Beljo: Ne postoje ljepše zemlje od naših ovdje, posebno Bosne i Hercegovine · Intervju

Taj mir u njemu stvorili su, kako sam kaže, obitelj i vjera. Supruga Andrijana rodila je Damiru dva sina Matiju i Mijata koji su danas centar njegovog svijeta i koji su promijenili njegov pogled na svijet i na život. S ovim, danas 34-godišnjakom, nije lako biti u ringu, ali je definitivno lako napraviti intervju s njim. Raspričan, otvoren i brutalno iskren, do kosti. Onako kako se i bori, tako i priča, Belji nije potrebno postavljati pitanja. U nekom spontanom razgovoru s Damirom za SportSport.ba pred povratničku borbu u Zagrebu s opasnim Poljakom Lukasom Paszkowskym kod Damira nismo osjetili nikakvu nervozu, bit će kaže Damir, sve kako Bog zaželi.

O boksu kaže kako je teško postati dobrim bokserom, posebno kod nas.

„Teško je, jako teško. Boks ti je baš specifičan, treba se toga dosta poklopiti. Talenat, psiha, volja, upornost. Baš sve. Ukucaj slobodno, pa ćeš vidjeti da će ti izbaciti da je boks najteži sport na svijetu po svim parametrima", s puno strasti Damir počinje svoju priču o plemenitoj vještini.

„Opet, psihički segment je možda najbitniji. Uvijek navodim primjer sa svog meča u Sarajevu na kojem sam zaprosio svoju današnju suprugu (protiv Epifania Mendoze u sarajevskom Domu mladih). Lik mi je već u drugoj rundi polomio dva rebra, vidim da osjetim da me ima, osjetim i ja da me ima. Svašta mi se vrti po glavi, doveden do ruba...e tu i u takvim situacijama treba pronaći u glavi ono nešto. Osjetiti da si spreman dati život i sve da se vratiš, rekao bih da je to ono što čini razliku između šampiona i drugih. Kod malo boksača sam to vidio nažalost. Ako smijem spomenuti, ima jedan momak koji dolazi, zove se Juraj Soldo. Dečko koji možda nije toliki talenat, ali s rijetko viđenim srcem i predanošću što je dosta bitnije za ovaj sport. Imamo mi tu i Elvira Šendru koji je napravio već odlične rezultate u mojoj cruiser kategoriji. Višestruki je prvak države i nadam se da će u budućnosti napraviti sjajne rezultate. Tu je i mali Fetahović, oni čine okosnicu naše reprezentacije. Iskreno, više preferiram ovaj amaterski, ili kako volim reći, olimpijski boks. U profi vodama puno je više biznisa i puno manje sporta, tako da se u zemljama bivše države događa da ljudi koji ne mogu biti prvaci u vlastitoj državi odlaze u profesionalce i izmišljaju razne verzije, titule, lažne protivnike, namještene mečeve...medijski su nekim čudom jako eksponirani i samim tim režu krila ovim mladim, perspektivnim i sjajnim borcima, mladim kojim trebaju da dođu. Tako oni, kada vide to, reagiraju jako loše i to ostavlja loš dojam na njih, demoraliziraju se“, govori Beljo i u jednom dahu nastavlja:

„Ne mogu vjerovati da neke moje kolege svašta izjavljuju i za vid mene koji sam bio višestruki prvak BiH, kapetan reprezentacije sedam godina, neke momke nisam vidio ni dva puta da su bili u izborima za reprezentaciju, a tamo o njima čitam svašta nešto, o nekakvim tobožnjim uspjesima. Nažalost, slično je to kod nas u svim sportovima, ali čini mi se da je u boksu nekako izraženija ta mračna strana. Vrijeme će pokazati sve, opet, neću previše da osuđujem ni te momke, oni izdvajaju dosta svog vremena za sve to, možda kroz te svoje medijske istupe i te „pobjede“ gledaju doći do kakvog sponzora što u neku ruku podržavam, jer nažalost, boks je „sirotinjski“ sport. Jer gledajte, ljudi koji imaju novaca neće dati svom djetetu da ide na boks, da ga neko tamo udara. Oni vode djecu na tenis, na ekipne sportove, to im nije potrebno u životu. U nas se gleda čiji je otac gdje, ako je dijete nekog „važnog“ oca u nekom određenom sportu, gleda se da se malo više uloži u taj sport. A činjenica je da nismo svi za istog sporta i da ne možemo svi biti uspješni u svemu."

Damire, u kojoj fazi je tvoja karijera danas?

