Dzyuba Corelli i nedjelja kad bi otišao Hase · Kolumna

Fudbal, kao što znamo, najtačniji je preslik života, pa je nakon jučerašnjeg prvog jula fudbalske grozote moguće donijeti određene zaključke. Ako nijedan, onda barem onaj kako živimo (i šta treba da radimo).

Drugi dan osmine finala, pod punom materijalnom i moralnom odgovornošću zaključit će ovaj autor, a Vi se složite ili ne složite, vjerovatno je najgori bar u posljednjih pet-šest Svjetskih prvenstva. I proročanski nam nagovještava da će takvi dani biti sve češći i da će dueli Stupčanice i Juga nerijetko biti zanimljiviji, dramatičniji i uzbudljiviji od utakmica osmina finala Svjetskih prvenstva. Da je živ, tanani Asim Ferhatović Hase ovu bi nedjelju izabrao da "ode".

Ubačaj iz auta - legitimni izvor opasnosti

Zašto? Zato što da bi prošao dalje i bio uspješniji od nevjerovatnih kloceva koji nisu u stanju tri puta po tri vezana pasa na tuđoj polovini uvezati, moraš se spustiti na nivo - kloca (kao što je Hrvatska sinoć bila primorana biti).

Maroko igrao lijepo? Senegal bio neloš? Peru oduševio? Ma hajte molim Vas, treba igrati ružno, biti totalno negledljiv, odvratan do neukusa kako bi se bio uspješan.

Primjer? Danska! Igru kakvu su oni pružili tokom četiri utakmice Mundijala može voljeti samo Danac i poneki mrzitelj Hrvatske. Tu ne postoji minumum ičega zbog čega bi voljeli da slabiji dobije jačeg, osim ako Vam se posebno ne dopada statisti lijevi bek, koji je u drugoj minuti izgledao kao da je 88. ali je iz auta jednako daleko bacao i u 115.

Nevjerovatan je taj Jonas Knudsen. U nekom paralelnom svijetu čovjek bi bio ubjedljivo prvi na APBKSR listi (Asocijacija profesionalnih bacača kamena s ramena), višestruki osvajač Grand Slama u Čevljanovićima.

Zamislite svoje dijete. Odvedete ga na trening negdje u neku školu fudbala i treneri kroz nekoliko dana spaze da je mali ekstra opasan iz - auta. Kakva neopisiva sreća.

Još veća je ironija je da najjače oružje jedne reprezentacije igra iz auta. Iz auta je Danska na kraju krajeva postigla gol i imala boljih ubačaja nego iz kornera ili slobodnih udaraca. Prvi put viđeno.

Nekad smo se smijali Almiru Memiću kada je rekao da "neće da komentariše suđenje, ali misli da je gol pao iz neopravdano dosuđenog auta". Danas je aut sasvim legitimni izvor opasnosti po protivnički gol.

Utakmicu ranije odigrala je ruska Zbornaja i španska Furija. Razumljivo dalje su prošli ovi koji su malkice manje htjeli da ne igraju.

Da se razumijemo i Španija je sa svojih milijardicu i po dodavanja bila degutantna, ali na jučerašnjem primjeru najbolje se moglo vidjeti ono o čemu je u najboljem intervjuu svih vremena prije mjesec-dva pričao Xavi Hernandez.

Španija je kao dosadna, a Rusija kao nije? Pa u one dvije minute kad su prešli centar pokazalo se da utakmica ne mora biti toliko grozomorna, ali gdje ćeš Španiju napasti.

Ne možeš je napasti kad djeca od sedme godine uče da je potrebno dobro stajati na terenu, da se ne smije driblati, da nemaš ti tu šta previše pametovati. Treba znati samo zatvoriti prilaze svom golu, a naći će se već neko ko će iz auta ubaciti oštar centarubačaj (jer to nije više centarŠUT), a onda će klipan Dzyuba zadržati loptu, zagraditi se do penala. A tamo šta Bog dadne.

Redefinicija igre

Današnji fudbal je igra neutralizacije onoga koji pokušava da igra, što u svojoj redefiniciji znači da to više nije igra. Uspješan je onaj koji se trudi da što manje igra, iz čega proizilazi logičan zaključak da su grozni ovi koji su dobri. Ili su u najmanju ruku neuspješni.

U kontekstu nekadašnjih hip-hopera Jale Brata i Bube Corellija potrebno je odreći se svojih početaka jer ne možeš preživjeti ako će te slušati 150 ljudi i prilagoditi se onome što raja hoće. Tada te onda počne slušati milion i po do 20 miliona i sve brige su riješene. To se zove pragmatičnost.

E, tako je to u životu. Dijete hoće da bude vajar, kipar, slikar, gitarista, ili hoće da igra lijep fudbal? Nemojte biti ludi pa mu dopustiti da se igra.