Da li je kucnuo čas da Profesor ode u zasluženu penziju?
Wenger je napravio svojevremeno sjajne rezultate sa Arsenalom, ali u posljednje vrijeme Topnici ne igraju kako navijači očekuju

Da li je kucnuo čas da Profesor ode u zasluženu penziju? · Kolumna

J. Murselović

Kada je u oktobru 1996. godine Arsene Wenger preuzeo londonski Arsenal, na naslovnici London Evening Standarda bio je tekst pod naslovom Arsene Who. Nije to bila nikakva prljava kampanja protiv francuskog stručnjaka, već klasični strah od nepoznatog, a engleskoj javnosti Wenger je bio velika nepoznanica. 

Ipak, tadašnji potpredsjednik Arsenala, David Dein, vjerovao je kako je upravo Wenger prava osoba za taj posao, iako je za “protivnike” imao samu kremu trenerskog posla Johana Cruyffa i Sir Bobbyja Robsona.

Dein se kockao; odlučio se za Wengera, čovjeka koji je prije Arsenala za hljeb zarađivao u dalekoj Aziji kao menadžer Nagoye. Deinov hazarderski potez postao je, kasnije će se ispostaviti, najbolji mogući, jer su Arsenal i Arsene postali savršena kombinacija; kombinacija koja traje do dana današnjeg.

Za razliku od svojih prethodnika, Wenger je od uprave koja je u pedesetak dana
promijenila čak četiri menadžera dobio odriješene ruke i odlučio primijeniti potpuno
drugačije metode od onih na koje su obično bili naviknuti na Otoku. Krenuo je od ishrane;
igrači su prije utakmica jeli paste, kuhana piletina zamijenila je crveno meso. Također,
zabranio je alkohol u slobodnim danima, što je na kraju najviše pomoglo Tonyju Adamsu
čiju karijeru je i produžio za barem nekoliko godina. Ono što je Wengera razlikovalo od
ostalih menadžera, bila je spremnost da sasluša sve kritike na račun svog rada i da,
ukoliko smatra da su iste utemeljene, napravi promjene kako bi iz svakog pojedinca
izvukao maksimum. Tony Adams i Arsene Wenger satima su pričali i pokušavali pronaći
zajednički jezik. Nije bilo teških riječi, nije bilo svađa, nego obostrana želja da Arsenal
bude što bolji i da osvoji titulu.

Francuska kolonija

Arsenal je u prvoj Wengerovoj sezoni završio na trećem mjestu i to zahvaljujući slabijoj gol
razlici u odnosu na drugoplasirani Newcastle United. Topnici su imali najbolju odbranu i
treći napad lige, ali i mnogo prosutih bodova na domaćem terenu. Wenger je, radeći u
Nancyju i Monacu, bio poznat po tome što je sate i sate provodio gledajući fudbal. I u
Arsenalu je nastavio s tom praksom. Arsenal je i prije Wengerovog dolaska imao dobar
igrački kadar, ali nešto je nedostajalo. To nešto zapravo se odnosilo na nekog, a taj neko
bio je upravo Arsene Wenger. Znao je kakav potencijal posjeduje ekipa i znao je šta se
krije u jednom od najboljih evropskih igrača, Dennisu Bergkampu kojeg je i zatekao
dolaskom u Arsenal. Bergkamp nije bio pretjerano brz, ali je nedostatak brzine
nadoknađivao nevjerovatnom inteligencijom i tehnikom. To je bilo presudno da postane
jedan od ključnih igrača Arsenala. Znajući da je Arsenalu potrebna brzina, Wenger je
doveo još jednog Holanđanina, prebrzog Marca Overmarsa, a zatim Francuze Emanuela
Petita i Gilesa Grimandija, koji su se tako pridružili svojim sunarodnjacima Vieiri, Anelki i
Gardeu. U tom prijelaznom roku, Wenger je ostao bez Paula Mersona koji je odlučio preći u Middlesbrough. Interesantno, Merson je u Middlesbroughu zarađivao mnogo više
novca negoli Dennis Bergkamp u Arsenalu. Iako su sezoni počeli dobro, Božić su dočekali tek na šestom mjestu, a u februaru su zaostajali 12 bodova za vodećim Manchesterom.

