Dan kada je umro fudbal: Brazil 1982. i poetika tragedije

Kako je Socrates kada su mu nudili transplantaciju petom novu jetru proslijedio onome kome je bila potrebnija i druga koja u nekoliko rečenica opisuje svu tragičnost vjerovatno najbolje reprezentacije, uz Holandiju 1974. koja nikada nije bila Svjetski prvak. Brazil iz 1982.

Hodajući Sarajevom nemoguće je ne primijetiti posljednjih dana stanovitu reklamu za nešto, tipa sigurnim koracima ka uspješnoj karijeri. Uspjeh se danas nameće kao imperativ, a karijera, ta magična riječ, sinonim je bivstvovanja. Ako nisi izgradio karijeru ništa si, a ako jesi pa je ona neuspješna onda si tek nešto malo više od ničega. Ili manje, ako više od ničega ne postoji.

Tim Brazila iz 1982, kada bi oponašao ljudsku figuru, danas bi bio izopćenik vremena, društva i vladajuće misli. Ta personifikacija svojim bi ponašanjem izazivala salve podsmjeha, Mourinho bi joj se svega nagovorio, te kako postoje oni koji znaju osvojiti trofej i oni koji ne znaju.

Fudbalska esencija

Taj Brazil bi se igrao, ne mareći ni za čime i ničemu ne pripisujući važnost, a onda bi se našao u čudu i zgranut nakon posljednjeg sučevog zvižduka. Iz tog je ugla Dežulović opisao ne samo tragediju nevjerovatne generacije već i esenciju fudbalske igre.

Oni su se dodavali petama preko glave i u njihovom univerzumu nisu postojale pobjede i porazi, samo igra, istinska elegancija i umjetnost.

No toga dana, protiv italijanskih razbijača predvođenih Brunom Contijem više no gracioznim Paolom Rossijem shvatili su da je svijet jedno grozno mjesto. Tada, u svojevrsnom četvrtfinalu Svjetskog prvenstva Socrates, Zico, Eder i ostali prvi put su pogledli na semafor. I na semaforu je stajalo 1:3. Dok je Brazil igrao lopte, pragmatični Italijani su prokopavali put do naslova svjetskog prvaka.

Niko u žutim majicama nije ozbiljno shvatao dešavanja na toj utakmici, sve dok ih neko nije probudio iz polusna, negdje oko 90. minute i kazao je gotovo je, idete sada kući. Oni su umirali u ljepoti uvijek i uvijek bi na kraju na semafor označavao njihovu superiornost, no tada, vidi vraga, to nije bio slučaj.

Savremni imperativ. Karijera, uspjeh, trofeji... Generacija Brazila iz 1982. ostat će u historiji obilježena kao jedinstvena i autentična, premda nije podigli trofej Julesa Rimeta, pa samim tim dekonstruiše dominantno poimanje svijeta i života.

Čak je ista generacija draža, voljenija i više upamćena nego mnoge koje su osvojile Mundijal. Šta nam to govori. Da biti autentičan nekada nije puko pitanje uspješnosti. Reprezentacija Jugoslavije iz 1990. više će ostati upamćena nego mnoge uspješnje prije nje. Zbog konteksta, emocija, trenutka i autentičnosti. Pa i Holandija iz 1974. kao i Mađarska Laka konjica sa Puskasom, Kocsisom i Hidekutijem slavne su a nisu ništa osvojile.

Ako je Joga Bonito nastala 1970. sa Peleom, Tostaom, Rivelinom, Jairzinhom onda su je Zico, Socrates, Falcao kultivirali. Voljeli su loptu i ona je voljela njih. Svako dodavanje realizirano je s tolikom preciznošću, a igrači su odisali elegancijom čak i na zagrijavanjau. Igrači od kojih je svaki bio sposoban odlučiti meč. Njihova imena nagovještavala su veličanstvenost.

U prvom meču grupe F Brazil je pobijedio Sovjetski savez, 25 minuta prije kraja izgledalo je da će izgubiliti, no Selecao je najbolje ostavio za kraj. Prvo Socrates, a onda Falcao zabili su za pobjedu. Kasnije je pala Škotska 4:1 i Novi Zeland 4:0. U tri utakmice postigli su deset golova...

Kako je tada bilo pravilo, po dvije prvoplasirane reprezentacije iz šest grupa u narednoj rundi stvorile bi četiri grupe po tri odakle su samo pobjednici išli dalje - u polufinale. Brazil je bio u grupi sa Argentinom i Italijom.

Argentina s Maradonom nije mogla ništa, Brazil je krunisao dominaciju pobjedom 3:1 i činilo se da su nezaustavljivi.

Život piše nekada neshvatljive romane, nisu sve same bajke u pitanju. Italijani su do tog meča postigli samo četiri gola u četiri utakmice, a Paolo Rossi nije uspio pronaći put do mreže. Jedva su se prošli kroz inicijalnu grupnu fazu - njihova dva gola su bila dovoljna pored Kamerunovog jednog, pa su napredovali samo na osnovu tog matematičkog parametra.

Dan kada je umro fudbal

Da sve bude još tragičnije Brazilu je trebao samo bod. No, nisu oni razmišljali tako, nisu znali kalkulirati, pa su postali žrtve svoga ofanzivno orijentisanog pristupa. Jednostavno, bavili su se umjetnošću, a ne matematikom.

Paolo Rossi postigao je tri gola, posljednji u 74. minuti, šest minuta nakon izjednačenja Oscara. Dino Zoff je do kraja nestvarno odbranio pokušaj Oscara i Italija je bila u polufinalu.

Zico je poslije kazao da je tog dana umro fudbal. Iako je Socrates bio kapiten, Zico je blistao, ne samo jer je zabio četiri gola i namjestio također četiri, već što je svaki njegov dodir s loptom bila poezija. Čista perfekcija. Izabrati omiljeni trenutak iz njihove igre tada bilo bi kao kada bi birali omiljeno dijete.

Socratesova peta protiv Novog Zelanda, zapanjujući slobodnjak Zica protiv Škotske, tenis glavom koji je prethodio žestokom voleju Falcaa protiv Argentine, Ederov odvažni slobodnjak protiv istog protivnika, prodori Juniora s beka do gola, Zicovo dodavanje za njega protiv Aregentine...

Svaki put kada je ovaj brazilski tim istrčao na travnjak navijači su bili sigurni u barem nekoliko posebnih trenutaka nakon kojih bi obično postigli gol, dva, pet. Sve do te kobne utakmice s Italijanima. 

Waldir, Leandro, Oscar, Luizinho, Junior, Cerezo, Falcao, Zico, Socrates, Eder, Serginho.