Buljubašić: Zvala sam Tana - ljudi u klubu mi kažu to i to, šta da radim?

Ako ste imali priliku vidjeti kako radi i razmišlja prva dama FK Sarajevo, Sabrina Buljubašić, shvatate da se na čelu bordo kluba nalazi upravo takva osoba. Do sada, skoro pa nijedan intervju za domaće medije, jer gospođica Buljubašić prvenstveno radi na tome da Sarajevo pozicionira na evropskoj fudbalskoj mapi, a za sebe izgradi ozbiljnu poslovnu karijeru, pa čak i ako to znači da neće biti prva zvijezda svoje mjesne zajednice. Imajući u vidu potpuno nepostojanje ozbiljnih struktura prije ulaska stranih investitora, jasno je zašto su sa dalekog istoka tražili upravo ovakvu osobu. Do sada, imali su pravo, a da li je plan koji imaju održiv, vidjećemo ovog proljeća.

Gospođica Buljubašić ove godine nije u Antaliji sa ekipom, ne bi bilo ni neke velike koristi da direktorica gleda igrače kako treniraju, a u Sarajevu očigledno u periodu ligaške pauze ima drugih prioriteta. I dok mediji u BiH, uključujući i SportSport.ba, godinama pokušavaju doći do prilike za intervju, gost 169. izdanja 'The Sports Career Podcast' pod naslovom "Kako izaći iz svoje zone komfora dok gradite karijeru u fudbalskoj industriji" bila je direktorica FK Sarajevo, Sabrina Buljubašić.

Sabrina, koja je na poziciji direktorice bordo kluba od 2016. godine, govorila je o temi 'Kako izaći iz svoje zone udobnosti tokom karijere u fudbalskoj industriji?' te se tom priliko dotakla brojnih zanimljivih detalja.

Za početak se prisjetila kako je sve počelo kada je u pitanju njena karijera.

"Trenirala sam mnogo sportova do 12. godine, ali sam se odlučila za fudbal kojeg sam počela igrati u Washingtonu. Tu sam živjela od šeste do 19. godine. Počela sam igrati fudbal kada mi je bilo 12 godina. Igrala sam za srednju školu, za klub... Jednostavno sam počela da uživam u tom sportu. Fudbal je za razliku od ostalih sportova bio sasvim prirodan za mene, posebno jer dolazim s Balkana gdje je jako popularan. Igranje fudbala bila je velika stvar za mene. Onda, kada sam imala 19 godina, odlučila sam da se vratim u Bosnu i Hercegovinu i to sama. Roditelji su ostali u Sjedinjenim Državama. Jedan od najvećih razloga zbog kojih sam to uradila je taj što sam željela izazov. Željela sam da se vratim i uradim mnogo stvari kako bih pomogla ženskom i generalno fudbalu u BiH. Smatram da ovdje ima mnogo talenta koji nije eksponiran na pravi način. Ja sam uvijek govorila da je uvijek mngo teže u životu kada odlučiš stvarati neki svoj put. Željela sam uraditi nešto vrlo teško i vidjeti hoću li uspjeti. Uvijek sam birala teži put nego lakši i za mene je to bilo prirodno".

Selidba u Tuzlu

"Preselila sam se u Tuzlu koja je udaljena oko dva sata od glavnog grada. Tuzla nije imala ni jedan ženski tim, ali bilo je dosta djevojaka koje su igrale fudbal u školama, na igralištima... Obzirom da nije bilo nikakvog tima, moja najveća želja bila je da im omogućim da igraju. Tako sam počela skupljati djevojčice i učila ih o fudbalu. Trebalo mi je neko vrijeme da barem 10-ak djevojčica nagovorim da uopšte pristanu na to jer je većina roditelja govorila kako je to muška igra i kako ne žele da im djevojčica izgleda kao bodybuilder. Onda sam im rekla 'ok, onda dođite kod mene i ako vam ja izgledam kao bodybuilder, onda vas razumijem'. Nakon toga stvari su otišle malo u drugom pravcu. Imali smo dosta djevojčica u prvom mjesecu do 13 ili 14 godina. Podijelili smo kasnije te djevojčice u dvije sekcije. Jedna sekcija je otišla u školu fudbala, a druga je činila prvi tim. Radili smo naporno kako bi se priključili Premijer ligi. Nakon četiri godine odlučila sam otići i preseliti se u Sarajevo. Tada sam imala 24 ili 25 godina. Otišla sam jer sam se željela vratiti karijeri i igranju. Zaigrala sam za najbolji tim u Bosni i Hercegovini, SFK 2000. U to vrijeme sam se bojala da ću, ako završim fudbalsku karijeru, morati raditi za nekim stolom posao koji baš i nema mnogo veze sa fudbalom ili sportom a to nije nikako ono što sam željela. Tada sam obavila jedno israživanje i odlučila se upisati na ISDE fakultet u Madridu. Tada su mi ponudili 75 posto stipendije što je bila velika stvar za mene jer u to vrijeme nisam mogla da priuštim takvo jedno obrazovanje a željela sam da budem tamo. Otišla sam u Madrid i na predavanjima sam sjedila sa ljudima kao što su kćerka Tate Martina koji je u to vrijeme bio trener Barcelone ili menadžerom Jana Oblaka, Roberta Firmina... Okretala sam se oko sebe i bila sam zadivljena zbog ljudi pored kojih sjedim i zbog konekcija koje stvaramo".

