Šta donosi budućnost za fudbalsku reprezentaciju BiH? · Riječ, dvije...

Zaista, loši rezultati s kojim se u posljednjim godinama suočavamo mogu biti iznenađenje samo totalnom laiku i nepoznavaocu prilika, ali ne fudbalskih već društveno-ekonomskih u Bosni i Hercegovini.

Podsjetimo se, nakon plasmana na SP u Brazilu ostvaren je plasman u baraž za EURO 2016. (objektivno se moralo direktno otići na EP jer su dvije reprezentacije prolazile) gdje nas je izbacila Republika Irska, za Svjetsko prvenstvo u Rusiji baraža su nas koštali kiksevi protiv Grčke i Kipra. Grčka nam je opet bila rak rana i u kvalifikacijama za EURO 2020. gdje nas je dotukla Sjeverna Irska i već nakon toga krenula je lagana smjena generacija gdje su momke koji su ostvarili najbolji rezultat bh. fudbala krenuli mijenjati neki novi.

Prošle godine odigrali smo vjerovatno i najgore kvalifikacije u historiji, ali i pored toga u posljednja dva kola s četiri boda izborili bismo baraž za plasman na Mundijal u Katar, ali porazima od Finske i Ukrajine srušene su sve nade.

A selekcija igrat će prijateljske utakmice na Bilinom polju protiv Gruzije i Luksemburga, što su očigledno protivnici izabrani da se popravi skor selektoru Ivaylu Petevu koji je značajno izgubio podršku bh. javnosti, ali ne i čelnih ljudi u Savezu. I ako bude sportske sreće ostvarićemo dvije pobjede, ali biće pirove, obzirom da će se još jednom koliko-toliko zamaskirati pravi problem fudbalske reprezentacije BiH. Možda bi veća sreća bila da izgubimo, ako će to ukazati na očigledne probleme i usmjeriti nas na put ka ozdravljenju, a jasno je, male su šanse za to pa sve i da izgubimo 0:3 od velesile kakva je Gruzija.

A istinski problemi nisu u izboru selektora, mada se ovaj, kao ni njegovi prehodnici, ruku na srce nije pokazao kao kakav stručnjak. Nisu čak ni u selekciji igrača, jer iz prazne ne puca. Istinski uzrok sunovrata bh. fudbala je mnogo jednostavniji i očigledniji: sve više se oslanjamo na vlastitu "pamet" i sve manje imamo mogućnosti da žanjemo plodove tuđeg rada. Jednostavno, ono naše. Kako si sijao tako i žanješ, a sijao nisi.

Godine prolaze i neminovno dolazi do promjena u bazenu igrača iz kojeg vadimo naše reprezentativce. I dok su ti igrači kao Ibišević ili Pjanić bili djeca ratnih izbjeglica sa duboko usađenim patriotskim duhom, igrači iz dijaspore koji bi trebali činiti neku novu generaciju bh. reprezentacije su djeca druge generacije ratnih migranata ili još češće djeca ekonomskih migranata koji prema Bosni i Hercegovini gaje neke sasvim druge emocije i koji ovu državu i probleme koji su ih iz nje otjerali žele što prije zaboraviti. Radi se o momcima koji su rođeni u 21. vijeku u nekoj evropskoj državi, "milenialsima" koji su učeni da budu građani Svijeta i koji se jednostavno ne osjećaju kao Bosanci ili Hercegovci.

Zbog toga, za reprezentaciju Bosne i Hercegovine igrače ćemo sve češće tražiti u Bosni i Hercegovini i fudbalskim školama domaćih klubova, a sve rjeđe ćemo imati priliku da se naslonimo na francuske, njemačke ili italijanske akademije i njihove izdanke.

Šta je razlika između starih i novih generacija? 

U generaciji koja je otišla u Brazil samo šest igrača zaista stasalo u Bosni i Hercegovini, sedam ako ćemo računati Edina Džeku čija bi karijera sasvim sigurno bila drugačija da kao još nedokazani fudbaler nije otišao u Češku.

Devet igrača te generacije blato Premijer lige Bosne i Hercegovine gledali su samo na TV-u, dok će u subotu na teren istrčati sasvim drugačija ekipa. Od njih 26, tri su ostala iz te zlatne generacije, sedmorica su djeca iz dijaspore, a čak 16 njih potekli su iz Bosne i Hercegovine i fudbalske osnove sticali su od domaćih trenera koji su se educirali u našem famoznom edukacijskom centru.

