Balić: Červar je samo bio na pravom mjestu u pravo vrijeme

Najbolji rukometaš svijeta svih vremena za SportSport.ba

Balić: Červar je samo bio na pravom mjestu u pravo vrijeme

Frenologija je bila pokušaj da se naučno objasni povezanost između oblika glave i karaktera. Nije zaživio taj avanturizamn niti je ikad bilo moguće operacionalno definisati čovjeka na osnovu njegove lobanje. No ako je već ta ideja propala možda bi se trebalo zaista pozabaviti povezanošću između načina na koji se neko rukuje sa njegovom osobnosti. 

S Ivanom Balićem samo i rukovati se predstavlja istinsku privilegiju. Pri pozdravu čovjek vidi o kakvoj se ljudskoj gromadi radi, koliko odiše karakterom, duhom, ozbiljnošću, veličinom. 

Možda je dojam subjektivan, ali i da ništa o njemu ne znate, da niste mladost proveli uz njegov lirski rukomet željno iščekujući svaku iole neizvjesnu utakmicu hrvatske reprezentacije da je prelomi svojom virtuoznošću, rukujući biste se uvjerili o kakvoj se Rijetkosti s velikim R radi.

Problemi sa leđima

Markantan kakav je oduvijek - sa gustom crnom bradom što se penje visoko prema svijetlim očima, koje kao da istovremeno opominju i prijete, a opet su blage i prijatne - na prijedlog da sjednemo jer ovome novinaru ne treba puka izjava već priželjkuje otvoreni razgovor, tek je potvrdno klimnuo glavom. Nije Ivano ljubitelj velike priče. Klasični južnjački karakter. Uvjereni smo i da nedrage volje pristaje slikati se sa stotinjak obožavatelja u minuti, ali je svjestan koliko ljudima znači to, pa mu ipak nije problem. 

"Ako možeš hajmo ovdje, da mogu da se naslonim", predložio je mjesto uz zid.

I dan danas, dvije godine nakon što se zbog povrede leđa oprostio od sporta kojem je udahnuo dušu Ivano se muči, konstantno je na terapijama.

"Zbog leđa sam prekinuo karijeru kao što je i moja mati morala u 30. godini završiti karijeru. Ja sam eto malo više izdržao. To nam je obiteljski uslovljeno. Kažu mogao sam igrati još. A nisam, da sam mogao igrao bih. Posljednih godina bilo je mučenje i nije više bilo smisla. I sada me bole leđa, ali idem na fizikalnu često."

Kad se pravi film težnja je da se isti dopadne jal' publici jal' kritici. Kako se osjeća neko za kojeg vlada opće mišljenje i publike i kritike da je najbolji rukometaš svijeta svih vremena. Da li mu nekad nedostaje rukomet, adrenalin velikih mečeva.

"Čovjek kad bi razmišljao o tome i zamarao se time samo bi ga kočilo. Nikad u karijeri nisam pomislio da da sam najbolji ili izašao na teren uvjeravajući se da je to tako, 'ja sam najbolji, ja sam najbolji'. Sigurno da čovjeku mora biti drago kad to čuje, ali nikad nisam ušao u utakmicu da sam nekoga podcijenio ili da sam se zanio jer je neko rekao sa sam najbolji. Cilj mi je uvijek bio dati sve od sebe, nekad je to dovoljno, nekad nije."

Danas je Balić potpuno posvećen radu u akademiji "Balić - Metličić" koja je prerasla u klub. Donedavno, obnašao je funkciju koordinatora svih rukometnih selekcija u HRS i bio spona između selektora Željka Babića i vrhuške Saveza. Otjerani su bukvalno i on i Babić i Pero Metličić.

"A šta da kažem o tome? Završena je to priča, dobili smo svi otkaze i to je to. Nije se ljudima sviđalo kako je reprezentacija igrala i kako je vođena, a opet iza nas je medalja sa Eura iz Poljske, stvorili smo široku bazu, uveli dosta novih i mladih igrača u opticaj, unijeli kolektivni duh u igru što ranije nije bio slučaj. Na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj nismo uzeli medalju, ali odlučivala je jedna lopta, dvije. 