Posao u BiH je teško naći

"Nakon svega vratila sam se u Bosnu i Hercegovinu, mislim da je to bilo otprilike 2014. godine, ali nisam mogla naći posao. Moji roditelji nisu bili sretni. Govorili su mi da bih se trebala vratiti u Sjedinjene Države gdje bih mogla mnogo lakše naći posao. I bili su u pravu jer sam već imala jednu ponudu od tamo. Dvije godine sam poslije toga svašta pokušavala, igrala sam i fudbal u isto vrijeme. 2015. godine, kada je FK Sarajevo osvojio titulu, odlučila sam poslati pismo pitajući da li mogu volontirati u klubu. Samo sam željela edukaciju još uvijek držati živom. Gledala sam kako osvajaju titulu, imali su u to vrijeme novog vlasnika Vincenta Tana i činilo se kako konačno jedan klub u BiH ide u pravom smjeru. Željela sam da budem dio toga. Ništa se nakon toga nije dogodilo i nastavila sam igrati fudbal. 2016. godine sam učestvovala na turniru Akademije FK Sarajevo i direktor me je pitao ko sam, a nakon što sam mu objasnila, on me je pitao da li želim volontirati kod njih. Počela sam da volontiram u martu, a nakon toga, u maju, pitali su me da li želim stalni posao sportskog pravnika. Tako sam dobila prvi posao u BiH i nisam morala da se vraćam u Sjedinjene Države. Mislim, zaista volim Sjedinjene Države, ali sam silno željela da nešto napravim ovdje. Radila sam nekoliko mjeseci kao sportski pravnik, a onda je u augustu direktor kluba odlučio da ode. Rekao mi je da o tome obavijestim investitore. Nazvala sam jednog od predstavnika koji je bio desna ruka Vincenta Tana i on mi je rekao 'ok Sabrina, od sutra ćeš biti direktor'. Rekla sam 'šta?'. Nisam bila sigurna da sam ga čula dobro. On mi je rekao da će me nazvati kasnije jer ima poziv od šefa. Nazvala sam poslije toga mamu i rekla da ću biti nešto poput direktora. Poslije toga je došao mail na adresu svih članova upravnog odbora tima. Vincent Tan je rekao da će od sada Sabrina Buljubašić biti direktor. Većina reakcija je bila u fazonu 'Šta, žena?'. Nije bilo mnogo sretnih oko mene, mislili su da će navijači poludjeti jer sam ja prva žena na toj funkciji. Direktorica sam od 2016. godine i evo od toga je već prošlo mnogo vremena".

Rad u timskim sportovima bio od velike koristi

"Radila sam u mnogim timskim sportovima kao što su košarka ili fudbal. Tu naučite da radite kao tim. S ove tačke gledišta, mogu reći da sam mnogo naučila na fudbalskom terenu jer tu imate 11 igrača i morate skupa raditi ka ostvarenju zajedničkog cilja. Slično je i sa pozicijom direktora. Imate marketing, odnose s javnošću, finansije. Sve su to različite grane, ali skupa moramo biti kao jedan dio i ići u istom pravcu. To je prva stvar koja mi je pomogla da budem sposobna obavljati ovu funkciju, a druga stvar je ta što sam bila kapiten svog tima u srednjoj školi. To mi je pomoglo da postanem lider i da naučim različita pravila kod svakog igrača. Također, naučilo me je da razumijem odnos između sebe i trenerskog osoblja. Sve to pomoglo mi je da u budućnosti imam ove liderske osobine i da razumijem način na koji treba raditi s ljudima. Jer, kada ste na ovoj poziciji, ako ne razumijete ljude i odnos s ljudima onda vam je vrlo teško da sarađujete s njima".

