Analiza: Sergio Busquets, najpodcjenjeniji igrač svoje klase

Doći će mlađi, bolji i tehnički potkovaniji igrači koji će nas vrlo brzo natjerati da zaboravimo na Claude Makelelea. Francuski reprezentativac sreću je pronašao u Chelseaju, gdje je pokazao koliko zapravo vrijedi, dok su Beckham (doduše, njegov dolazak se poklopio sa odlaskom Makelelea), Figo, Zidane i Guti izgubili dodatna pluća i par nogu koji ih je pokrivao tokom svih 90 minuta. Hierro je sam izjavio kako je prodaja Makelelea prvi korak koji je doveo do pada Galacticosa. Makelele je bio motor Reala, ali priznanja su izostajala zbog nula u kolonama koje su se odnosile na golove i asistencije. 

Makelele je pod palicom Josea Mourinha igrao najkvalitetniji fudbal u karijeri, a Lampard i Essien su uvijek imali igrača koji će im čuvati leđa u svakom trenutku. Bio je Kante prije Kantea. U pet godina koliko je proveo na Stamfford Bridgeu, Makelele je postigao samo dva gola. No, njegov primarni zadatak nije bilo postizanje golova, kao ni namještanje istih. Njegovo je bilo da bude “najdosadniji” igrač na terenu i da protivnicima ne dozvoljava ni da dišu. Mogao je odigrati tri utakmice uzastopno, a da njegovo tijelo i dalje ne daje nikakve znake umora. Jak u duelu, čitanju igre i postavljanju, taktički zreo. Bio je pravi defanzivni vezni, destruktivac po Mourinhovom ukusu. Nakon Chelseaja, Makelele je sreću pronašao u PSG-u, gdje je po završetku igračke karijere radio i u stručnom štabu, da bi potom uslijedio samostalni angažman u Bastiji u kojoj se zadržao svega pola godine. Jedno vrijeme bio je pomoćnik i Clementa u Swanseaju, da bi u novembru ove godine preuzeo belgijskog prvoligaša Eupena. 

U tom periodu, glavna zadaća (skoro) svim defanzivnim vezistima, bila je isključivo destrukcija protivničke igre. Gattuso, Roy Keane, Jens Jeremies, Mauro Silva, Cocu, van Bommel, Marcos Sena, Diego Simeone, bili su prepoznatljivi po žustrini, snazi, beskompromisnim startovima, čitanjem protivničke igre i prekršajima koji su prekidali protivničke napade u najvažnijim trenucima. S druge strane, tu su bili Vieira, Davids, Redondo (mlađim čitaocima bih preporučio da otvore Youtube i ukucaju Redondo vs Manchester United, te da vide kako je Argentinac napravio budalu od Berga), koji su, osim sjajnih defanzivnih karakteristika, posjedovali i ofanzivni repertoar, najviše zahvaljujući nevjerovatnim tehničkim sposobnostima da kreiraju napade te da drže i kontrolišu tempo igre. Vieira je bio unikatan – fizički nadmoćan, tehnički odličan, često se ubacivao iz drugog plana i završavao napade. Od njegovog odlaska, Arsenal je imao samo jednog defanzivnog veznog kojeg vrijedi spomenuti, Gilberta Silvu. Kad već spomenuh Vieiru, mlađim generacijama koje su pročitale Anelkinu autobiografiju, poznat je i po nevjerovatno velikom ku... penisu. Naime, nakon što je Anelka zbog sunca propustio izglednu priliku, znajući da ga u svlačionici čeka prava lekcija, odlučio je suprotstaviti se Vieiri. To je bio veoma glup potez, jer ga je tadašnji kapiten Arsenala udario penisom po glavi. Po Anelkinim riječima, Vieira ima pravu motku u gaćama s kojom bi mogao zgrnuti milione kad bi se okušao u porno industriji.

Graditelj igre

Nakon što je 2009. godine preuzeo prvi tim Barcelone, Pep Guardiola je u prvi tim prekomandovao Sergia Busquetsa. Trenirao ga je u drugom timu Barcelone i bio je upoznat sa svim njegovim vrlinama i manama. Barcelona je u tom trenutku bila odlično pokrivena na poziciji zadnjeg veznog (čovječe, pa tada je Yaya Toure bio na vrhuncu), ali Guardiola je u Busquetsu vidio čovjeka za kojeg je smatrao da će biti ključni kotačić u najboljem veznom redu ikad. Za razliku od Tourea, Busquets je brže razmišljao (i dan danas to čini) s loptom u nogama. Nije je carinio, nije pravio potez viška, nego je pravovremeno distribuirao Xaviju ili Iniesti, a nerijetko je i sam Messi bio meta Busquetsovih pasova. Odigrati iz prve, Busquetsova je dogma. Busquets bi jednim dodirom primao i odlagao loptu. Upravo je ta njegova jednostavnost “otjerala” Tourea za kojeg više nije bilo mjesta u Guardiolinoj Barceloni. Toure je fizički jači, ofanzivno bolji, u tom trenutku vjerovatno i kompletniji igrač, ali za Barcelonu i Guardiolin sistem, nije bilo boljeg defanzivnog veznog od Busquetsa. Zašto, pitate se. Guardiolin sistem podrazumijeva stvaranje što većeg broja trouglova na terenu (od 10 do 12), a sam Busquets je u svakom trenutku bio u pet ili čak šest trouglova. Više i od Xavija i Inieste. Pique i Puyol, zajedno sa bokovima Alvesom i Abidalom, uvijek su imali Busqutsa kao osigurača, bilo da je riječ o predaji lopte ili defanzivnom postavljanju, pokrivanju prostora i(li) igrača. Busquets odlično čita igru i fenomenalno se postavlja. Zbog toga nema potrebe, ma koliko to smiješno zvučalo, da rizikuje sa klizećim startovima, jer je u svakom trenutku tu gdje treba biti i loptu će, skoro po pravilu, osvojiti postavljanjem i presjecanjem, a ne podmuklim startom. Također, bio je ključan faktor koji je zapravo dozvoljavao malo (više) predaha Xaviju i Iniesti tokom utakmice. Sam Xavi je nekoliko puta istaknuo kako imje Busquets produžio vijek trajanja na najvišem nivou.

