Ima generala, ali jedan je Rahima... · Kolumna

Golovi i asistencije nisu bili u opisu njegovog posla pa ni po tome neće ostati upamćen. Šta je onda tako magično bilo u igri Elvira Rahimića? Ima li ijedno dijete danas u BiH da želi biti kao on? Da mu je idol Elvir? Dobro, djeca su mlada, nije im mozak toliko razvijen, ali evo, ima li barem nekoliko roditelja koji bi voljeli da im je dijete Elvir Rahimić. Ili da ima približno uspješnu karijeru? Teško.

Ono kad je Safet Sušić saopćio spisak igrača koje će kasnije voditi u Brazil na Svjetsko prvenstvo (bez Ervina Zukanovića), među kojima dva i debitanta Seju Kolašinca i Svena Tinu Sušića, mi smo već tada bili osuđeni na neuspjeh. Ako se neuspjehom može smatrati ispadanje u grupnoj fazi pored skromne Nigerije.

Neuspjeh izazvan nepoštovanjem metafizičkih zakona, nepisanih pravila. Na spisku nije bilo Elvira Rahimića!

Gledajući zdravorazumski, nije ga bilo jer nije bio standardan u svome CSKA. Bio je pred kraj karijere i predsjednik ovog kluba produžio mu je ugovor samo da se vodi kao dio tima kako bi mogao eventualno nastupiti na Svjetskom prvenstvu.

U tom uspjehu General je dao nemjerljiv doprinos, pa je bio red da se oprosti od aktivnog igranja fudbala na jednoj velikoj smotri. I trebalo je tako biti. Sve da je i bez noge, ne daj Bože, Rahimić je morao biti uvršten na spisak. Išao je on tamo kao dio ekipe, sve je to super, ali... Tako je to kad samo dva trenera u BiH uviđaju značaj metafizike.

Vratimo se na Elvirove sposobnosti, šta je to bilo magično u njegovoj igri, a magije vidjelo nije? Pamet! Osnovna jedinica ičega uspješnog u normalnom svijetu.

Dugo Rahimića nije bilo u reprezentaciji, kolale su svakakve priče, da mu je tražen novac i slično. Blaž Slišković ga nije želio u svojoj kompoziciji jer je, netom nakon što je ovaj osvojio Kup UEFA, ustvrdio kako takvih igrača ima napretek. Kerkez, Krunić, Biščević... ma Grujić je bolji od njega, nikakva pljačka od igrača. Hej, čovjek standardni igrač osvajača Kupa UEFA...

Da li je to njuh ili nešto drugo, no Ćiro je shvatio da je Rahimić taj oko koga mora graditi tim. Fuko Muzurović ga je prvo privolio da igra, bio je član i one nevjerovatne selekcije koja je na Koševu, otpisana od svih, savladala Tursku 3:2, zajedno sa Čustovićem, Zebom, Muslimovićem, Džekom.

Džeko od tada ni do dana danas nije prestajao, Rahimića je biologija zaustavila da zaustavlja, prekida, bude mantinela. Da prati, šmeka, postavlja se, neumorno, gotovo sam, pokriva gotovo čitavu sredinu terena, smeta...

Definitivno je Elvir Rahimić čovjek od kojeg simbolično - ne osporavajući neosporivo, Džekinih milijardu i po postignutih golova - krenuo uspon reprezentacije BiH. Bili smo treći razred evropskih selekcija, plasmanom u Brazil postali smo bitan čimbenik, član drugog razreda, no otad smo ponovo prosjek.

Problem sa Rahimićem nije njegov, to je problem nepoštivanja pameti i brzine razmišljanja, a po Xaviju Hernandezu to je ustvari najvažnija karakteristika koju u fudbalu neko može imati.

Pokušavali su razni poslije nadomjestiti Rahimića. Zahirović je bio zahvalan, Bešić je bez daljnjeg vrstan zadnji vezni, Cimirot je kvalitetan, ali ovaj je General. Ne može svako bit general.

Elvir Rahimić je danas trener u stručnom štabu fudbalske reprezentacije. Možda Prosinečkom njegove usluge nisu bile potrebne, ima čovjek svoje vjerne pomoćnike, no zločin, bogohuljenje bi bilo da se recimo usprotivio ovome, svake hvale vrijednom, prijedlogu čelnika NSBiH. Možda nisu u Savezu razmišljali o metafizici, ali svakako su učinili pravu stvar.

Neigranje Rahimića na Svjetskom prvenstvu jedna je od najvećih nepravdi učinjenih prema nekom fudbaleru u BiH. Ako je neka utjeha, bar se nalazi u albumu samljepljivih sličica.