Šta Vas je inspirisalo da prihvatite poziv sportskog pravnika?

"Kao prvo, željela sam biti bliže terenu nego radnom stolu, to je bila moja prva ideja. Bila sam uključena u mnogo poslova oko ugovora, transfera i tada sam shvatila da je u te poslove uključeno mnogo sportskig pravnika. Bio je to posao koji je mnogo rastao u tom trenutku. Znala sam u tom trenutku da želim biti uključena u sport. Mnogo sam voljela i pravo. Shvatila sam da na taj način mogu spojiti dvije stvari koje voli i raditi ih kao jednu stvar. Na taj način sam mogla raditi kao pravnik, ali također biti i vrlo povezana sa fudbalom".

Koliko je važno stvarati veze među ljudima dok studirate i održavati te veze kroz posao?

"U ovom poslu morate imati dobre poslovne veze. U vrijeme dok sam studirala imali smo 23 studenta, a 18 od njih 23 bili su iz različitih zemalja. Od Brazila, Jakajke, iz Afrike... Slušajući njihove probleme, komplikacije, iskustva stvarali smo prve veze. Kasnije sam tokom karijere zvala često neke prijatelje iz Španije i pitala ih da mi pojasne neku odredbu njihovog zakona. Nisam ekspert u španskom pravu niti mogu biti, ali mogu pitati za savjet, odnosno stvoriti neku vezu. Ako ništa, mogu reći 'imam jednog igrača iz Bosne i Hercegovine, dolazi u Španiju i ima neki pravni slučaj, jesi li zainteresovan da se pobrineš o tome?' Mnogo sam igrača odavde povezala sa brojnim sportskim advokatima jer ovdje nema mnogo advokata koji su stručnjaci isključivo u oblasti sporta. Za mene su poslovne veze vrlo bitna stvar. Uspostavila sam mnogo konekcija, mnogo prijatelja stekla. Mngoo stvari tako možete da naučite i primjenite. Imala sam situacije kada preko mog prijatelja imam neki zahtjev za nekog njegovog prijatelja i onda kasnije dođem na neki seminar pa mi priđe troje ljudi koje ne poznajem i kažu mi 'hej, čuli smo za tebe, uradila si to i to'. To je predivno za doživjeti. Ako nemate poslovne veze, onda ste zatvoreni možda samo u ovu zemlju. Ali, ako imate veze, onda imate šire vidike jer možete da nađete slične veze. Ako ništa, na kraju krajeva, naći ćete dobrog prijatelja".

Kako izaći iz svoje komforne zone tokom karijere u fudbalskoj industriji?

"Za mene lično je bilol mnogo komfornije igrati na terenu nego biti u ovoj poziciji. Izlazak iz komforne zone je vrlo bitan ako nešto želite uspjeti. Morate praviti promjene, a ni jedna promjena nije laka, barem iz moje perspektive. Mogu to reći i iz perspektive igrača, sportskog pravnika i direktora. Mogu reći da direktor ima najneugodniji posao od svih njih. Ali, svaki posao to ima. Sam dolazak iz SAD-a ovdje predstavlja nešto zbog čega se osjećate nelagodno. I nakon toga odlazak s fudbalskog terena među sportske pravnike. Sjećam se da mi je najnelagodnija situacija bila kada mi je direktor došao dok sam bila sportski advokat i rekao želim taj i taj ugovor. Moje razumjevanje engleskog je jako dobro, ali bosanskog baš i ne. Uzela sam ugovor i imala sam 10 minuta da ga napravim na bosanskom jeziku. Za mene je to bilo vrlo nelagodno iskustvo. Ipak, čim sam taj ugovor završila, sljedeći je bio mnogo lakši. Čim vidite da idete u dobrom pravcu, onda shvatate da ste napravili pravi izbor. Kada ste u svojoj komfornoj zoni, to je ok, ali nećete mnogo napredovati već ćete biti tu gdje jeste. U bilo kojoj industriji važno je da napredujete i da se mijenjate svaki dan".

Koje vještine su ti pomogne da radiš ono što radiš sada?