Wenger je i tada insistirao na tehnički lijepom i učinkovitom fudbalu. Arsenal je od marta
uvezao deset pobjeda i na kraju uzeo prvenstvo sa bodom ispred Manchestera. Wenger je postao treći trener koji je osvoji Premier Ligu, a prvi nebritanac (prethodna dvojica su
Kenny Dalglish i naravno Sir Alex Ferguson). Te godine, francuski stručnjak dobio je
nagradu za najboljeg trenera, a Dennis Bergkamp za najboljeg igrača lige. Šlag na tortu
bilo je i osvajanje FA Cupa. Dvostrukom krunom je i najglasnijim kritičarima zatvorio usta.
Arsenal je bio naprosto drugačiji od ostalih. Nisu igrali “otočki” fudbal; nije to bio fudbal
prepun klizećih startova i dugih lopti. Wenger je njegovao potpuno drugačiji stil – tehnički
dotjeran, oku lijep, a opet, učinkovit fudbal koji donosi trofeje.

Skautska služba radila je svoj posao. Wenger je imao mnogo video materijala i pisanih
dokumenata za svakog fudbalera koji bi mogao biti pojačanje. Ipak, uvijek je njegova bila
zadnja. On je bio taj koji će dati konačni sud o tome da li će igrač s liste na kraju završiti u Arsenalu ili ne. Bilo je tu promašaja i olako prekriženih igrača, ali bilo je i pravih pogodaka. Najbolji primjer je Thierry Henry, vjerovatno najbolji igrač Arsenala svih vremena. Otpisan od strane Ancelottija u Juventusu, nuđen Udineseu u zamjenu za Marcia Amorosa, da bi na kraju ipak završio u Arsenalu i to zahvaljujući Wengeru koji je znao njegove mogućnosti još od vremena kad su obojica bila u Monacu. Iako je Henry igrao lijevo krilo, Wenger ga nije vidio na toj poziciji. Znao je kako na najbolji mogući način iskoristiti Henryjevu brzinu, tehniku i fudbalsku inteligenciju – upario ga je sa Bergkampom. Iako se Henry mučio sa završnicom i ozbiljno razmišljao o tome kako bi možda trebao igrati krilo, Wenger nije odustajao od svoje zamisli. Henry mu se odužio golovima i vrlo brzo postaje jedan od najubojitijih napadača na svijetu; napadač koji je u osam nezaboravnih godina postigao preko 220 golova u svim takmičenjima. Godinu nakon Henryja, u Arsenal su došli Robert Pires i Sylvain Wiltord, standardni francuski reprezentativc. Vrlo brzo, u svlačionici Arsenala, službeni jezik postao je francuski.


Nepobjedivi i prelazak na Emirates

U sezoni 2001/02, Arsenal je ponovo uzeo dvostruku krunu. Ligu su osvojili sa sedam
bodova prednosti u odnosu na Manchester, a u finalu FA Cupa pobijedili su Chelsea sa
2:0. Wenger niti u jednom trenutku nije odustajao od svoje fudbalske filozofije. Nije trošio
novce, štedio je i dovodio igrače za sitne novce i tako gradio pravu fudbalsku dinastiju.
Fudbal koji su Topnici prezentovali bio je prelijep, tehnički na veoma visokom nivou. Činilo
se da mogu postići pogodak kad im se prohtije. Etiketa koju danas s pravom vežu za
Guardiolu, prije petnaestak godina vezali su za Wengera. Revolucionar. Wenger je uvijek
znao izvući igrača, otkriti ga, dati mu priliku stavivši ga u prvu postavu i istovremeno
izazvati izraz nevjerice na licima svih ljubitelja fudbala. Tako je Lauren igrao desnog beka
iako je u Mallorci imao mnogo ofanzivniju ulogu, Kolo Toure je zahvaljujući borbenosti i
požrtvovanosti našao mjesto u prvoj postavi pored Sola Campbella, srce veznog reda bili
su Vieira i Gilberto Silva, dok su za završnicu bili zaduženi Pires, Bergkamp i Henry. Na
golu je stajao odlični njemački internacionalac, Jens Lehman. Upravo oni, zajedno sa
odličnim mladim lijevim bekom, Ashleyem Colom i lucidnim Šveđaninom, Fredrikom
Ljungbergom, odigrali su najviše utakmica u sezoni 2003/04, neponovljivoj sezoni koju je
Arsenal završio bez ijednog ligaškog poraza, sezoni zbog koje su i dobili nadimak The
Invincibles (Nepobjedivi). Nažalost, bila je to posljednja ligaška titula za Wengerov
Arsenal.

