrači poštuju. Sa većinom sam prijatelj, nastojim ostvoriti odnos takav da mi se igrači mogu slobodno povjeriti, doći i otvoreno razgovarati kada imaju određeni problem. Naravno, u svemu tome se mora znati da je trener taj koji se mora slušati i koji donosi glavnu riječ. Ako nema autoriteta, onda je sve besmisleno. Trudim se, također, da ih naučim da moraju vjerovati u sebe i imati samopouzdanje. Važno je da se polako pripremaju ono što dolazi. Sutra im ne znači ništa kakvi su bili kao juniori, jer seniorski nogomet je nešto drugačije. Svi će oni imati svoj put. Neko će igrati možda za Dinamo, Rijeku, Hajduk, a neko će morati i u drugoj ligi. To je tako." 

Koliko ste zadovoljni onim što ste ostvarili u karijeri? 

"Devet godina sam proveo u inostranstvu, igrao tri velika takmičenja sa reprezentacijom Hrvatskom, tako da, sve u svemu, mogu biti zadovoljan. Bilo je stvari na koje nisam mogao utjecati da napravim nešto više. Recimo, dok sam igrao u Ukrajini imao sam ponudu da idem u Inter, koji je tada bio odličan, ali Dynamo Kijev me nije pustio za novac koji su nudili Italijani. Ne žalim mnogo zbog toga, jer sam kasnije na poziv Dade Prše otišao u Monaco gdje mi je bilo jako lijepo. Okušao sam se u četiri različite lige, prošao sam dosta toga, a najvažnije je da sam stekao prijatelje gdje god sam igrao."

Kako biste sebe opisali kao igrača? Tino Sven Sušić je govorio da ste grubi, da mnogo udarate... 

"Haha, sjećam se da sam sa Sušićem imao okršaje na sredini terena, ali nakon utakmice uvijek jedan drugom pružimo ruku i ne bude nikakvih problema. Dosta sam grublji na terenu nego u prirodi, barem tako mislim. Moja igra je bila takva da sam kao defanzivni vezni morao da spriječim protivničke napade, a nekada to i ne možete na fin način. Što se tiče grubosti, i za Materazzija kažu da je bio takav, ali vani je valjda pravi džentlmen." 

I Ronaldo se požalio na Vašu grubost kada ste sa Dinamom igrali protiv Real Madrida. Uspjeli ste ga zaustaviti. 

"Kao najiskusniji igrač imao sam zadatak da ga čuvam. Znao sam koje su Ronaldove prednosti i dogovorio sam se s Vidom da mu stanemo jako blizu. Riskirao sam to da on može iskoristiti taj prostor iza mene, ali je zato Vida uvijek bio blizu u slučaju da ga ne uspijem ja uloviti u kontaktu s loptom ili da ga izbace u prostor da Vida to pokrije. To je odlično funkcionisalo. Bilo je dosta prekida na njemu, nešto sam uspio uduzeti i bez faula, a sama potvrda da je nakon utakmice bio mnogo iznerviran govori da je napravljen dobar posao."

Je li Vam to najdraža utakmica u karijeri? 

"Ispada da mi je to najveća utakmica zbog Cristiana Ronalda, ali meni je bila zbog drugih stvari. Igrao sam Ligu prvaka četiri godine sa kijevskim Dinamom, no kada to isto doživite sa klubom u kojem si odrastao i kojeg voliš onda je to nešto posebno. Dobro smo se držali protiv Reala, koji je mislio da će mu biti lako, šteta je što nismo uspjeli uzeti barem bod. Bilo je to lijepo iskustvo." 

Radili ste s mnogim trenerskim imenima. Koga izdvajate?

"Jedan od prvih trenera u seniorskom nogometu bio mi je Miroslav Ćiro Blažević. On je poseban. Ima takav motivacijski govor i način rada kakav se može malo gdje vidjeti. Taj njegov govor koji je pokretao gotovo svakoga mi je mnogo nedostajao kasnije kada sam otišao u Monaco. Imao sam u Monte Carlu sve što jedan čovjek može poželjeti, ali falilo mi je da se borim, da napravim nešto više. Od stranih trenera bih posebno izdvojio Ricarda s kojim sam sarađivao u Monacu. Radi se o jednom velikom psihologu kojeg su voljeli i igrači koji su bili čak u drugom planu. Znao se odnositi prema njima, držao je do svoje riječi i davao je šansu kada je god mogao." 

Sjećate li se kako ste potrošili prvu veću platu?

"Kako da ne. Kada sam otišao u Kijev dobio sam veću količinu novca od transfera i prvo sam osigurao stambeno pitanje sebi i roditeljima. Živjeli smo u malom stanu u Zagrebu, tako da sam prvo riješio kredite koje su roditelji imali i onda smo kupili kuću. Na taj način sam želio da im zahvalim za sve što su uradili za mene. Sjećam se također da sam sebi i ocu kupio po automobil."

Jeste li kao dijete imali nekog igrača kojeg ste voljeli da gledate?

"Obzirom da sam bio navijač Milana, najviše sam se divio Marcu Van Bastenu i Zvonimiru Bobanu. Kada sam kao dijete zabijao golove uvijek sam spominjao njihovo imena. Jako mi je drago što sam danas s istim tim Bobanom kojeg sam gledao kao uzora u prijateljskim odnosima. Ponekad i kartamo u Zagrebu." 

Imate dvojicu sinova. Hoće li neki od njih krenuti tatinim stopama? 

"Kako je krenulo mislim da će hoće. Imaju predispozicije, već sada ganjaju loptu, ali mladi su i još je rano nešto predviđati. Nastojat ću ih, u svakom slučaju, usmjeriti u sport. Neću ih na silu gurati, ako se odluče za nogomet, imat će moju podršku. Bio bih sretan da me jednog dana nadmaše." 

Koliko pratite nogomet u Bosni i Hercegovini? 

"Pratio sam u proteklom periodu reprezentaciju BiH i žao mi je što niste izborili plasman, ali barem smo vas na neki način osvetili pobjedama nad Grčkom.  Pratim i prvenstvo i, moram priznati, da je rezultatski mnogo zanimljivije od HNL-a. Više klubova se bori za titulu, teško je predviđati ko će biti prvak, dok je ove godine u Hrvatskoj ponovo Dinamo taj koji vodi glavni riječ. Vidio sam baš i da je Papac imenovan za sportskog direktora Željezničara. Drago mi je zbog njega, igrali smo zajedno u kadetima i juniorima Željezničara." 

Po vama, ko su najbolji igrači na Balkanu?

"Broj jedan je - Luka Modrić. Motor je reprezentacije Hrvatske i Real Madrida s kojim je osvojio sve, stvarno se razvio u top klasu. Drag mi je i Edin Džeko. Imam baš njegov potpisani dres iz Manchester Cityja, koji sam dobio preko sestre koja je u dobrim odnosima s njegovom suprugom Amrom. Čuvam i dalje taj dres, mada u kolekciji imam još mnogo od igrača poput Gutija, Davidsa, Tottija... Sve sam to skupljao tokom karijere." 

Za kraj, jeste li spremni za današnji meč na Grbavici?

"Rekao sam igračima da nemaju nikakav imperativ osim da pokažu da vrijede i da su spremni za seniorski nogomet za nekoliko mjeseci. Na ovim utakmicama oni odrastaju i drago mi je što uopšte imaju priliku da igraju juniorsku Ligu prvaka. Na Grbavici danas želimo pokazati da znamo igrati zrelo i pametno i na kraju nadam se prolasku dalje", riječi su Leke na kraju razgovora.