Podbacili smo u Riju, to je istina, izgubili u četvrtfinalu, ali to su stvari koje se dešavaju. Ako si dobio nekoga 13 puta, ne znači automatski da ćeš i 14. Rukomet je sport u kojem svaku utakmicu moraš doživljavati kao novi početak, a uvijek ti se može desiti loš dan. Mislim da nas je najviše koštao taj poraz od Islanda u Riju i da je to iskorišteno da nam se uruče otkazi."

Značaj samopouzdanja

Uspjesi hrvatske reprezentacije započeli su sa njim, Metličićem, Lackovićem, Džombom, Vorijem na crti, Šolom na golu... Kako objasniti put jedne selekcije od posljednjeg mjesta u Evropi do svjetskoga trona i to za samo 12 mjeseci. Šta se to desilo te čuvene 2003. godine?

"A šta znam, teško je zaista objasniti, ali kao da smo tada svi kolektivno sazreli za velike stvari. Niko nije naravno mogao očekivati žetvu zlatnih medalja, svjetsko prvenstvo, godinu poslije Olimpijske igre u Atini...Postoje utakmice koje se okrenu u tvoju korist, dobiješ nešto što možda ne bi trebao i tada onda naraste samopouzdanje. Nama je bilo naraslo i kao da nas je držalo tih nekoliko godina u kontinuitetu. Samopouzdanje je veoma bitno, svaki sportista je 50 posto bolji kada je pun samopouzdanja."

Iako je osvojio skoro sve što je mogao, čini se da je Hrvatska mogla biti još uspješnija. U Njemačkoj 2007. Balić je možda bio na vrhuncu karijere, a Hrvatska igrala možda i najbolje ikada, no nakon što su dobili sve utakmice grupne faze, naletjeli su na Omeyera u osmini finala. 2009. su poraženi u finalu na svome terenu... Postoji li nešto u karijeri zbog čega žali?

"Ništa. Sve što smo mogli osvojiti osvojili smo. Je li moglo biti bolje? Uvijek može bolje, volio bih da sam pobijedio svaku utakmicu u karijeri koju sam odigrao, ali opet mogao sam i izgubiti svaku. Ne treba se baviti prošlošću. Dok sam igrao bilo mi je krivo, ali sada zaista nije. Ja sam u suštini zadovoljan i ostvaren čovjek. Kad vidimo kakvih sve sudbina ima i šta se sve u svijetu dešava, treba biti zadovoljan kad se ujutro probudiš. Život čine male stvari, ja sam zadovoljan s ovom jednom kavom, a imaš ljude koji nisu zadovoljni ni sa tri kave, sokom i kolačem. Zahvalan sam Bogu što mi je omogućio da se bavim onim što volim, što sam igrao rukomet na visokom nivou i to je to. Ni za čim ne žalim, niti poželim da mi je odigrati jednu utakmicu kao nekad. Ništa mi ne nedostaje."

Červar vs Smajlagić

Najveće uspjehe Hrvatska je ostvarila pod selektorskom palicom Line Červara. Mnogi su mišljenja da bi Kauboji napravili mnnogo više s nekim drugim selektorom. Balić je nemalo puta bivao centralnom figurom kada bi ovaj sazvao time out, određujući i sugerirajući suigračima šta treba da rade. I to su imali priliku vidjeti svi.

"Lino je čovjek koji se našao na pravom mjestu u pravo vrijeme i nema šta tu drugo da dodam. Da li bi bili bolji ili gori, to niko ne može znati i o tome ne treba tako razmišljati. Bili smo takvi kakvi smo i to je rezultat čitave jedne atmosfere, trenutka u kojem svi mi imamo zasluge, pa i Lino.