Sistem netrošenja velikih količina novca kako bi se isti uštedio za novi stadion (a i da Wenger može na konferencijama za štampu govoriti kako se može uspjeti i bez
trošenja novca), pojava Abramovicha koji nije pitao za cijenu prilikom dovođenja igrača
(pa i trenera) i dugovječnost Sir Alexa Fergusona bili su kobni za Wengera. Arsenal je od
1998. pa do 2005. sezonu završavao na jednom od prva dva mjesta, a 2006. godine igrao
je finale Lige prvaka koje je izgubio od Barcelone. Dinastija. Dominacija. Dok su Chelsea,
United pa i Liverpool trošili, Wenger se i dalje koristio oprobanim receptom – dovoditi
nepoznate mlade igrače i od njih praviti zvijezde. Problem je u tome što su ti igrači
većinom napuštali ekipu nakon što bi došli do igračkog vrhunca, ali uvijek ostajali kratkih
rukava po pitanju trofeja. Najbolji primjer je Robin van Persie, koji je Arsenal zamijenio
Manchesterom s kojim je na kraju i osvojio titulu prvaka Engleske. Trošiti novac na
pojačanja i jačanje igračkog kadra ili na otplaćivanje stadiona, bila je dilema koja je trajala
svega dvije sekunde. Prevagnuo je stadion. Emirates, novi dom Arsenala, koštao je 390
miliona funti, tako da je veliki dio novca od prodaje igrača išao u fond za otplaćivanje rate
kredita. Arsenal nije izgubio dušu prelaskom na novi stadion. Nije ni Wenger. No, Arsenal
je počeo gledati u leđa Manchester Unitedu i Chelseaju, kasnije i Manchester Cityju.
Igrači su tražili nove izazove, veće plaće, šansu da se bore za trofeje. Wenger im to nije
mogao ponuditi. Ostao je dosljedan samom sebi. Ostao je vjeran principima pomoću kojih
je i podigao Arsenal. Barcelona i Manchester City često su dolazili u Wengerovo dvorište i uzimali igrače. Overmars, Petit, Henry, Van Bronckhorst, Fabregas, Hleb, Vermaelen,
Nasri, Adebayor, Clichy... Istina, bilo je tu i onih kojima su najbolji dani bili daleko iza njih,
onih koji se uopće nisu snašli u novim klubovima, ali bilo je i nosilaca igre koji nikako nisu
bili zadovoljni onim što nudi Arsenal.