Spisak za Brazil i spisak zemalja koje su nam "napravile" zlatnu generaciju Zmajeva:

Da ova analiza bude još konkretnija, istaknimo da upravo od Džeke, Pjanića, Kolašinca, te tri igrača koje nam je kreirao švedski Malmo - Nalića, Ahmedhodžića i Hadžikadunića vjerovatno najviše i očekujemo. Pored njega tu su i dva "Austrijanca", Dedić i Gazibegović od kojih bismo voljeli i očekujemo da dostojno pokriju poziciju poziciju desnog beka, koju su od odlaska Mensura Mujdže mnogi neuspješno krpili.

U napadu je Ermedin Demirović, trenutno napadač Freiburga od kojeg također očekujemo da pokaže svoj puni potencijal, te Eldar Ćivić i Smail Prevljak su se kao tinejdžeri otisnuli iz Slobode u Češku odnosno Igmana u Njemačku kako bi stasali.

Dodajmo tome i dva "Austrijanca", Dedića i Gazibegovića od kojih bismo voljeli i očekujemo da dostojno pokriju poziciju poziciju desnog beka, koju su od odlaska Mensura Mujdže mnogi neuspješno krpili. Rade Krunić je uz Edina Džeku trenutno jedini bh. reprezentativac koji je s bh. terena stigao do Lige petice. Sve ostale pozicije, pokrivaju igrači koji su fudbalski nauk izučavali na bosanskohercegovačkim terenima i znanje skupljali od trenera koji su prošli školu Edukacijskog centra.

Spisak Ivayla Peteva za mečeve protiv Gruzije i Luksemburga

Dakle, kada je okosnicu reprezentacije činila dijaspora i plodovi rada škola u zapadnoj Evropi i momci koji su rođeni širom Evrope, a osjećali se Bosancima i Hercegovcima i reprezentacija je pravila sjajne rezultate. Sada, kada je takvih slučajeva sve manje i kada nam okosnicu reprezentacije, htjeli mi to ili ne, čine igrači školovani u klubovima Premijer lige BiH, te entitetskih Prvih liga, nestali smo s fudbalske mape Evrope i svijeta.

Da stvar bude gora, htjeli mi to ili ne, ovo što već gledamo je samo početak procesa koji će se neminovno nastaviti i to sve dok reprezentaciju BiH ne budu činili isključivo momci potekli iz PLBiH. Jasno je da u tom smjeru idemo i uz jednostavan pogled na klubove za koje igraju U21 reprezentativci Bosne i Hercegovine na koje, na mnogo osporavanom spisku, računa selektor Slobodan Starčević.

Momaka porijeklom iz BiH ima, talenat postoji, ali sve ih je manje kojima je BiH u srcu, a biće ih još manje. Bećir Omeragić izabrao je Švicarsku, Armin Gigović ima bh. državljanstvo, ali još nije donio odluku između nas i Švedske, Nemanja Jović i Željko Gavrić odabrali su Srbiju...

Najzad, zaključak je to da konačno mnogo više moramo početi ulagati u domaće škole fudbala i prestati se oslanjati na dijasporu, jer taj resurs je iscrpljen, rekli bismo, nažalost.

Godinama smo upozoravali da će ovaj problem doći i da se mora ulagati u domaće stručnjake i škole fudbala i sada je to vrijeme i došlo. Sve više se oslanjamo na trenere iz Edukacijskog centra N/FSBiH i bh. klubove koji nam prave igrače za reprezentaciju. Rezultati mnogo toga otkrivaju, no zapostavljeni rad sa "domaćim" snagama nažalost je došao na naplatu.

Pojavit će se naravno još koji kvalitetan fudbaler koji je odrastao u dijaspori, no i tamo je sve manje kvalitetnih koji garantuje rezultatski iskorak.

Ako se nastavimo potcjenjivački odnositi prema omladinskim školama u BiH i ukoliko se u istim konačno ne krenu koristiti evropske metode rada, reprezentacija će bilježiti rezultate u Evropi kao i bh. klubovi - nijedan plasman u grupnu fazu nekog UEFA-inog takmičenja.

Spisak Slobodana Starčevića za utakmice sa Italijom i Luksemburgom