Gube li Željezničar i Sarajevo ekskluzivitet nad prodajom igrača?

Svojevremena izjava Nermina Jamaka, kada mu je dosadilo sve, da bi volio naći neki posao u državnoj firmi pa da radi od osam do četiri, urnebesno je smiješna, ali i fudbalski tragična. Jamak je bio obećavajući igrač, da je odrastao u Njemačkoj bio bi vrhunski fudbaler. Nakon maltretiranja u Premijer ligi sreću je potražio u Litvaniji, no nije to bogzna kakva sreća. Još je mnogo sličnih primjera.

Posljednjih godina, u inozemstvo se obično išlo iz Željezničara i Sarajeva. Mnogo više doduše s Grbavice nego s Koševa, ali kao da je postojalo pravilo: ako želiš neku afirmaciju, prvi potez koji si trebao napraviti je zavrjediti pažnju sarajevskih klubova. To je bila kakva-takva odskočna daska.

Istina, Željezničar je mnogo više prodavao proizvode vlastite škole, ljudi sa strane bi se angažirali da pomognu iskustvom, budu oslonac mlađima. Posljednja dva velika transfera napravili su Riad Bajić i Amir Hadžiahmetović. Od igrača sa strane dobro je unovčen jedino Ivan Lendrić. Sada su u izlogu juniori Hajdarević i Šabanadžović.

Sarajevo je vlasnik najskupljeg transfera, Leotarovog Gojka Cimirota prodali su za 1,3 miliona eura. Nije ni bitno koliko je Sarajevo zaradilo ukupno od tog transfera, činjenica je da je Cimirot bio najskuplji. Ostalo? Odlazili su Haris Handžić u Lech, Amer Dupovac u Sheriff..., ali ne mogu se pohvaliti da su kasu napunili do vrha.

Šta imamo danas? Situaciju da su sarajevskim klubovima preveliki iznosi koje bubnu Sloboda, Radnik, Krupa... Pravi, za naše uslove ozbiljan transfer skoro da i ne pamtimo, no u međuvremenu i igračima poput Amera Ordagića, recimo, draže je otići bilo gdje vani nego bilo gdje u BiH.

Zrinjski je u prošlosti više zarađivao od bitcoina nego od prodaje igrača (iole ozbiljnije transfere ostvarili su Šunjić, Aničić i golman Karačić), no za pola godine otišao je prvo Jasmin Mešanović, a zatim su unovčeni Kenan Pirić (Maribor) i naposlijetku mladi reprezentativac Marijan Ćavar, jedan od rijetkih bh. fudbalera koji je direktno iz BiH lansiran u lige petice (Frankfurt).

Zanimljiv je po pitanju prodaje igrača i bijeljinski Radnik. Zaradili su prvo na Samiru Memiševiću koji je otišao u nimalo besmislenu holandsku Eredivisiu (Groningen), a sada i na Besimu Šerbečiću koji će imati čast igrati u najslavnijem norveškom klubu, Rosenborgu. Kuriozitet je da su obojica štoperi, kao što je bio i predsjednik ovoga kluba i sadašnji selektor Srbije, Mladen Krstajić.

Nisu to ogromni transferi, ali nisu ni mnogo manji od onih koje prave sarajevski klubovi. Da li je razlog što njihov ekskluzivitet pomalo iščezava to što je Premijer liga postala bolja i gledanija ili su menadžeri u ostalim klubovima postali sposobniji, pitanje je o kojem se da diskutovati.

Mnogo neafirmisanih

Mnogo je neafirmisanih igrača u Premijer ligi napravilo solidne karijere vani. Logično klubovi nisu direktno zaradili na njima. Najbolji primjeri su Edin Džeko i Ervin Zukanović. Prvi je igrao malo ovdje, dugi nimalo. Primjer Adisa Jahovića također je znakovit. Sarajevo je napustio ne kao kloc, ali u najmanju ruku "onako" igrač. Danas je među najboljim strijelcima turske Superlige, standardni makedonski reprezentativac.

Željini Hajradinović, Sipović, Ćerimagić, Gojak... također su otišli vani prije nego što su dobili priliku na Grbavici.

U posljednjih desetak godina, Vlastimir Jovanović zaradio je novac Slaviji prilikom prelaska u poljsku Koronu Kielce. Transferi iz klubova koji se ne zovu Željezničar i Sarajevo bili su ekscesi i moralo se raditi o ultratalentovanim čudima od igrača (Mirza Mešić, Said Huseinović, Mirko Hrgović). U suprotnom odlazili su igrači trbuhom za kruhom ne čekajući da se susretnu s kaljužom Premijer lige (Rade Krunić, Miroslav Stevanović...).