Nevidljiv, ali sveprisutan

Busquets je igrač koji je uvijek u vrhu kada su dodiri s loptom u pitanju. Tu je. Ako treba iznijeti loptu, Busquets će preuzeti odgovornost, vratiti se do svog šesnaesterca, formirati trougao sa golmanom i štoperom, uzeti loptu i proslijediti je dalje, te se tako osloboditi eventualnog presinga protivničkog igrača i krenuti sa gradnjom napada svoje ekipe. On nikad neće imati mnogo ključnih pasova; pasova koji su duboko u protivničkoj trećini. U čemu je onda njegova tajna? Opet, u sveprisutnosti i perfektnom tajmingu kada su pasovi u pitanju. Nema oklijevanja, nema odugovlačenja, nema bespotrebnog vođenja lopte. O njegovim pravovremenim pasovima bismo mogli napraviti Youtube kompilaciju koja bi bila duža od Wylerovog Ben Hura (podsjećanja radi, film traje tri i po sata). S tim pravovremenim pasovima nevjerovatno rastereti ofanzivnije igrače, jer su upravo zbog Busquetsovog pasa oni dobili loptu u trenutku kad je oko njih najmanje protivničkih igrača i(li) kad imaju mnogo brisanog prostora. U protivničkom kaznenom prostoru ne provodi mnogo vremena. Obično je iza, osiguravajući vlastiti gol pravovremenom intervencijom u slučaju da njegovi saigrači izgube loptu. I one najprljavije poslove obavlja čisto i elegantno, skoro pa umjetnički. Naravno, tu mu pomaže njegova inteligencija i duge noge. Nema zalijetanja, nema bjesomučne trke za loptom. Busquets često usmjerava protivničke igrače da idu tamo gdje nema prolaza. Samopouzdanje i vjera u njegove saigrače, čine ga još boljim u poslu koji obavlja.

I, opet, Busquets redovno biva nepravedno zapostavljen od strane fudbalske javnosti. Nije komercijalan, statistički (u onim “bitnim” parametrima) je nepostojan, ali Španija i Barcelona su različite ekipe sa i bez Busquetsa. Posebno se to odnosi na Barcelonu. Kad Javier Mascherano, u rijetkim trenucima Busquetsovog umora ili suspenzija zbog kartona, bude u njegovoj ulozi, igra Barcelone pati. Mascherano je razbijač i mnogo više vuče na Gattusa. Njegova pas igra ne može parirati Busquetsovoj, što dovodi do toga da  se ofanzivni(ji) veznjaci moraju vraćati duboko na svoju polovinu kako bi mirno iznijeli loptu. Također, Mascherano ne može poslužiti kao martinela (pogledati meč Lige prvaka između Real Madrida i Barcelone i Messijev gol kad se “poslužio” Busquetsom) i u napadu je po običaju igrač manje. Protivnici mu dozvoljavaju nešto više prostora znajući kako pas igra nije njegovo oružje.

Busquetsova jedina mrlja u karijeri je gluma protiv Intera. Te godine Barcelona je ostala kratka za novo finale Lige prvaka, a Busquets ostao bez nominacije za Oscara. No, nije se ni u jednom trenutku zastidio tog poteza. Rekao je da je to uradio za svoj tim, za pobjedu. I dan danas to smatra dobrom odlukom.

“Kad gledaš utakmicu, ne vidiš Busquetsa, ali kad gledaš Busquetsa, vidiš svaki parametar igre” - riječi su Vincetea del Bosquea, bivšeg selektora Španije i iskrenog zaljubljenika u Busquetsove kvalitete. Del Bosque nije mogao zamisliti ekipu bez Busquetsa na poziciji zadnjeg veznog. Pique i Ramos su profitirali, također. Često ih“povuče” lopta i krenu na protivničku polovinu, a njihovo mjesto automatski zauzima upravo Busquets. To radi i u Barceloni, zbog čega je bilo veoma teško i zaustaviti Guardiolinu Barcelonu. Zbog sistema čiji je Busquets neizostavan faktor. Duša. Srce. Pokretač. Messi, Xavi i Iniesta jesu (činili) sistem, ali nepotpun. Sistem je Busquets, njegovo razumijevanje igre, vršenje i odgovaranje na presing, pravovremeno rješavanje lopte i doktorsko postavljanje i čitanje protivničkih napada.

Statistike nisu toliko mjerodavne. Ili, bolje rečeno, ne pokazuju pravo stanje stvari. Neke stvari ne ulaze u suhu statistiku i nisu vidljive golim okom. Obično te stvari nisu toliko cijenjene. Sergio Busquets je jedna od takvih stvari. Podcijenjen, ali od neprocjenjivog značaja za Barcelonu i Španiju. Sistem.