U rukometnim krugovima često se priča kako je za uspjehe 2003. i 2004. zaslužniji Irfan Smajlagić.

"Irfan je čovjek koji ima rukomet u malom prstu, ali ponavljam svi su podjednako zaslužni jer je sve bilo na svom mjestu. Nije trebalo mnogo da se svi između sebe razumijemo. Igrači su znali rukomet, Pipe je znao rukomet, Lino je znao i svi su radili svoj dio posla. Svima je bilo jasno šta treba ko da radi."

Od Metkovića do Veclara išao je Ivanov put. Igrao je za najbolje svjetske klubove i sa velikim majstorima. Gdje je bilo najljepše?

"I to sam zahvalan Bogu. Što mi je omogućio da kroz rukomet obiđem svijet, živim u Španiji, Njemačkoj...da upoznam druge kulture i divne ljude, naučim jezik. Sad ne mogu reći da mi je negdje bilo ljepše nego negdje drugo, jer su me ljudi stvarno voljeli i bilo mi je predivno gdje god sam igrao. Šta znam, možda je u Pamploni bilo najbolje jer sam bio mlađi nego u Atleticu recimo, ali zaista zadovoljan sam bio gdje god sam igrao."

O lijenosti, o lijenosti

Sneni pogled, izgled buntovnika i životni stil kod mnogih su o Ivanu stvorili sliku lijenog genijalca. Jednom je jedan novinar napisao da je Ivanu mrsko živjeti, no način kako doživljava svijet šalje potpuno drugu sliku. Ivano ne samo da voli život, već kategorički odbija priznati svoju lijenost.

"Jel' ti misliš da bih postigao u karijeri sve ovo da sam bio lijen? Hajmo realno. To je slika o meni koja nije utemeljena. Istina, nekad mi je bilo mrsko trenirati, nervira me recimo neka vježba, ali je uradiš, šta ćeš. I u tvom poslu postoje svari koje ne voliš, ali ih uradiš. Dok nisam postao profesionalac trenirao sam dva puta dnevno, jer sam volio da treniram, ne jer me je neko tjerao." 

Hrvatska je rukometna nacija, uređen sistem, talenata je pregršt...Možemo li kroz nekoliko godina očekivati nekog novog Balića, možda iz njegove vlastite akademije?

"Ne treba tim momcima stavljati teret, niti tražiti među njima novoga Ivana. Ako ih opteretimo, onda ne radimo posao kako treba. Pero i ja napravili smo akademiju jer smatramo da imamo iskustva i znanja koje bi bilo korisno prenijeti na mlađe. Bitno je da ima djece koja se žele baviti rukometom, a sad do koje mjere će se oni razviti zavisi i od njih. Po meni važno je voljeti rukomet i raditi pošteno. Kada dadneš sve od sebe onda je to to. Možeš stati pred ogledalo i pogledati se u vlastiti obraz."

Šta Ivana najviše nervira u današnjem rukometu?

"Sve je manje mozga, pameti i mašte. Nervira me što se zapostavlja taktika. Rukomet djeluje kao grub sport i on to jeste, treba znati primiti udarac i znati pasti, no rukomet se uvijek igrao glavom i u tome je njegova čar. Toga je danas sve manje, a sve više fizike. Bitna je snaga, da si brz i to me nimalo ne oduševljava. Trči i pucaj, to je tako nemaštovito. Ali evo gledam i košarku, to je tako u svakom sportu, sve je manje duha i vica u igri. Prije osnovno što si morao znati je tehnika, danas nije to slučaj."

Košarka ga odredila kao rukometaša

Kada je riječ o tehnici, teško da je iko bio potkovaniji od njega u tom segmentu. Ivana je bio istinski merak, iliti po splitski gušt, gledati. Kao Zinedinea Zidanea na zelenom terenu.