Wengerov Arsenal nije osvojio nijedan važniji trofej u periodu od 2005. do 2014. godine.
Navijači su polako počeli gubiti vjeru u Wengera koji je nastavio sa trendom prodavanja
bitnih igrača. Da novca ima, pokazao je transfer Mesuta Ozila koji je iz madridskog Reala
došao za 50 miliona Eura. Do Mesutovog dolaska, najskuplja pojačanja u Arsenalu bili su
Jose Reyes i Santi Cazorla. Očekivao se novi Arsenal. No, Wenger kao da je taktički ostao u 2006. godini. Nemogućnost prilagođavanja, odluka da se ništa ne mijenja i da se
ni pod koju cijenu ne odustaje od ideologije s kojom je došao u tim, mnogo je koštala
Arsenal. Kesa je odriješena, na Emirates su došli Xhaka, Mustafi, Sanchez i Lacazette.
Ništa se nije promijenilo. Prošle sezone, Arsenal je po prvi put od Wengerovog dolaska
završio ispod četvrtog mjesta i prvi put bio slabije plasiran od najljućeg rivala –
Tottenhama. Wengerovo mučenje sa zakopčavanjem jakne prenijelo se i na mučenje na
terenu. Arsenal odavno nije ubojit kao ranije, tehnički više nije najbolja ekipa, ne igraju ni
oku najljepši fudbal, a najvažniji trofeji izostaju. Ipak, uprkos svemu tome, Wenger opstaje.

Od natpisa “In Wenger we trust” do “Wenger Out” došlo se nakon samo nekoliko godina.
Sve češće se priča o tome kako je vrijeme da Profesor napusti Emirates. No, čini se kako je ostao barem tri-četiri godine duže negoli je trebao. Wenger i Arsenal su se trebali razići, jer je jasno kako više nisu jedno za drugo. I duže ljubavi su pucale. Snažnije. Zašto ne bi i ova?!

Koga poslije Wengera?

Arsene Wenger je ušao u klub Arsenalovih besmrtnika. Zaslužio je to. Od Arsenala je
napravio prepoznatljiv brend. No, ko bi ga mogao naslijediti ukoliko na kraju ove sezone
odluči napustiti klub? Mediji i pojedine kladionice favorizuju Carla Ancelottija. No, da li je
on pravi čovjek za Arsenal? Iako je u prošlosti vodio najbolje klubove (Juventus, Milan,
Real, Chelsea, PSG, Bayern), Carlo od 1996. godine otkako je u poslu, ima samo četiri
ligaška trofeja. Također, nije pretjerano poznat po davanju šansi mladim igračima, skoro
uvijek je cijenio iskustvo i teško se odlučivao za neke radikalne promjene. Dovođenje
Ancelottija bi možda značilo stvaranje novog Arsenala. To ne znači da bi taj Arsenal bio
bolji, samo drugačiji.

Potražite više informacija na temu Premier league:

Možda najbolje rješenje za okretanje novog lista u knjizi zvanoj Arsenal, bilo bi dovođenje
Leonarda Jardima. Portugalski stručnjak pokazaje sve ono što je Wenger pokazivao kad
je preuzeo Arsenal. Sistem, sposobnost da se napravi odličan tim bez ogromnih ulaganja i uz svakodnevne odlaske najboljih igrača, vjera u mlade nade potpomognute sa nekoliko
iskusnih igrača koji će biti vođe na terenu i u svlačionici. Uostalom, Jardim vodi Monaco u
kojem je dugo radio i sam Wenger i njeguje atraktivan i napadački fudbal. Igra za gol više. Previše je tu sličnosti da bi se Jardim tek tako prekrižio. Arsenal je klub koji je uvijek imao dušu i koji je njegovao drugačiji stil fudbala. Zašto Jardim ne bi bio ta dugo priželjkivana i prijeko potrebna promjena na Emiratesu?! Wenger 2.0.

Zaprati Arsenal, dodaj ga u MOJE TEME i ne propusti nijednu bitnu informaciju iz svog kluba. Klikni:
Arsenal Moje Teme
Ovaj ili neki drugi klub možeš dodati ili ukloniti sa liste klubova koje pratiš na stranici MOJI KLUBOVI. Lige koje pratiš uredi na stranici MOJE LIGE

Promo

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora/ica, a ne nužno i stavove portala SportSport.ba te portal ne može i neće odgovarati za sadržaj tih kometara. Komentari koji sadrže vrijeđanja, psovanja i vulgaran riječnik mogu biti uklonjeni bez najave i objašnjenja, ali to ne obavezuje SportSport.ba da obriše sve komentare koji krše pravila. Čitanjem prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim uvjerenjima.

Oglasi