Atalanta na Koševu i obrnuto slovo U · Komentar

Protiv tima koji se sa Borussijom Dortmund bori do posljednih minuta dvomeča osmine finala Evropske lige, savlada Inter 7:1 i na kraju krajeva u ligi petice završi sezonu na sedmom mjestu.

Psihologija u bh. sportu nema veliku upotrebnu vrijednost, ne zato što smo mi previše pametni pa nam to ne treba i što su drugi glupi pa im je moguće prodavati maglu, već zato što nismo uopće stigli na taj razvojni nivo.

Bitno je fizički biti spreman, taktički morate biti potkovani, svako mora da zna svoju ulogu u timu, a to hoćete li biti dovoljno motivisani, kako će te se suočiti sa pozitivnim i negativnim emocijama, kako reagujete pod pritiskom... ma koga, zaboga, zanima.

Šuti, pusti, kakva psihologija, ako se ne znaš nositi s pritiskom ne moraš ni igrati... Takav je otprilike stav prema onima koji treba da igrače pripreme da su dobri u glavi, a samo tada igrač je sposoban ispoštovati stvari na tehničkom i taktičkom planu. Naravno, ako ima kuveta i nisu mu noge "olovne".

Ono što se Sarajevu desilo protiv Atalante primjer je klasične pobjede duha ekipe koja dolazi iz podneblja gdje duha ima sve manje, karaktera skoro nikako kao i mentalne snage. Zato je 2:2 iz Reggio Emilije grandiozno.

Nismo mi u sportu džaba tako mizerni i neuspješni. Zapravo dobri smo do momenta kada se pobjeđuje glavom, do 15. ili 16. godine. Tada počinje komešanje hormona i samo oni najčvršći, najdisciplinovaniji, najinteligentniji i najuporniji postižu rezultate vrijedne pažnje. Postoji kod nas između šest i 13 takvih, vrhunskih sportista.

U kolektivnim sportovima stvar je još kompleksnija jer postoji interakcija, sistem odnosa koji mogu biti ovakvi ili onakvi i koje je potrebno posmatrati i eventualno utjecati da bi se postigla kohezija. Primjer hrvatske reprezentacije na Mundijalu u Rusiji najbolje objašnjava koliko su atmosfera, povezanost, jedinstvo, entuzijazam bitni za konačan rezultat.

U zraku se to moglo osjetiti. I u tom kontekstu prebitno je među kilom krušaka nemati jednu koja je natruhla, nemati igrača koji je nezadovoljan bilo čime (Nikola Kalinić). Sve je to pitanje psihologije čiji je problem što se bavi "nevidljivim" stvarima.

Ima kod nas uvriježena sintagma "izgorjeli u želji". Izgorjeti u želji znači pasti pod utjecajem prevelike motiviranosti, što je potpuno različito od nemotiviranosti, bezvoljnosti, mrskoće. Stoga jeu psihologiji sporta jedan od najbitnijih zadataka znati motivaciju dovesti na optimalan nivo.

Motivacioni optimum najbolje bi se mogao oslikati obrnutim slovom U, na jednom kraju je nemotivisanost, na drugom premotivisanost, pa da se ne bi "izgorjelo u želji" treba biti pametan, dovesti se negdje na sredinu. Posebno večeras kada je trun potreban da se pretjera.

Psihologija je u sportu prebitna jer je malo onih koje ne dotiče ambijent, koji su sposobni ne razmišljati o rezultatu, već o izvedbi, koji brzo zaboravljaju sopstvene greške... a sve se to može naučiti.