Carstvo budaletina · Kolumna

Oni za Manea, Salaha i Firmina dali 95, a Everton za nekakvog Richarlisona i Sigurdssona dao 97 miliona funti. Da je 95 i 97 miliona trunja - previše je, ali nije to tema današnje "emisije" koja se ne zove Izvorište kao u Top listi Nadrealista.

Ovdje nemamo nikakvu emisiju, nego tekst. Carstvo budaletina se odnosi generalno na engleske zaluđenike, vlasnike klubova. Ili uopćeno na vladajuću, nenormalnu praksu besmislene rastrošnosti.

Krenimo sa Wolwerhampton Wanderersima. Joao (mi je što smo bili samo dobri drugovi) Mutinho - 12 miliona. Rui Patricio - deset miliona. Diogo Jota - 12 miliona. Leo Bonatini - pet miliona. Raul Jimenez (posudba) 15 miliona. Kao, ono, evo vam 15 miliona samo godinu dana nek' igra za nas pa ćemo vam ga vratit. Interesantno je i znakovito da je većina novopridošlih fudbalera u Wolwerhampton došlo iz Portugala ili su i samo Portugalci. Znakovito.

Everton je posebna priča i zapravo ovaj klub poslužio je "literarnoj" svrsi. Klub za Goodisona možda je najbesmisleniji veliki klub Engleske. Ljudi su dabogsačuva već decenijama, ali se zbog historije i tradicije i dalje smatraju velikim. Iako su tu negdje, ni tamo ni vamo, oni su u posljednje dvije godine istresli 200 miliona eura na pojačanja, nizašta.

Najzagriženiji ljubitelji fudbala, hodajuće enciklopedije ako se uspiju sjetiti da li se barem jednom Everton imao priliku boriti makar za treće mjesto (a vjerovatno nije) trebalo bi im plaketu uručiti. I zašto onda trošiš tolike pare? Ma eto, onako...

Bile su Karamele jednom dobre, solidne, pete. Najveći njihov i naljući rival Liverpool u kolaboraciji sa UEFA-om kao na pladnju im je servirao učešće u Ligi prvaka. Redsi su istu osvojili prethodne sezone (2005), samim tim Engleska je stekla pravo da u elitno takmičenje pošalje pet timova.

Ali, kakvi. Trebalo je da odigraju jedno kolo kvalifikacija, međutim takve, jadne ih je i nesretne zapao Villareal i naravno "natamburao", 4:2 bilo "agregatno stanje" nakon dvije utakmice.

Ne daj Bože da imamo nešto protiv Evertona. Proizvoljno je potrebno odabrati bilo koji engleski klub kako bi se ostalo frapirano njihovim potezima koji veze s pameću nemaju a tiču se transfer politike. Jednostavna je ta priča, može im se. Kad je tako što onda Stoke ne bi doveo Xerdana Shaqirija. I krhuo za njega koliko treba, 20, 50, miliona.

Upravo će to ostati nedokučivo - pitanje procjene i razloga zbog čega neko vrijedi toliko, a neko drugi toliko, i zbog čega se klubovi odlučuju baš eto za tog igrača, a ne za nekog drugog. Zašto recimo Porto može dovesti nekoga za cijenu od dva do deset miliona pa ga prodati za 50-60, a ne može Burnley isto to.

A onda kada Huddersfield dovede igrača za 20 miliona eura, očekujte da je smak svijeta relativno blizu. 

U Engleskoj dakle svi imaju novca, i oni koji se bore za opstanak, naravno mnogo manje nego ovi što se bore za titulu, ali ni jedni ni drugi nema sile da bi promijenili postojeću paradigmu.

Pa i kada Jose Mourinho dovodi, u posljednje vrijeme se čini da je to samo kako bi se osigurala bitnija uloga i pozicija u reality programu "Carstvo budaletina". Kao ideja vodilja tog programa ne može poslužiti ništa drugo do Monopol, društvena igra prenesena u realnost.

Jer, evo, šta će tebi usred sezone Alexis Sanchez? I onda ga dovedu 11. januara, a on debituje 13. Pa ima li ikakav proces aklimatizacije, postoji li kao nekad da se jedan tim uigrava, da mu treba vrijeme, postoji li sistem u koji neko treba da se uklopi...?

Očito ne postoji. Nema više ni Alexa Fergusna koji je izmišljao tandeme, kojem su igrali kančelskisi, andersoni i kerici. Koji je iz ničega pravio nešto.

Zbog Engleza, fudbalski vrlo nenadarenih, fudbal je postao instrument za bogaćenje i ovih ostalih koji imaju mozga, ideje i znanja. Zlatno doba za sposobne menadžere, tipa Mina Raiole. Njima je najbolje...