Hronologija pobjedničkog mentaliteta · Kolumna

Njemačka tranformacija od ideologa kreatora svjetskog zla do nacije pobjednika odigrala se na stadionu u Bernu i trajala je od trenutka da je Czibor zabio za 2:0 do posljednjeg sučevog zvižduka. Dakle od osme minute finalnog meča Mundijala u "Svizzeriji" uoči kojeg se smatralo da će nezaustavljiva Laka konjica to riješiti kao dlanom o dlan. I Svjetsko i finale u njemu.

U tih koliko već minuta fudbal je promijenio svijet, njemačku kolektivnu svjest i dotašnje uvriježeno poimanje Nijemaca, uključujući i njihovo samopoimanje. Zapravo, dotad nikakvog poimanja ozbiljnog nije ni bilo. Samo očekivanje da će oni koji razvaljuju pobjeđivati i da će oni koji su polutalentovani uvijek gubiti.

Tada, protiv Mađarske koja je u to vrijeme valjda bila jača od Barcelone sve s Messijem, Iniestom, Xavijem i inim, duplo bolja od svih dosadašnjih Italija, bare-bare s Brazilom iz 1970. i 1982... Njemačka nije načinila samo čudo, za koje se sama izborila, već se etablirala u Njemačku kakvu navodno oduvijek znamo. Mentalno superiornu i nikada odustajuću. To oduvijek je dakle od 30. jula 1954.

Helmuth Ranh se prometnuo u ispravljača krive Drine, čovjeka na čiji se "poklič" gubitnička nacija koja je započela Drugi svjetski rat pretvorila u pobjednika. Nikada poslije toga Njemačku nije doživljavalo za ništa manjeg favorita od stvarno najvećeg. Bez obzira kakvu generaciju imali i neovisno o favoritima koji to zaista, prema objektivnim faktima jesu, bila to magično-nezamisliva Holandija s Cruyffom i Neeskensom, Argentina s Maradonom ili Brazil s Ronaldom, Rivaldom, Ronaldinhom iz 2002.

Ta 2002. je posebno zanimljiva iz ugla Njemačke. Nikad ni prije ni poslije Elf nije imao goru generaciju u kojoj je mogao bivstvovati Bernd Schneider ili Oliver Neuville. Nestašica znalaca bila je tolika da je morao igrati naturalizirani Gerald Asomah, no i pored svega toga Nijemci nisu propustili doći u zajamčeno finale. Tamo da je Brazil samo malkice bio slabiji, ne bi se lijepo proveo, ali je bio jak k'o crna zemlja. Bilo bi zaista istinsko pretjerivanje da je tadašnja Njemačka dobila još i Brazil.

Dakle, slavna Mađarska generacija s Puskasem, Hidekutijem, Kocsisom na Mundijal je pristigla kao izraziti favorit jer do tada nije izgubila vjerovatno od velikog praska. Jedna od nekoliko najkolosalnijih fudbalskih ekipa svih vremena međutim namjerila se u finalu na Nijemce. Rane od Drugog Svjetskog rata bili su još nezacijeljene, preko 30.000 njemačkih vojnika još uvijek je bilo zatvoreno u ruskim zatvorima, a svjetska ekonomija bila je daleko od oporavljene...

Već u osamoj minuti nazirao se sličan scenariji kao u međusobnom okršaju 14 dana ranije. U grupnoj fazi Mađari su teškom mukom i na jedvite jade istog protivnika savladali sa minimalnih 8:3. Ništa se tu nije znalo više od sveopćeg ludila, ni ko je koji gol zabio, ni kada...

A onda kreće "Njemačko proljeće". Stadion je bio blatnjav, što je onemogućavalo Mađarima da u nastavku razviju igru, no koga to danas interesuje nakon pet njemačkih titula svjetskog prvaka izvojevanih ponajmanje na talentu, već isključivo na pretpostavci da su oni ti koji moraju pobijediti.

"Djeca u Njemačkoj koja se počinju baviti sportom, već od treće-četvrte godine, ne rade to zbog igre i zabave, već isključivo da bi naučili pobjeđivati", opominjujućim tonom s autokratsko-aristokratskim prizvukom otkrivao je suštinu njemačkog mentaliteta Paul Breitner u dokumentarnom serijalu Historija fudbala.

On je tada bio mlad, imao je tri godine, ali ostalo je u kolektivnom nesvjesnom negdje ugravirano. Slično se ponovilo 1974.

"Igrali smo finale sa Holandijom, ni 20 godina nije prošlo od Drugog svjetskog rata, velike su posljedice pretrpljene. Njemačka je s pravom bila omražena, a Kruyff i društvo bili su fantastični. U prvoj minuti primili smo gol iz penala, a da loptu nismo uopće ni dodirnuli. Sve je krenulo po zlu, mogli su nas posramiti. Holanđani uopće nisu bili svjesni momentuma u kojem su se našli i da su nam tada komotno mogli zabiti još nekoliko golova. Umjesto toga odlučili su da se sprdaju sa nama, a onda je pao prešutan dogovor: Ne smijemo dopustiti da nas ismijavaju! Krenuli smo u napad i preokrenuli rezultat", priča Breitner koji je tada naučio mnogo o fudbalu:

"Fudbal je sport koji pobjeđuje one ekipe koje propuste reći 'e sad ćemo vas dokrajčiti'. To je jedna velika istina". I tako je obično bivalo.

Njemačka je poslije izgubila finala 1982. od Italije i 1986. od Argentine pa je bilo pretjerano da izgubili i 1990. bez obzira što je za Argentinu igrao Maradona.

"Izgubili smo dva finala zaredom i nije bilo nikakve šanse da nam se desi treći poraz. To se nije smjelo dogoditi", kazao je akter trijumfa u Italiji, Lothar Matheus.

Neko bi se nakon dva posrtanja počeo navikavati na gubitništvo, ali Breitner objašnjava u čemu je ključ.

"Ja sam zaboravio da sam 1982. igrao finale i postigao gol. Rekli su mi Paul ti si jedan od četvorice kojem je to pošlo za rukom. Pele, Vava, ja i Zidane. Kako sam to zaboravio? Pa zato što kad izgubite finale to odmah sutra zaboravljate. Ta utakmica i taj gol ništa ne vrijede, ne smijete misliti o toj bezvrijednosti."

I tako Nijemci od 1954. šta god da ih je snašlo, drže taj oreol Pobjednika, ma šta god se dešavalo i kakve god vladale okolnosti. Može se desiti da ih dobije recimo Čehoslovačka u finalu Eura ili Bugarska u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva, ali to su iznimke koje obično potvrđuju pravilo. Kada želite da se šalite s Nijemcima, obično se ubrzo sami o sebi zabavite.