"To kada mi kažeš je vrijednije od svih medalja, da je neko počeo rukomet gledati ili barem više cijeniti kroz moje igre. Ja sam tehniku savladao kroz košarku gdje si uvijek u niskom startu i konstantno je glava podignuta, kao playmaker moraš gledati šta se dešava, imati potpuni pregled. Ona je bitna jer si  tu konstantno u pokretu i najviše ima promjena pravca. To mi je kasnije mnogo pomoglo."

Ako je već krenuo s košarkom, kako se desio obrat. Šta je presudilo da se okrene rukometu?

"Pa bilo je logično da budem rukometaš jer su mi i otac i majka bili rukometaši. Međutim, s popularizacijom košarke odlučio sam nju trenirati. Onda se u jednom trenutku pojavio prijatelj od oca, koji je opet imao prijatelja rukometnog trenera. 'Hajde, hajde, dođi, pokušaj' i otišao sam na trening. Četiri mjeseca uporedo sam trenirao i košarku i rukomet, a onda se na koncu opredijelio za rukomet."

Pitanje za naučnike

Goran Ivanišević, Dino Rađa, Toni Kukoč, Slaven Bilić... moglo bi se nabrajati do prekosutra. Šta to ima u Splitu tako magično što ljude s barem malo talenta, čega se god prihvate, pretvare u majstore svog zanata. Koliko se Balić druži s ostalim sportskim legendama svoga grada?

"A joj, to je pitanje za naučnike. Šta znam, nešto mora biti, ne znam da li je to klima da li je duh, ali da je bilo uspješnih sportista iz Splita to je neosporno. Ako ništa statistička je značajnost velika. A sad do čega je, ne znam. A što se naših poznanstava tiče, kad se sretnemo pozdravimo se, popričamo, ali ništa to nije specijalno. Mislim da je to i logično. Zašto bi se sad ljudi družili samo zato jer su bili uspješni? Svi mi imamo svoje krugove prijatelja i mjesta gdje se krećemo. Inače, svoje vrijeme najviše volim provoditi sa djecom i suprugom, u tome uživam i tako se najbolje odmorim. Nisam čovjek koji voli buran život."

Koliko god Split imao tu crtu genijalnosti, s druge strane mnogo je mladih bez perspektive koji je se utope u fjaci. Ima li Ivano neki savjet mladima kako da uljepšaju svoj život?

"Šta god da radiš u životu trebaš imati neki cilj. Ono za šta vrijedi boriti se, sve ostalo vodi u besmislenost. Bitno je da uvijek u svakom trenutku dajem maksimum sebe, u rukometu posebno. Ubijeđen sam da ako danas dadneš 100 posto sebe i ne donese ti to rezultat, pa ni sutra, pa ni prekosutra, doći će dan kada će ti se to isplatiti. Za pet, šest, deset dana, kad-tad. I ne odustajati u tome. Ako u tome uspiješ nikad ti niko neće zamjeriti ništa, svijetla obraza možeš među ljude. I tako je u svakom poslu. Danas previše ljudi razmišlja samo o krajnjem ishodu, a ne da li radi dobro svoj posao u datom trenutku. To je po meni poenta svega, u sve se dati maksimalno. A omladina? Šta znam, možda bi trebalo da odrede neki cilj, da razmisle malo o sebi i šta bi željeli od svog života".

"Život je lijep" pjesma je splitskog benda TBF u kojoj postoji stih "više ne pratin ni balun jer mi je tlaka, nikad više igrača ka' šta je bija Baka". E tako je i sa rukometom. Život je lijep, ali nikad više igrača ka' šta je bio Baka. Ivano Balić Baka.

Promo

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora/ica, a ne nužno i stavove portala SportSport.ba te portal ne može i neće odgovarati za sadržaj tih kometara. Komentari koji sadrže vrijeđanja, psovanja i vulgaran riječnik mogu biti uklonjeni bez najave i objašnjenja, ali to ne obavezuje SportSport.ba da obriše sve komentare koji krše pravila. Čitanjem prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim uvjerenjima.

Oglasi