Egoista Džeko · Komentar

U Realu iz Madrida nemoguće je pobijediti samo jednom u pet uzastopnih utakmica, pa makar Julen Lopetegui bio trenerski Helenio Herrera. Bilo bi zanimljivo da se kroz jedno pet-šest godina ispostavi kako je Julen stvarno dobar trener kojeg je trebalo ispoštovati i čovjek sa kojim je Real najviše pogriješio, ali pustimo mi sad to. U Real Madridu se ne vode tom politikom.

Ne možeš stalno gubiti i još da te Barcelona nakanta i da ti mi damo šansu da to traje i traje, pa makar naredne godine osvojio Ligu prvaka. Isto je sa Nikom Kovačem.

Možda čovjek nije trenutno dorastao vođenju bavarskog giganta, ali to ne znači da će imati svu podršku svijeta. Možda je Kovač dobar trener za manje ekipe, možda će biti sto puta bolji trener za nekoliko godina, ali bratac, sada kada ne dobiješ jednu-dvije utakmice, nema šta neće biti napisano i kakve se sve insinuacije neće pojaviti. Voli li Robben Kovača više nego Ribery, kako reaguje žena od Mullera na njegove trenerske metode, čija majka crnu vunu prede i tako dalje.

Poput velikih klubova, slično je i kod igrača. Edin Džeko navikao je ljude na golove premda je u prvoj Rominoj sezoni proglašen potpunim promašajem. Oreol kloca koji mu je dodijelila "objektivna" sarajevska publika svojevremeno, tada je upotpunjen atestom rimskih novinara i dijela publike. Ali onda dođe druga godina pa Džeko rutinski strpa stotinjak golova u sezoni, sve bolji od boljeg, lijevom, desnom, glavom...

Pa onda prođe još jedna sezona, Džeko samo svojim golovima, taman da je tri dao u sezoni, donese Romi 100 miliona eura zarade, odvede ekipu sa još tri-četiri korektna igrača u njeno drugo polufinale Lige prvaka u historiji. I to preko Barcelone. Kada je Džeko raspoložen, svi su dobri i svi su legende, pa i Eusebio di Francesco.

Kada Džeko nije najprecizniji, onda je to problem čitave Rome. Raspreda se i pišu kritike, ali što je najzanimljivije Džeko je i najčešći predmet bavljenja na press konferencijama. Nije ni novinarima lako, moraju se uhvatiti za jedino što im se pruža kao materijal.

I onda nakon što bi Džeko trebao ovo, pa trebao ono, i nakon što je prvo ovakav, pa onda onakav, došao je red da Di Francesco u zadnjoj besjedi povuče asa iz rukava "Edin bi morao biti malo egoističniji".

Šest riječi sklopljenih u rečenicu kao demonstracija esencije današnjeg svijeta, koliko se on izokrenuo. Prvi je put to vjerovatno u historiji da neko od nekog igrača/sportiste zahtjeva da bude okrenut samo sebi, uprošćeno: da bude malo sebičniji.

Tom rečenicom EDF je više rekao o Džeki više nego ijedan njegov gol Barceloni, Chelseaju i bilo kome. I to ne samo da je o njemu rekao kao o golgeteru već o kombinaciji golgeter-osobnost. Kao o čovjeku Rijetkosti.

I zaista, kada je iko od nas svih što znamo Edina i što smo pregledali njegovih milijardu utakmica bio iznerviran onim klasičnim sebičlukom kakav se mogao vidjeti recimo kod Salaha ili Gervinha. Trkaćka kokoš kad se zaholca pa vidi samo ispred sebe. Čini se da Edin nikad nijednom, ako je mogao dodati onome u boljoj poziciji, nije bio poput juneta. Sto puta smo mogli vidjeti kako njega nerviraju sebični potezi saigrača, ali rijetko je on nekog svog saigrača naljutio.

I sad bi Di Francesco želio da Edin nije takav. Nudi mu savjet koji nema veze s fudbalom, već isključivo s karakterom. Traži od nekoga sa 32 godine da se mijenja u suštinskom smislu samo da bi Romi bilo bolje. I zamjerit će Džeki, a ne Monchiju ili upravi što mu prodade deset igrača, posebnu dvojicu velemajstora (Strootman, Nainggolan) i dovede drugih deset pa da tri godine naredne mora uigravati i praviti ekipu. Dotad, pričat ćemo o Džeki.