„Pa evo, ja nikako da odustanem",  kroz široki osmijeh govori Beljo. „Napravio sam najbolje rezultate u povijesti Bosne i Hercegovine od njenog osamostaljenja. U profesionalnom boksu sam u jednoj od najtežih kategorija postao prvak Europe i što je još teže to dva puta obranio, dobio sam priliku da boksam za svjetski naslov, ali tada me zadesio peh. Naime, udario me auto pred meč s jednim od najboljih boskača svijeta koji drži cruiser titulu u sve 4 najjače svjetske verzije, Ukrajincem Oleksandrom Usykom. Ali i za to kažem, Bogu hvala, tako je moralo biti. Trebali smo boskati u Los Angelesu. Ta prilika je zasad nažalost propala. Poslije sam također nastavio s pehovima, završio na 4 operacije, a što se tiče bodova, iako sam još neporažen, dosta bodova su mi skinuli. Bio sam daleko najbolje rangiran borac s ovih prostora sa 168 bodova, a sada sam spao na 25 ili 26 bodova iako nisam pretrpio nijedan poraz u međuvremenu. Mogli su da mi ne diraju taj renking, ali nažalost po to, iz Bosne i Hercegovine sam, uz to nisam htio da potpišem za neke jake promotorske kuće, pa je sve to sigurno utjecalo na to. Drugima su skidali bodove par puta, a meni čak osam što je van svake pameti. Činjenica je da sam bio među 15 u sve 4 najjače verzije što je vjerujte fantastičan doseg za nekog s ovih prostora. Nadam se da ću se opet tu vratiti. Evo, kroz dva dana boksam u zagrebačkoj Areni. Boksam s Poljakom Lukasom Pasykowskym, opasnim borcem koji ima omjer 10-2. Pripremao sam se u Mostaru sa svojim trenerom Damirom Miletićem Fantom, te 4 tjedna u Njemačkoj, što je premalo za ovakav meč, ali takve su mi bile mogućnosti. Ipak, nadam se da ću pobijediti, znam da ću dati sve od sebe. Paszkowsky mi ne paše stilom, dečko koji boksa pod njemačkom zastavom i paskom Sauerland Promotionsa. Svih 12 borbi boksao je u gostima, dva poraza ima od vrhunskih boraca, izuzetno je opasan borac i bit će jako teško. Iza mene su povrede ali nadjačao sam sve. Želio bih se zahvaliti svojim sponzorima koji su mi omogućili ovo sve, ove pripreme i dragom Bogu na svemu.

 Ispašta li tvoj obiteljski život zbog tvojih velikih obveza prema boksu?

„Nažalost jeste, to je ono što me najviše boli. Ali Bogu hvala, on mi je dao ovu prekrasnu i zdravu obitelj. Svojoj supruzi govorim da je ona veći šampion od mene. Nije lako s dva mala sina, srećom, baka servis puno pomaže pa bude lakše. Stariji sin je jako vezan uz mene i svaki put je teško kad moram negdje ići. Nadomjestimo neko vrijeme preko kamere ali to nije to. Ispaštamo svi ali nadam se da će se sva ta žrtva isplatiti. Jedva čekam da se ovo sve završi i da ih sve zagrlim i provedem vremena što više mogu s njima, jer ako ovo sve dobro prođe, a nadam se da hoće, imam velike planove. Imam nešto veliko u planu, nešto o čemu ne smijem pričati ali mogu samo najaviti ako Bog da, da će biti velika stvar za nas odavde, a nadam se i skorom povratku na pozicije na kojima sam bio prije ovih pehova. Trebam pobijediti par jakih mečeva da se opet nađem na izazivačkoj listi i da budem tamo gdje pripadam.

Vjera je jako bitan dio tvog života?

„Jeste i ja se toga ne stidim. To je nešto što me u jednom prelomnom momentu mog života najviše promijenilo u dobrom smislu. Dragi Bog i Isus Krist mi daju veliku snagu. Istini za volju, kad sam se malo jače okrenuo vjeri tada su i počeli ovi veliki pehovi, ali to gledam s te strane da me Bog jača i priprema za nešto veće. Počele su me zahvatati nekakve nevjerojatne ozljede da razmišljam katkad da možda Bog želi da odustanem od svega. Ipak, ja sam prevelik „tovar“ u glavi. Ne želim još odustati. Vjerujem da još puno mogu da dam, a naravno da će doći vrijeme da odustanem. Vjera mi je uz obitelj prva u životu. Drago mi je da činim svoj narod sretnim, kako hrvatski narod, tako cijeli narod Bosne i Hercegovine.

Po medijima se tvoje izjave i potezi interpretiraju na sve moguće načine. Reci nam, tko je zapravo Damir Beljo?

„Ljudi koji mene znaju, znaju kakav sam ja u stvarnosti. Cijeli sam život isti i čini mi se da to mnogima ne paše. Ljudi u svemu traže nešto loše, čekaju prigodu da nekog linčuju. Slušam majčin savjet koja mi je jednom rekla da je i Krist radio samo dobre stvari pa je na kraju razapet. Ne želim i ne mogu da se opterećujem time. Davno sam rekao da sam ja Hrvat. I smatram da netko tamo iz Zagreba nije veći Hrvat od mene. Ali ovo je moja zemlja, ja volim Bosnu i Hercegovinu, a Mostar je u njenim granicama. Moj otac je iz Rame, ja sam Mostarac, to je tako. Volim ovo tlo, sve ljude odavde i ne dijelim ih po naciji ni vjeroispovjesti. Bog nam je svima jedan i nismo mi ti koji će suditi tko je na krivom a tko na pravom putu. Ljude dijelim na dobre i malo manje dobre.