"Fudbal je vrlo interesantan, ima dosta uspona i padova. Mnogo je stvari koje sam naučila. U Sjedinjenim Američkim Državama je mnogo drugačije nego ovdje. Znala sam da nećemo baš sve pregovore uspjeti da uradimo onako kako želimo, da nećemo ostvariti svaki transfer koji želimo, da neće baš svaki igrač produžiti ugovr. Ne želi baš svaka osoba koja radi s tom da budeš tu gdje jesi. Znala sam da ako imam neki plan, ne mogu ga dijeliti sa svima jer oko tebe nisu baš svi ljudi oni koji će te podržati. Moja prva misija je bila postavljanje pitanja. Ljudi misle da je to znak slabosti, ali nije. Kada sam tek došla u ovaj klub, bila sam kao duh. Došla sam u najveći klub u BiH sa velikom grupom navijača. Bila sam prva žena koja je postala direktorica. Zato sam na početku stalno postavljala pitanja. Željela sam dokumentovati svaki korak koji napravim. Nisam imala mnogo iskustva kao direktoru velikom klubu, nisam imala nikakvog zaravo. Zato sam se stalno raspitivala s nekim poznanicima. Pitala sam ih kako ti zapošljavaš ljude u klub, da li na godinu dana ili na tri mjeseca? To zvuči za nekoga kao osnova posla, ali za mene nije tako. Željela sam stalno postavljati pitanja i učiti. Ispitivala sam i mnoge menadžere koji možda nisu uključeni u fudbal, ali jesu u neki poslovni svijet. Željela sam znati kako su oni pravili neke nove korake. Ne trebamo se bojati da postavljamo pitanja jer ne možemo na drugačiji način učiti. Ja sam vrlo otvorena osoba i želim mnogo komunicirati. Ja definitivno radim drugačije nego prethodni direktor. Komunikacija je ključni aspekt. Ako nemate komunikaciju onda definitivno ne možete naprijed. Reći ću vam jednu moju ideju. Imali smo postove sa dosta komentara na Facebooku, Instagramu jer imamo širok krug navijača. Odlučila sam ih sve pobrisati. Čitala sam te komentare u prvoj sedmici i bila sam u depresiji. Nije baš da ćete svi voljeti i to je normalno. Poslije sedam dana sam se vratila u stvarnost i shvatila sam da ne moram čitati komentare. Sasvim je normalno da se svašta komentariše jer nego voli ljeto, a neko zimu. Neko će misliti da radim pravi posao, neko neće. To mi je bilo bitno da ne mislim negativno i da ne uzimam samo one negativne aspekte. Kada sam došla željela sam da uradim nešto što do sada nije ni jedna žena ili muškarac. Zato za mene činjenica da sam postala prva direktorica nije bila dovoljno dobra, željala sam osvojiti duplu krunu. Svi u klubu znaju da sam od dolaska na mjesto direktorice 2016. godine željala duplu krunu. Nisam željala biti samo ženski direktor nego napraviti nešto drugačije. Mnogi su mislili da neću uspjeti ali ja sam htjela dokazati da nije bitno jeste li muškarac ili žena već da pokažete da ste sposobni nešto uraditi".

Mentor Vincent Tan

"Ne možete sve uraditi sami. Ima naprimjer dosta ljudi unutar kluba koji me ne žele na ovoj poziciji. Sigurna sam da nisam prva koja je u takvoj situaciji. Oni me nisu poznavali i nisu vidjeli šta mogu učiniti ali su me gurali iz kluba. Imala sam situacije kada sam zvala Vincenta Tana i rekla mu 'ta i ta osoba mi je rekla to i to, ne znam šta da radim'. On mi je dao krila. Da se to nije desilo, ne bi postojao način da uspijem nakon prve godine u klubu. Bilo je dosta uspona i padova i dosta situacija u kojima sam rekla sebi 'ok, ostavit ćeš se ovoga i otići kući'. To bi bilo mnogo lakše uradti. Ali Tan je vjerovao u mene i nisam željela dopustiti to da ga iznevjerim. Želim mu zaista zahvaliti na tome. Da on nije vjerovao u mene i moj trogodišnji plan nikada ne bismo osvojili duplu krunu što smo uradili prošle sezone. Za mene je on mnogo značio. On je neko ko je u ovim krugovima jako dugo i ima mnogo više iskustva nego ja. Gleda stvari objektivno. Bilo je dosta situacija u kojima sam ja kao bivša fudbalerka i osoba koja jako voli ovaj klub malo požurila i govorila 'Trebamo ovo uraditi, trebamo...', a on bi prokomentarisao 'Smiri se, smiri se, nisam saglasan s tim, trebali bismo to uraditi drugačije'. Kada ti neko pomaže i asistira u tako tešim situacijama onda dobiješ moć i krila pomoću kojih možeš da letiš. Kada imaš mentora, za mene je to jedna od najbogatijih stvari".

U čemu si najviše uživala tokom dosadašnje sportske karijere?