U čemu pronalaziš motiv za sve napore kroz koje prolaziš?

„Iskreno, više ne grizem onoliko koliko sam grizao dok nisam dobio djecu. Ipak, na kraju, u njima nađem najveći motiv, kažem, hajde zbog njih ću još malo. Pošteno da kažem, nije lako pronaći motiv uvijek. Tijelo je jako potrošeno, ja više ne mogu dva jaka sparinga da povežem. Sparirao sam sa svim svjetskim šampionima, ali baš kroz te sparinge s njima, kad vidim i osjetim da sam blizu njih, upravo me to motivira i gura naprijed. Vjerujem dosta u sebe i u svoje mogućnosti. Bog mi je eto dao i to da mogu podnijeti dosta batina".

"S druge strane, udaram jače nego većina boraca u mojoj kategoriji, to su moje predispozicije i moji motivi. Nisam neki talenat, ima momaka koji boksaju ljepše od mene bez sumnje, ali ja ću ih pobijediti jer sam ja spreman u glavi na sve. Nadam se da će me zdravlje poslužiti i da će mi Bog dozvoliti da dođem do svog cilja, a ako i ne dođem, opet mu hvala na svemu ovom dosada. Napravio sam dovoljno da mogu sutra djeci pogledati u oči i reći im „Ćaća je nešto napravio“.

Damire, do kada kaniš boksati?

„Znaš šta, ja često pomjeram te termine. Bio mi je cilj boksati za svjetski naslov i biti tu u vrhu, boriti se s najboljima. Iskreno, kroz moju karijeru bilo je dosta tih „levata“, loših protivnika. Normalno je da se dio karijere gradi i na takvima, ali protiv toga sam da se od toga prave neke spektakularne priče. Kad boksam s lošim protivnikom ne želim previše medijske pompe, nije nikakav spektakl dobiti takvu borbu. Spektakl bi bio da izgubim takav meč. Sada sam nakon pauze možda trebao krenuti s nekim lakšim protivnikom ali sebi sam u glavi rekao da toga nema. Ili jesi ili nisi, daj sve od sebe i vidi gdje si. Nema više povratničkih mečeva, idemo u kost odmah s jakim protivnikom pa ćemo vidjeti šta će biti."

Živiš u gradu koji baš ne priznaje veličine, kako u sportu tako u svemu. Mostar je jako speifična sredina. Jesi li se ikad doživio podcjenjivački odnos prema onom čim se baviš i što radiš?

„Znaš i sam kakav je Mostar. Ima ona anegdota o onom čovjeku koji je umro, a po Mostaru se rasprede priča „Ma šta će bolan on umrijeti“. Ja osobno nisam previše toga doživio, na ulici me svi grle i ljube i podržavaju iako sam svjestan da bar pola njih nakon tog susreta želi da mi se desi nešto loše. Ipak, fino izgleda ono što nude s vana, a iskreno i ne obazirem se previše na to. Volim ovaj grad, volim ove ljude. Volim i svoju djedovinu i starije običaje. Mogu za sebe slobodno reći i da sam planinski čovjek, a i neka tko god želi pomisli što god hoće, također sam i seljak. Moji su korijeni s planine, otac iz Rame s Maglica, a mati s Risovca. Risovac obožavam i sav taj kraj gore. Moji su roditelji čuvali ovce, pa i ja dok sam bivao gore kod djeda. Ništa ja ne glumim, nikakvu veličinu. Ja sam normalan čovjek koji se ne stidi toga što jeste i koji je preponosan na sve to. I na svog brata. Ja sam, čak i da sad prestanem boksati, veliki šampion u svojoj duši jer imam ovakvu obitelj."

 Imaš li kakvu poruku za čitatelje portala SportSport.ba?

„Nadam se da neću zvučati kao kakva misa, ali zaista želim mir i dobro za sve naše ljude. Radi svog sporta često sam vani, a vidim evo, sve više naših ljudi ide trbuhom za kruhom jer ga je nažalost kod nas sve manje. Ne postoje ljepše zemlje od naših ovdje, posebno Bosne i Hercegovine. Nadam se da će se ova ekonomsko-politička situacija stabilizirati i da će se ubiti šovinizam kojeg nažalost ima kod nas. Volio bih da svi moji ovdje žive, djeca, unuci. Vani je možda sigurnije i stabilnije, ali mislim da kod nas još nisu umrle prave vrijednosti. Pomirimo se da je ovo zemlja sviju nas, kako Bošnjaka, tako i Hrvata i Srba. Kad to prihvate svi, siguran sam da će nam biti bolje!