"U igranju fudbala. To je bila najlakša stvar, nisam mnogo morala razmišljat. Naučila sam mnogo za sve ovo vrijeme i napredovala kao osoba. Ali, ono u čemu sam najvše uživala je bilo postavljanje ciljeva i ostvarivanje. Prije tri godine napravila sam poslovni plan koji je za krajnji cilj imao osvajanje duple krune. Prije godinu dana promijenilo smo većinskog vlasnika, Vincent Tan je otišao iz kluba. Za novog vlasnika sam pravila novi trogodišnji plan i kada sam gledala stari tek tada sam shvatila koliko stvari smo zapravo uradili. Od dovođenja igrača iz Akademije u prvi tim do osvajanja duple krune. Mnogi će reći da sam prošla kroz mnogo teških stvari kako bih osvojila duplu krunu i na kraju bila u stanju 15.-ak minuta je proslaviti. Tada mi je pao neki teret s ramena i sutra sam rekla svima 'nije više važno šta će se desiti, ja sam jako sretna. Bilo da ostanem ovdje ili ne ostanem, ja sam jako sretna jer sam ostvarila ono što sam željela'. Bilo je mnogo poteškoća. Nakon prve godine iznenađena sam jer sam 'preživjela', ali ne samo ja. Vincent Tan me je jednom nazvao i rekao 'nisam očekivao da ćeš se snaći u svemu tome, ali uspjela si'. Kada mi je on to rekao, znala sam da sam na dobrom putu. Imala sam podršku od njega. Za mene je definitivno najbolja stvar postavljati ciljeve i razmišljati kako da ih ostvariš".

Proslava titule

"Mislim da se taj dan nisam baš ponašala kao direktorica (smijeh). Tog jutra kada smo slavili titulu bilo je lijepo vrijeme i rekla sam sebi da ću obući bijele farmerke i dres kojem na leđima piše 66. Šest je broj titula koliko ih je ovaj klub do sada osvojio i šest je broj osvojenih kupova. Bio je to veliki meč, ako ga dobijemo osvojili smo titulu. Pripremili smo sve za proslavu. Pobijedili smo, a nakon toga je počela kiša. Ja sam imala bijele farmerke i velike štikle. Nakon meča otišli smo u autobus koji je bio otvorenog tipa. Skinula sam štikle i počela sam navijati i slaviti s igračima. Učinila sam to jer sam osjetila veliko olakšanje. Iza nas je bila vrlo stresna sezona. Bilo je uspona i padova, dosta povreda. Bilo je utakmica za koje smo mislili da ćemo pobijediti, ali smo izgubili. U jednom trenutku smo bili vrlo blizu titule, ali bojala sam se da ćemo je ispustiti. Zato je cijela fudbalska industrija interesantna. Nikada ne znate šta će desiti. Jednostavno sma morala tako proslaviti titulu jer sam znala da ću sutra biti sretna ma šta god da se desilo. To je nešto što uvijek nosim sa sobom, ne postoji novac kojim se to može platiti. Kada smo govorili o bonusima za duplu krunu, ja sam rekla da su te dvije titule moj bonus, ne treba mi ništa više. To je bilo nešto što sam htjela i ostvarila sam. To je bio najbolji osjećaj".

Koja su tri savjeta koja bi dala ljudima koji žele ući u fudbalsku industriju?

"Obično sma dobra u ovim stvarima. Prvo ću krenuti od savjeta koji dajem mojim uposlenicima. Recimo da ste udarili u zid, nemojte misliti da ne postoji neki drugi način da se ode okolo. Ja sam imala dosta poteškoća, ali sam uvijek nalazikla druge načine da izađem iz problema. Kada ste pred velikim izazovom, nakon što ga prođete, uživat ćete još više. Ali, ne smijete odustati. U fudbalu ne ide uvijek onako kako želite. Dešavalo mi se da dogovorim neki veliki transfer, ali posljednjeg dana prelaznog roka dođe neka osoba i kaže mi 'odlučili smo se za drugog igrača'. Na kraju neće sve biti onako kako ste zamislili, barem ne uvijek. Drugi bitan savjet je postavljanje ciljeva. Jer bez postavljanja ciljeva nema načina da napredujete u karijeri. Treći savjet je da uživate. Ako ne uživate u poslu kojim se bavte, onda ga nemojte ni raditi. Za mene je to najvažnija stvar. Jako je važno da radite ono što volite. Uvijek sebi kažem da ne postoji posao na svijetu koji bih radila a da ne uključuje fudbal".